Heni Erceg
Rajko Grlić poznati je režiser, scenarista i producent čitavog niza najpoznatijih jugoslavenskih, a potom i hrvatskih filmova, često rađenih u koprodukciji sa srpskim autorima. Dobitnik je niza međunarodnih nagrada, a njegovi filmovi: Samo jednom se ljubi, U raljama života, Za sreću je potrebno troje, Čaruga… jednako su privlačni danas kao i vrijeme nastajanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Početkom 90-tih odlazi u Ameriku, nije se naime uspio „prilagoditi“ novom nacionalističkom režimu, tamo radi kao profesor, i nakon godina egzila vraća se u Hrvatsku, snima filmove Karaula, Ustav Republike Hrvatske, Među nama… Principijelan i svoj, Grlić nije promijenio stavove o bitnim društvenim pitanjima i utoliko više raduje razgovor s njim.
Čitala sam ovih dana – u pripremi knjige svojih intervjua iz Ferala – veliki razgovor s tobom, napravljen u ono gluho, mučno doba ’93., kada si u novoj, takozvanoj demokratskoj državi uvršten u fino društvo izopćenika, neprijatelja režima… Još tada počeli smo – mi takozvani izdajnici Hrvatske – prijateljsku raspravu o tome: je li lakše otići u emigraciju ili ostati ovdje i živjeti unutrašnji egzil? Danas vjerujem da je bilo jednako teško i tamo i ovdje, a kakvo je tvoje mišljenje?
– Da, vjerujem da je jednako teško bilo i otići i ostati. Znajući donekle sebe zaključio sam da je bolje da s mojima odem jer nisam bio siguran da se mogu povući u sebe, živjeti u unutrašnjem egzilu i pri tome držati jezik za zubima. A to bi tada u mom slučaju značilo biti gladan. Jedino što je bol koju je donosio odlazak, po mom mišljenju, drugačija od one koja se osjeća ostankom. Ona uz sve ostalo u sebi nosi i element nepoznatog, maglu neizvjesnosti, zbunjenost i nejasnoću kuda i kako. Na kraju tu je, pogotovo prvih godina, i izuzetno bolna dilema; ostati vani ili se vratiti?
Motiv Čaruge iz tvoga istoimenog filma, njegovo odmetništvo to jest, pokazalo se i za tebe sudbinskim. Ipak, razlog svog odlaska iz Hrvatske elaborirao si mi tada jednostavnom tvrdnjom: „Otišao sam zbog osjećaja suvišnosti.“ No, nije li bilo i gađenja, nepristajanja na život diktiran tek uskogrudnim nacionalizmom?
– Da, naravno. Osjećao sam se potpuno suvišnim u okolini koja se preko noći pretvarala u nešto što je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim svjetonazorom. Nacionalizam, s kojim je socijalizam godinama uspješno koketirao, za razliku od lijeve misli – prema kojoj je bio nepopustljivo okrutan, postao je jedini oblik dozvoljenog mišljenja i ponašanja. A vladajući nacionalizam je uvijek agresivan, ne samo na ideološkom nivou nego i u svakodnevnom životu. Prijetnje telefonima, kucanja na vrata, vikanje na ulici, crne liste… da ne nabrajam dalje, nisu bili akti poludjelih pojedinaca, nego, a to smo svi mi koji smo tome bili izloženi shvatili puno kasnije, od države organiziran pogrom s nadom da ćeš se ili pridružiti ili zauvijek otići.
U godinama rata mnogo se toga užasnog pravdalo upravo ratom, ili službenim rječnikom kazano – agresijom na Hrvatsku. No, može li se doista sve ono zlo, naprasne deložacije iz stanova, prokazivanja, otkazi, uništavanje kulturne proizvodnje, opravdati tek ratnim stanjem? Režimski „umjetnici“, poput Antuna Vrdoljaka na primjer koji je, kao direktor, nemilice „očistio“ Hrvatsku televiziju od „pete kolone“, zauzvrat je dobio goleme novce za film „General“, negledljivu papazjaniju i uspostavio, uz ostale režimske umjetnike, kič kao kulturni standard. Kako danas prevladati tu ukorijenjenu kič kulturu?
– Nacionalizam živi od mržnje prema nečemu ili nekome. Normalno je da biće natopljeno mržnjom svoju sreću traži na drugom kraju tog crno-bijelog spektra, u uljepšanom svijetu, u kiču. Nacionalizam i kič uvijek žive u sretnom braku. Samo da razjasnim, po meni kič je sve što se predstavlja za ono što nije. Tako je hrvatski nacionalizam i porodio svoje velike „umjetnike“, od pisaca Ivana Aralice do Hrvoja Hitreca, od režisera Jakova Sedlara do Antuna Vrdoljaka i nadalje. Njihova su „djela“ manje-više kič pompozno serviran na papirnatoj salveti crveno bijelih kockica.
Kako tumačiš da su se svi vodeći ljudi Tuđmanove stranke, pa i on sam, kao bivši general JNA, od zakletih komunista preobrazili u zaklete nacionaliste? I nije li to bila boljka svih država istočne Evrope, nakon rušenja komunizma?
– Čitajući knjigu Josipa Manolića „Politika i domovina“, fantastičan izvor informacija o pretapanju socijalizma u nacional-kapitalizam, saznao sam puno o tom spoju komunista, udbaša, Crkve i emigracije koji je porodio ono što se danas zove Republika Hrvatska. Kako su protagonisti tog rađanja brzo mijenjali svjetonazore, kako su se nevjerojatnim lupinzima prilagođavali novoj situaciji i pri tome direktno koketirali s ustaštvom i radikaliziranom Crkvom u emigraciji. Šteta da tu knjigu, i drugi tom koji je izašao pod naslovom „Špijuni i domovina“, nije u rukama imao neki dobar urednik da ju radikalno sreže i time učini čitljivijom i ubojitijom. Toplo je preporučam svakome tko želi izučavati kameleonstvo kao političku dominantu ovih krajeva.
Ipak na čelu nacionalističke kolone prilikom stvaranja Hrvatske stajao je general Franjo Tuđman kojega pamet nije baš ubila. Za razliku od Slovenije, na primjer, s Milanom Kučanom, koja je krenula u posve drugom pravcu?
– Da, Tuđmana, kao što znamo, nije krasila neka osobita inteligencije. Dapače, rekli bi u Zagrebu. JNA kadrovik postao je, igrom čudnih okolnosti, nacional kadrovik. Ti kojima je dao posao proglasili su ga bogom, ocem nacije, obnoviteljem stoljetnog sna i sve tako redom. Osobi poput njega nije bilo teško u to povjerovati i tako se ponašati. Današnji HDZ kao i predsjednik države, koji su kobajagi na suprotnim političkim pozicijama, jednako se kunu i zaklinju u tog i takvog Tuđmana. Time ne dozvoljavaju da se Hrvatska ni za milimetar pomakne s pozicije koja je stalno vuče u srednji vijek.
Sloveniju pak doživljavaš posve drugačije?
– U zadnjih pola godine često sam boravio u Sloveniji i stalno sam se pitao zašto te države, da o gradovima kao što su ušminkana Ljubljana i potpuno zapušteni Zagreb i ne govorim, imaju tako različite sudbine. O tome sam i pisao za portal Telegram, a tražeći odgovor na to pitanje počeo sam razmišljati o počecima naših država. Jer kao što znamo, od Aristotela do danas, prvi čin presudan je za svaku dramu, za svaki roman, za svaki film, pa tom logikom vjerojatno i za svaku državu. Jer prvi čin zadaje pravilo igre, iz njega sve izlazi. A u tom prvom činu najvažnije je glavno lice. Ono će presudno utjecati na ono što će se dogoditi u drugom i trećem činu. Ono će zadati generalni ton čitavoj priči. Hrvatska je u trenutku svog nastanka na čelu imala generala Tuđmana, JNA kadrovika koji je svojim mišljenjem, a još više ponašanjem, pod plaštem velikog domoljublja, zadao pravilo korupcije i pljačke kao početni ton prvoga čina. Slovenija je u trenutku rađanja države na čelu imala Milana Kučana koji je, nakon što bi prvo odveo suprugu na njezino radno mjesto, svojim automobilom dolazio na posao. Čovjeka koji je obilazio intelektualce i s njima znao provoditi noći pričajući što u Sloveniji funkcionira a što ne. Ukratko: u tom presudnom trenutku na čelu su imali normalnog čovjeka. U tome je suštinska razlika. Pravilo igre u Hrvatskoj zadao je frustrirani general koji je želio biti tri puta veći od samoga sebe, koji si je dao napraviti zastavu s krunom nikada postojećeg kraljevstva, konvertirani komunist opsjednut generalisimusom Frankom. U Sloveniji je pravilo igre zadao miran i nadasve skroman pravnik koji je jednostavno bio to što je bio, koji se nije odrekao svoje prošlosti i koji je od Slovenije pokušao napraviti državu onakvu kakva ona može biti, ni veću ni manju od toga.
Znam da u tebi nema gorčine, ni zbog onoga što si sam prošao prije odlaska u Ameriku, kao što je nije bilo ni prema onima koji su u poratnoj Jugoslaviji zdekovali tvoje roditelje na Goli otok, da se tamo, majka pogotovo, „reformiraju“ i „poprave“. Imam i sama naknadno prepričano iskustvo straha svojih roditelja, mjesecima spremnih za odlazak na Goli, pa eto ni ja tu bivšu zajedničku državu ne gledam samo kroz optiku gorčine. A opet, neki naši prijatelji, emigranti iz 90-tih, do kraja su živjeli s gorčinom koja ih je naprosto izjedala? Nije li onda humor mnogo zdraviji, a i efektniji?
– Da, mislim da je humor i ironija, sve ono što sam u ranoj mladosti pokupio u srednjoeuropskom Pragu – za vrijeme studija – najefikasniji način borbe protiv sirove gluposti. Film „Samo jednom se ljubi“ su kao „političku melodramu“ zabranili iz „političkih razloga“, a komediji „U raljama života“, koja je po meni puno bogohulnija, nisu mogli ništa jer nisu znali gdje bi ju uhvatili. Tako sam naučio važnu lekciju; političari se jednostavno ne znaju borili protiv smijeha. Što se moje gorčine tiče – odgojen sam u kući u kojoj je bilo pregršt razloga da mladenački san o utopiji, koji se pretvorio u noćnu moru, proizvede gorčinu. No moji roditelji su u želji da žive, da nadoknade veselje ukradene mladosti, odlučili da se ne osvrću, pazeći da mene i moju sestru ne zagade gorčinom. To je najljepši mogući poklon koji su nam dali. A što se gorčine egzila tiče, nedavno sam u Labinu sa Slavenkom Drakulić i Radetom Šerbedžijom, gostujući na okruglom stolu posvećenom „Umjetnicima u egzilu“, govorio o toj gorčini koja izjeda iznutra i na kraju postaje smrtonosna. Pričao sam o dvije žene s kojima sam imao čast raditi nekoliko filmova; Miri Furlan i Dubravki Ugrešić, koje je ta gorčina, taj nepokolebljivi stav da je svaki povratak u sistem iz kojeg smo i zbog kojeg smo otišli, predaja i kolaboracija, na kraju došla glave. Njihove prerane smrti, koje medicinski imaju potpuno različite uzroke, po meni imaju zajedničko tu gorčinu egzila koja ih je izjedala iznutra i dovela tijelo do kolapsa.
Otkuda inače tolika potreba za stalnim žrtvoslovljem na ovim prostorima, za „ranoholizmom“, prekapanjem jama, natjecanjem u brojkama stradalih i u tome tko je koga više pobio?
– Kada nemaš normalnu sadašnjost, kada ti je budućnost tako nejasno maglovita kao što je to ona ovdje, onda ti jedino preostaje kopanje po prošlosti. To je kao što je starim bakicama uz toplu peć u kuhinji dok srču tursku kavu najslađe pričati o smrti, o tome tko je, kako i na koji način otišao na onaj svijet. Ako nacionalizam živi od mržnje, a živi, onda i najgluplji političar zna da ga je najlakše održavati na životu kopajući po prošlosti, prebrojavajući „naše i njihove kosti“.
Često ističeš kako bježiš od politike, ali nije li sve što ti se događalo – od zabrane filmova u Jugoslaviji, do zabrane postojanja u novoj Hrvatskoj – zapravo politika? I zašto se, za razliku od normalnih, demokratskih država, ovdašnji narodi bave samo politikom? Umjesto svojim dnevnim malim ili velikim poslovima?
– Da, sve je ovdje politika. I to zato jer smo bili mala zemlja a onda smo se još radikalno „šrinkali“, smanjili na veličinu prosječnog grada kojim vlada neprirodno velika količina političara i o njima ovisnih birokrata. U Americi, zato jer je velika, koliko god Trumpova politika bila tih pet godina pogubna po Ameriku a time i po svijet, ti u svakodnevnom životu nisi osjećao, kao što to osjećaš ovdje, prisustvo, tu apsolutnu vladavinu političke gluposti u svemu; od TV ekrana do toalet papira. Imaš neko pravo, ili barem iluziju, da je tvoj svakodnevni život direktno nezagađen politikom. Imaš i medije koji nisu pod vladavinom te i takve politike, imaš osjećaj da možeš naći i pravu a ne samo fake news. Kod nas je to puno teže. Devedeset posto medija financijski a time i politički ovisi o vladi, i to od dnevnih novima do raznih TV stanica. Dnevne su novine uspješno zamijenile stari „Glasnik HDZ-a“. Najljepše je da obje strane u tom protuprirodnom braku to više i ne kriju. Uz to, naša je današnja politika, pod utjecajem Crkve, postala puno konzervativnija. Neke stvari koje su u onom „mraku“ bile dozvoljene, ili se politika pravila da ih ne vidi, danas su nezamislive. Neki dan sam slušao grupu rokera koja je na nekoj off stanici puštala pjesme iz osamdesetih, a koje se zbog skarednosti tekstova danas nitko, po njima, ne bi odvažio snimati jer ih jednostavno nigdje ne bi mogli emitirati.
Ne jednom, i to od pametnih ljudi, slušala sam kako nije svaki nacionalizam nužno zlo, ja pak mislim da nema dobrog nacionalizma, a gdje je po tebi ta točka kada nacionalizam prelazi u fašizam? I ima li ovo što se sada događa u Srbiji na primjer natruhe fašizma, s obzirom da svu vlast drži u rukama jedan, prilično neuračunljiv, čovjek?
– To je stara priča o razlici domoljublja i nacionalizma. Domoljubi vole svoj grad ili selo, svoj kraj, svoju zemlju, a nacionalizmu je za tu ljubav potrebna mržnja prema nekome. Po meni svaki se nacionalizam jednog dana zbog svoje isključivosti pretvara u fašizam. Tu jednostavno nema iznimke. Nema dobrog i lošeg nacionalizma, ima domoljublje, koje možeš i ali i ne moraš gajiti, i nacionalizma koji svoj osnovni izvor energije – mržnju – nužno pretvara u fašizam, a on opet, po nekom nepisanom pravilu, uvijek završava u sukobima i ratovima.
Što učiniti s vlašću koja, kao u Hrvatskoj, uporno ponižava antifašizam, koja potiče ustaški pozdrav, a ulice tolikih gradova nam još nose imena ustaških zločinaca? Kako je moguće da su čitave generacije zatrovane dotle da im konclogor Jasenovac dođe kao nevažno mjesto na mapi zločina i kako sam doživljavaš manipulaciju i povijesni revizionizam, pogotovo imajući u vidu stradanje skoro čitave židovske obitelji tvoje majke u vrijeme ustaške NDH?
– Neoprostivo je licemjere hrvatske vlade prema fašizmu, prema toj domaćoj inačici zla zvanoj ustaštvo. Zajedno sa Crkvom ona gaji kult „žrtava Bleiburga“ pretvarajući se da ne zna da su žrtve Bleiburga uglavnom ustaška vojska koja je kao štit sa sobom vodila stanovništvo. Uz to i jedina vojska u Europi koja je ratovala i nakon završetka rata kada su se sve kvislinške vojske Europe već davno predale. Ta fraza da svi zaslužuju jednaku sućut, da su krvnik i žrtva vrijedni jednakog poštovanja po meni ne stoji. Da li si vidjela da u Njemačkoj Vlada oplakuje nacističku vojsku? Da Crkva drži mise u njihovu čast? Bojim se da nisi. „Za dom spremni“, domaći fašistički pozdrav, kojeg se ova Vlada ne želi odreći zbog unutrašnjih potreba, a glasno ga se odriče prema vani, čitava je priča o laži i licemjerju na kojoj Hrvatska još uvijek zasniva svoju službenu politiku. Ja tu priču o prošlosti i sadašnjosti krajnje pojednostavljujem pa kažem: da sam bio dva dana u ustaškoj vojsci imao bi veću penziju no što imam odradivši četrdeset godina i donoseći Hrvatskoj preko stotinu međunarodnih nagrada.
Znamo da je zakazalo obrazovanje, da su spaljene na tisuće „nepoćudnih“ knjiga, porušeni skoro svi spomenici antifašizmu. A kultura, kazališna, filmska… kakvom je vidiš danas i može li u zatucanoj, klerikalnoj, koruptivnoj hrvatskoj državi ona napraviti išta na poboljšanju društvene situacije?
– Bojim se da ne. Sigurno ne u nekom zajedništvu, u nekom pokretu protiv te i takve sredine. Individualni izleti u nepoznato, ti iskoraci su ovdje, i u ondašnjem „mraku“, i u današnjem „svjetlu“, bili zapravo jedina opcija za malo hrabrije i odvažnije. Ali to nažalost ne čini kulturu, to su bili, i svakim su danom sve više, samo sjajni izuzeci. Partija na vlasti – Hrvatska demokratska zajednica – je, bez pretjerivanja, ubila kulturu. Ali za to su i takozvani „kulturnjaci, umjetnici i intelektualci“ dobrano i sami krivi. Njihovo koketiranje s nacionalizmom devedesetih danas ih košta totalne ovisnosti o državi, momentalno o nesposobnoj ministrici kulture koja sistematski, to je na filmu najvidljivije, zatire prošlost kao neugodan dokaz da je i prije HDZ-a ovdje bilo života. Kultura i umjetnost su ovdje apsolutno izgubile bitku s politikom, postale ovisne i lišile se bilo kojeg značajnijeg ugleda, da o utjecaju na društvo i ne govorim. Sukladno tome i politika se prema njoj, kulturi, ponaša sa svom odvratnošću gazde koji je pristojan ali u suštini duboko prezire svoje sluge.
Danas živiš pola-pola, u Americi i Hrvatskoj. Mogu li ti odlična recepcija tvoje zanimljive knjige „Neispričane priče“ u čitavoj – kako se kaže – regiji, rad na nekim filmovima, mogućnost medijskog pojavljivanja, ikako nadoknaditi izgubljeno, umanjiti težinu onih godina izopćenosti? I što danas vidiš oko sebe ovdje, doma?
– Nažalost vidim puno tuge i frustracije, malo životne radosti i veselja. Puno bijesa i srdžbe ali istovremeno i puno odustajanja, dizanja ruku od svega i na kraju pomirenja sa stanjem u kojem se živi. No što se osobne nadoknade tiče ne mislim da mi bilo tko može ili mora nadoknaditi izgubljeno, naknadno umanjiti težinu egzila. Prije svega te godine uopće ne smatram izgubljenim. Dapače. Živio sam neki drugi život na nekom drugom kontinentu, radio neke druge stvari i panično bježao od klišeja frustriranog azilanta koji danonoćno sanja osvetu. Naravno da je na početku bilo teško, naravno da u 47. godini nije tako jednostavno početi neki drugi život i istovremeno ostati isti, ali meni je taj drastični rez na kraju pomogao da se na miru preispitam, nađem, koliko se čovjek u tim godinama može ponovo naći, i da sagradim novo igralište na kojem se opet mogu igrati. A ta igra, to sam ja, moja unutarnja sreća pomoću koje sam, našavši je, sam sebi dokazao da mi je nikakav režim ili pojedinac ne može oduzeti. To daje nepristojnu dozu sigurnosti. Što bi moja Ana rekla, za to trebamo zahvaliti Tuđmanu. Bez njega svega toga ne bi bilo. A činjenica da sam odjednom, nakon trideset godina apstinencije, počeo dobivati nepristojno veliki medijski prostor, i to na strogo kontroliranim državnim medijima, ne znam kako da tumačim, ni drugima a kamoli sam sebi.
Možeš li usporediti posao snimanja filmova u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj? Kako uopće skupiti novac za film, uz sramotno niska izdvajanja za kulturu? Koliko ste muke prošli i vremena izdvojili, ti i Ante Tomić, skupljajući sredstva za „Karaulu“, „Ustav Republike Hrvatske“… I gubite li nadu za nove projekte?
– Ima puno razlike, ali da počnem s onom produkcionom. U Jugoslaviji su, kao i danas nakon raspada, postojale republičke kinematografije. Nikada nije postojala, možda samo prvih godina nakon rata, jugoslavenska kinematografija. Svakom od tih republičkih kinematografija vladali su lokalni politički šerifi. Ako si im se zamjerio, imao si mogućnost otići u drugu sredinu gdje tamošnje moćnike nije bilo briga što radiš, jer je za tebe politički odgovara onaj iz čije si sredina došao. Tako je Žika Pavlović snimao u Ljubljani, Branko Bauer u Skopju. Ja osobno sam, nakon što u Hrvatskoj poslije „Samo jednom se ljubi“ nisam mogao dobiti film, otišao u Beograd. I onda sam u njihovoj produkciji snimio svoj najzagrebačkiji film, „U raljama života“. Danas, ako nisi prošao na svom državnom natječaju, na raznim verzijama HAVC-a ili Sklada, ti administrativno ne možeš tražiti novac u bilo kojoj susjednoj ili europskoj zemlji. Birokracija se domislila kako one koji nisu dobri s državom držati pod kontrolom. Ukratko, klincima i klincezama je danas puno teže i prisiljeni su raditi filmove, i oni nažalost na to pristaju, u puno težim uslovima. Što se mene i Ante tiče, mi smo nakon „Ustava Republike Hrvatske“ za kaznu dva puta propadali na natječaju HAVC-a. Ja sam tada rekao: „Dosta. Ne dam se više ponižavati.“ A Ante je rekao: „Molim te, idemo još jednom. Hoću da mi u biografiji stoji da su nas nakon Ustava, najnagrađivanijeg hrvatskog filma, tri puta odbili.“ Treći puta smo prošli i sada, u zaista bijednim, da ne kažem financijski ponižavajućim okolnostima, pripremamo film pod radnim naslovom „Svemu dođe kraj“. Žicam uokolo novac i još samo fali da stanem na trg, skrušeno ispružim ruku i počnem ponavljati: „Gospon udijelite siromahu, Bog će Vam pomoći!“ U zadnjih desetak godina izdvajanja za igrani film su postala gotovo duplo manja. To je rezultat ministričinog manipuliranja HAVC-om – od politikantskog odstranjivanja Hrvoja Hribara s vodećeg mjesta, pa nadalje – koji skupo košta i zapravo ničim ne pridonosi hrvatskom filmu.
Rad na filmu je kolektivan, dok pisanje podrazumijeva samoću. Kako si se i zbog čega odlučio da svoje zabilješke, skupljane godinama, pretočiš u knjigu? I je li te iznenadio toliki interes za nju, brojna reizdanja?
– To prije svega nije trebala biti knjiga. To su bile bilješke koje sam tijekom tridesetogodišnjeg egzila sakupio u kompjuteru. Nešto što sam na kraju sredio s namjerom da to ostavim svojim američkim unucima da znaju što je prethodilo njihovom rođenju. Onda je Ante to vidio, šapnuo nešto o tome izdavačici Marini Vujčić, a ona je onda bila uporna gotovo punih godinu dana, zaigrala mi na taštinu, pomazala mi ego i tako je na kraju izašla knjiga. Do sada je imala puno izdanje, štampana je u sedam država i donijela mi puno, neočekivano puno, radosti.
Putuješ puno ovim prostorima, od Beograda, Skoplja do Slovenije – gdje te posebno vole – komunikacija među prijateljima, umjetnicima postoji, pa ipak grčevite se polemike sada vode oko tobožnje „iluzije“, štoviše štetnosti, postjugoslavenstva, a sam izraz se tretira kao psovka. I to ne samo od strane desničara, nego od eminentnih politologa, nekadašnjih članova SK, koji su u toj Jugoslaviji uživali mnogo bolje statuse od nas, samosvojnih režisera ili neposlušnih novinara?
– Mislim da su to gluposti. Da time jednostavno peru svoju partijsku, KP prošlost, kao što to „naši intelektualci“ rade već tridesetak godina. Oni uporno miješaju dva odvojena pojma; državno uređenje, dakle politički režim na jednoj, i kulturni prostor manje-više istog nam jezika na drugoj strani. Režimi su prolazni, a kulturni prostor i jezik ostaju, oni su jedina konstanta ovih prostora koji tako olako mijenjaju režime i granice. I u Jugoslaviji su, kao što danas rade ove male države, republički političari razdvajali taj prostor u borbi za svoja mala i čvrsto ograđena carstva, a kulturni prostor i jezik ga je istovremeno, moglo bi se reći umjetnim disanjem, održavao na životu.
Kako uopće graditi zajedničku budućnost sa susjedima s potpuno jednostranim, revizionističkim odnosom prema friškoj prošlosti od strane političkih elita, ili dok se skarednim smatra svako spominjanje kolektivne odgovornosti, a kamoli krivnje, za recimo hrvatsko komadanje Bosne i Hercegovine?
– Bojim se da će to biti teško. Generacije su ovdje kroz školu i crkvu odgajane u jednodimenzionalnom nacionalno-klerikalnom balonu. Kada se tome dodaju nove tehnologije s kojima i u kojima žive dvadeset i četiri sata dnevno, bojim se da tu za optimizam nema puno mjesta. Možda vrijeme, ali neko strašno dugo vrijeme, sve to ispere, ali to je samo nada neizlječivog optimiste poput mene.
Film „Grlom u jagode“ bio je zajednički projekt s režiserom Srđanom Karanovićem iz Beograda. Rekao si mi tada, te 1993., kako misliš da nešto slično nikada više neće biti moguće. Jesi li se prevario?
– S velikim veseljem priznajem da sam se prevario. I to grdno. „Karaula“ koju smo snimali 2005., kao moj prvi film ovdje nakon petnaest godina apstinencije, bila je službeno prva post-ratna koprodukcija svih novonastalih država rođenih raspadom Jugoslavije. I to ne samo na produkciono-financijskom planu. Na tom filmu sam imao priliku okupiti najbolje glumce, autore i tehničare iz svih tih država. Pamtim veselje koje ih je obuzelo kada su nakon dugo godina ti vrsni majstori ponovo počeli raditi zajedno. Film kao kolektivna igra prvi je, a za njim uskoro i televizija, shvatio da su političke granice što se produkcija tiče krajnje zanemarive i da smo, govoreći manje više isti jezik u dobrom dijelu te bivše države, jednostavno ne samo kulturološki već i kao tržište osuđeni jedni na druge.
I na koncu – tvoji planovi, pošto si u najboljim godinama. Neka nova knjiga? Film? I još, odgovara li ti povremeno življenje u Istri? Meni se čini da se s margine – gdje su se danas povukli mnogi ovdašnji ljudi od pera, filma, umjetnosti – mnogo bolje sagledava stanje ovdašnjeg društva koje je sve samo ne ugodno?
– Prije svega, hvala što mojih sedamdeset i šest godina proglašavaš „najboljim godinama“. To godi, ali što bi rekao drug Tito: „To i obavezuje!“ Sa strane se uvijek bolje vidi. Pogotovo ako je to „sa strane“ dosta daleko i ako u sebi sadrži elemente ptičje perspektive. Meni je u tome, u viđenju domovine mi moje, strašno pomogao boravak u Pragu, a zatim i Amerika. Jednom sam u Londonu preko dva mjeseca radio na postprodukciji filma i uz mene je bio čovjek iz Zagreba koji mi je u tome pomagao. Bili smo zajedno čitave dane u studiju i uz to smo dijelili istu kuću. Primjećivao sam neke male promijene na njemu, ali nisam tome pridavao veliko značenje sve dok jednog dana, u velikom dnevnom boravku, na starom perzijaneru, nije zapalio logorsku vatru ogrnuo nekoliko vindjakni i grijao se kao da je usred Antarktika. Kad su došli vatrogasci, policija i producenti pitali su me kako nisam ranije primijetio da ima, i to jaku, šizofreniju koja očito traje već neko duže vrijeme. Pravdao sam se da sam stalno bio uz njega i da jednostavno nisam vidio tu transformaciju kojom ga ta bolest mijenja. Bio sam mu jednostavno preblizu. Tako je to nekako i sa društvima. Moraš se odmaknuti da bi ga vidio u stvarnom svjetlu.
Mladina
