V. Vukoje
Australija je poznata po najstrožoj useljeničkoj politici, a zakoni koji omogućuju trajno naseljenje izbjeglicama, čiji je broj u svijetu nažalost u stalnom porastu, često se mijenja i prilagođava aktualnoj situaciji, ali generalno ostaje tvrdnja izrečena u prvoj rečenici. Zanimljivo je da sve vlade u Australiji, a smjenjuju se laburisti i liberali, imaju gotovo isti stav po pitanju izbjegličke populacije.
U nedavnoj prošlosti, posebno za vrijeme američkih napada na Irak, a poslije i na Avganistan, veliki broj nesretnih ljudi, čitave familije, pokušavajući se barkama i malim brodovima dočepati Australije, završavali su u morskim dubinama, a dio njih bio je ubijen pri posljednoj ruti puta iz Malezije ili Singapura. Naravno, da je većina Iračana, Avganistanaca, Sirijaca, Kurda i ostalih izbjeglica iz pretežno muslimanskih zemalja, bez useljeničkih papira ili viza bježala uz pomoć prevaranata, kojima su nesretni ljudi plaćali trošeći i tako i posljednji irački dinar ili američki dolar, kako bi se dočepali obećane zemlje Australije.
U vrijeme najveće izbjegličke katastrofe u Australiji, kada je 2001.godine, za vrijeme vlasti Johna Howarda i liberala, preko 300 avganistanskih izbjeglica našlo smrt u morskim dubinama na sjeveru petog kontinenta, poslije udara broda o stijene, a njih preko 430 je spasio norveški tanker “Tampa”, postavilo se pitanje prijema izbjeglica i njihovog naseljevanja na nekom od polupustih otoka.
Poslije dugotrajne rasprave, donesena je odluka 13. jula 2013. godine i 3.127 izbjeglica naseljeno je na otok Nauru i u Papui Novoj Gvineji. U periodu od 19. jula 2013. do kraja prošle godine u Nauru je rođeno 46 djece, dok je u Papui Novoj Gvineji radost svojim jadnim roditeljima donijelo petero novorođenih.
Nažalost i dan danas ima izbjeglica koje nisu dobile pravo na ulazak u Australiji koji i dalje žive u neljudskim i nehumanim uslovima u Nauru i PNG. Gotovo svakodnevne vijesti o samoubistima tih ljudi, dovoljno govori u prilog toj tvrdnji. Veliki broj organizacija pokušava raznim akcijama da izvrši peritisak na vlast da se zatvore i Nauru i kampovi u PNG, ali prvi ministar i Parlament Australije i dalje su nepopustljivi.
Teško je i zamisliti kakva je to nepravda prema ljudima koji su pobjegli od sigurne smrti i koji po Medjunarodnim konvencijama moraju biti primljeni u jednu od zemalja potpisnica, u ovom slučaju Australije. Jer, sigurno je jedno, onaj izbjeglica koji je umjesto u Australiji zavrsio u Papui Novoj Gvineji, da je to znao prije bježanja iz ratom uništenog Avganistana i terora talibana, teško da bi se odlučio na takav korak.
U vrijeme krvavog jugoslovenskog rata, izbjeglice su dolazile preko UHCR-a i bilo je potrebno priložiti dokaz da nisu bili pripadnici ni jedne vojne formacije. To je uz dobro zdravlje bila garnacija dobijanja vize. Ali, što me je ponukalo da ovo napišem. Ono što se zadnjih dana dešava s izbjeglicama koje dolaze iz Ukrajine i koji bježe od agresije sumanutog Putina i društva, nije zabilježeno u Australiji do danas.
Ukrajince, kako su nam ispričali neki od njih, napuštajući kolima svoju ratom uništenu zemlju, na nekim graničnim prelazima, posebno na srpsko-mađarskoj granici, pitaju da li bi željeli u Australiju.
Po potvrdnom odgovoru, procedura po skraćenom postupku i prvim letom eto ih u Sydneyu, Melbourneu ili Adelaideu. Nema sumnje da svako normalno ljudsko stvorenje saosjeća s Ukrajinom i njenim stanovništvom i tu nema ništa sporno. Pitam se, međutim, zašto isto tako ugroženi ljudi, ni poslije dvadeset godina ne mogu nogom kročiti u Australiju, iako su tu blizu, u Nauru i u Papui Novoj Gvineji. Ni njihova djeca, koja ni kriva ni dužna gledaju kako bijeli ljudi patrolnim čamcima svako malo dolaze do njih, donesu zalihe hrane, ostale potrepštine i poslije par sati, istim čamcem vrate se natrag, u neku od luka u Australiji.
Eto, nema jednakosti ni pravde ni prema najnesrećnijim ljudima na svijetu, izbjeglicama. Ono što važi za bijele ljude i hrišćane ne vrijedi za muslimane i ljude malo tamnije kože.
Na trenutke pomislim da je Australija još u vremenu od prije pedesetak i više godina. Kad su samo bijelci bili Australci, a ostali su bili van Ustava i imali ista prava kao biljke.
