среда, април 17, 2024

Iskorak u prazno

Slične objave

Podeli

Heni Erceg

Najprije smo „iskoračili“ iz Jugoslavije, pa iz rata, pa smo „iskoračili“ u NATO, EU, pa u Schengen, u euro… Istovremeno smo „iskoračili“ u siromaštvo, ogromnu inflaciju, enormne troškove hrane, struje, vode, plina, života uopće, „iskoračili“ smo i u opustošenu zemlju masovnog iseljavanja, i u potpunu dehumaniziranost vladajuće partije koja je, evo, treću zimu od strašnog potresa na Baniji blizu Zagreba tamo sagradila tek šest – brojkom: 6 – kuća, pa na tisuće Banijaca i dalje žive u hladnim limenim kontejnerima, bez vode, ceste, struje… I mogu „iskoračiti“ samo u vlastiti ledeni očaj i nemoć. Svakako, „iskoračili“ smo u bijedu male, svakog suvereniteta lišene države na periferiji Evrope, zavađene sa svim susjedima na istoku, koja i dalje nacionalizam vježba na državotvornoj nemoći Bosne, dok sa Srbijom nema nikakve diplomatske odnose.

Izraz „iskoračiti“, međutim, kao korak u bolje, kao neumjerenu, neutemeljenu samohvalu, stalno prosipa šef Vlade, već dobrano odlijepljen od mučne stvarnosti. Arogantan i paranoičan, posvećeni vjernik evropskih birokrata, na koncu godine konačno je i sam „iskoračio“ u neočekivani poraz kada u parlamentu nije uspio dobiti dvotrećinsku većinu za svoju odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Sve unatoč enormnim naporima, potkupljivanju opozicije i uz posvemašnju ignoranciju predsjednika Republike kao sukreatora vanjske politike. A onda je svoj poraz pretvorio u histerični obračun sa svima koji smatraju da Hrvatska već dovoljno pomaže Ukrajini i da joj ne treba daljnje upletanje u tamošnji rat. Riječju, izveo je performans za svoje briselske mentore, nazivajući demokratsko glasanje u parlamentu pobjedom zla nad dobrom, ne libeći se priznati kako “Hrvatska više nije ni nesvrstana (kao Jugoslavija), a nije ni neutralna“, nego ima slušati naredbe euroatlantskih mu pajdaša, pa se svi koji su glasali protiv ovdašnje vojne obuke Ukrajinaca imaju stidjeti, kao bagra koja izdaje nacionalne interese. Za razliku od njegove partije, toga zločinačkog, koruptivnog udruženja, koja da je „ozbiljni čuvar nacionalnih interesa“. Potpuno izbezumljen jer je prvi put neka važna odluka trebala biti donesena dvotrećinskom parlamentarnom većinom, a ne tek autokratskim ukazom njegove Vlade, nije se libio danima galamiti, nazivati opoziciju i rijetke medije „političkim patuljcima i kukavicama“, „putinofilima“ koji „ne razlikuju dan od noći, dobro od zla“, i koji će zbog nacionalne izdaje i jer su naštetili imaginarnom međunarodnom ugledu Hrvatske od sada „živjeti sa stigmom“.

Hehe, sa stigmom dezertera i kukavica, grmi premijer, spominjući u svom gnjevu i ratnu ’91. koju da sada proživljavaju Ukrajinci, a nikoga u blizini da ga gurne laktom u rebra i šapne mu: „Nemoj, boga ti, o ’91. koju si proveo na onoj čuki u svom tinelu“, dok su ovdašnji „kukavice i izdajnici“ čučali u rovovima, e kako bi upravo njegova ekipa, kao nijedna prethodna, što pokrala, što rasprodala Hrvatsku, te „iskoračila“ u vazalski odnos i apsolutnu pokornost svakom briselskom idiotu.

Tek sitni, zanemarivi proplamsaj demokracije u parlamentu, tek beznačajno opiranje autokratskom vođi izazvalo je bijes i njegovih medijskih pobočnika koji su složno graknuli kako je glasanje protiv obuke Ukrajinaca „dubinski nemoralno“, jer da je „rat u Ukrajini uistinu i naš rat“ pošto je „Rusija naš permanentni neprijatelj“. Baš kao i Srbija, na primjer. Važna su novinarska pera zalajala o kukavičluku i izdaji, o predsjedniku Republike kao „putinofilu“, upravo kao da su se ruski zlotvori iskrcali na granicu Hrvatske, a ona se grupica opozicijskih izdajnika proglasila anemičnima, to jest nesposobnima za vojsku, te otišla negdje na sigurno.

Ok, ok, svaka je sličnost s tobožnjom dijagnozom anemije premijera Plenkovića ratne ’91. posve namjerna. A opet, je li on sve ove godine živio sa stigmom izdajnika koji je odbio sudjelovati u ratu za, u međuvremenu proćerdanu, takozvanu hrvatsku neovisnost i suverenitet? Ili upravo zbog tog kompleksa tako drčno hoće da Hrvatska bude neki faktor tuđeg rata, poligon zapadnih sila za vojnu obuku Ukrajinaca i nepotrebno je izlaže bijesu onoga ruskog luđaka? Hm, da, on bi svakako bio „anemičan“ i da se neko novo zlo dogodi.

Uglavnom, nije ovdje riječ o solidarnosti s Ukrajincima, nego o neočekivanoj nelojalnosti Vođi i njegovom autonomnom odlučivanju o svemu i svačemu, njegovom idolopoklonstvu takozvanim zapadnim vrijednostima, pa otuda i njegov histerični bijes i lavina uvreda zbog jedne u suštini potpuno nevažne odluke. Koju je međutim Vladar doživio kao lični neuspjeh, nenavikao na neposluh, kako ionako jadne opozicije, tako i građana koji se, prema relevantnim anketama, s čak 60 procenata protive obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Ali kaže premijer: „Ne vodi se politika prema anketama“, to jest prema volji naroda, nego se vodi logikom goniča stada, a svaka crna ovca ima da se tretira kao izdajnik zajedničkog interesa pastira i stoke. Pastira koji se, usput rečeno, toliko boji svoga stada da se uokolo već duže vrijeme vozi u blindiranom audiju. Toliko o „patuljcima i kukavicama“.

Mladina