Piše Tonči Vlašić (Dubrovački vjesnik)
Svako putovanje u Split na utakmicu Hajduka je doživljaj. Četiri i po‘ ure je trebalo autom do Splita, a pjesma čitavim putem. Znao se, ha, gotovo vazda, taj put odužit jer fermaj amo, fermaj tamo. Danas se, otkad je autoput od Ploča, stigne do Splita brže, za tri ure, pa i brže, ali vazda kad je dobra ekipa, kad idemo na utakmicu, a nije nam preša, imamo vremena, onda idemo starim putem, Jadranskom magistralom. I opet, fermaj amo, fermaj tamo, kao u dobra stara vremena – pričao je unatrag par godina Frano Jerković, Dubrovčanin, Hajdukovac od glave i pete.
Otišao je na pregled u Zagreb, nalaz nije bio dobar. Morao je odmah na operaciju. Nakon nje smo se ponadali kako će biti dobro. Nažalost, nije. Napustio nas je u 63. godini života.
I dok leti tužna vijest, lete sjećanja na Frana. Non stop s loptom. Ne zaboravlja se kad je u trku stizao iz Grada na Gagarin, igralište na Ilijinoj glavici, kako je bio opasan k‘o vrag, kako je bio jedan od najboljih strijelaca na dalmatinskim nogometnim travnjacima…
Ali, nikad o sebi, iako se i tu imao čime pohvaliti, nego vazda o Hajduku. I, eto, neki dan, zadnji susret, imao je puno toga za ispričat…
Na stranicama Dubrovačkog vjesnika ostala je njegova priča, a u njoj njegova momčad Hajduka svih vremena. U vrhu napada mu je bio Frane Matošić, koji je odigrao 739 utakmica i 729 pogodaka.
– Jedino Ljubo Benčić ima više pogodaka nego nastupa, 353 utakmice, a 355 pogodaka“ – iz topa će Frano.
Na razgovor je, sjećamo se, došao s kuferom uspomena, a to je bio tek mali, baš mali dio onoga što je skupio. Veći je bio u njegovom domu, u Kovačkoj. Sve je, ne daj Bože da se izgubi, znao je reći, ‘pohranio‘ u glavi. I dok bi znali gledati što to sve ima, on je o svakom tom ‘komadiću‘ povijesti znao ispričati priču.
S 12 godina je Frano, rođen je 1962. godine, prvi put bio u Splitu na utakmici Hajduka, a to je bilo 31. ožujka 1974. godine. Hajduk je dobio Proletera s 2:1 u 24. kolu Prve savezne lige.
– Brane Oblak i Jurica Jerković su pogodili. Na vratima Rizah Mešković, pa onda Vilson Džoni, Vedran Rožić, Luka Peruzović, Dragan Holcer, Ivan Buljan, Mario Boljat, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, te dvojica strijelaca. Na klupi veliki Tomislav Ivić. Te sezone Hajduk prvak i osvajač kupa – znao je sve.
– Otac Jakov je radio na Starom placu kad su se uređivale tribine. Obavljao je neke građevinske radove, te upoznao sve, i kad se otvorila prilika da ja s njim odem u Split na utakmicu, to se nije moglo propustiti. I tako sam ja, zahvaljujući tom tatinom poslu na stadionu Hajduka, dobio priliku pogledati već s 12 godina uživo ‘Bile‘. Što se tiče ‘mojih 11‘, možda sam mogao uvrstiti na bek Džonija, ali kako je on prvi prešao iz Hajduka u Dinamo, onda sam ostavio Ljuba Kokezu, koji je bio srčani borac na beku.
Za njega je Bernard Vukas, Bajdo, najbolji igrač Hajduka svih vremena.
– Bajdo je izjavio kako mu je najsretniji trenutak na starom igralištu, kod plinare, bila pobjeda 29. listopada 1950. godine protiv Crvene zvezde 2:1. To je utakmica uoči koje je osnovana Torcida, a Bajdo je pogodio u 74. minuti za 1:1. Crvenoj zvezdi je za naslov prvaka igrao i neodlučan rezultat, a Hajduku samo pobjeda, i onda pogodak našeg Boža Brokete, jedan od ukupno 70 koliko je postigao u 493 nastupa za Bile. Pogodio je u 87. minuti, Nažalost, nema snimke te utakmice. Beogradski mediji su nakon te utakmice pisali kako je Torcida svojim suviše bučnim navijanjem na utakmici pokušala da ulije strah i sucu zbog čega je ovaj u izvjesnoj mjeri bio popustljiv prema nekim grubostima igrača Hajduka. Ha, znate kako je to, tko gubi, ima pravo da se ljuti. Inače, to je bila prva titula prvaka Hajduka nakon Drugog svjetskog rata, a pamti se i po činjenici kako je Hajduk osvojio prvenstvo bez poraza, dobio deset utakmica, a preostalih osam odigrao neodlučeno. I kad sam prvi put s ocem došao na stari plac, slušao sam o toj utakmici, a meni je vazda drago slušat o njoj jer je odlučujući pogodak postigao naš Dubrovčanin.
Velikog Vladimira (Beara) Frano je uvrstio u ‘mojih 11‘ svih vremena. Zatim desno već spomenuti Ljubomir Kokeza, koji bi mogao prepustiti mjesto Božu Broketi, a lijevo Vedran Rožić, pa zadnji vezni Ivan Gudelj. Halfovi su Dragan Holcer i Luka Peruzović, a Jurica Jerković i Blaž Slišković vezni. Na krilima Zlatko Vujović i Bernard Vukas, te već spomenuti vrh (stranice i napada), špica, Frane Matošić.
Dva puta je kao mali pogledao uživo utakmicu Hajduka kraj Plinare, a ‘milijun‘ utakmica na Poljudu, koji je dom ‘Bilih‘ od kraja 1979. godine.
-Torcida je na starom placu bila na istoku. Tad se govorilo: ‘Amerika ima Divlji zapad, a Split ima Divlji istok‘. Na sjeveru su bili vojska, žena i djeca. Na Zapadu novinari, ‘mirniji‘ navijači Hajduka, a kao što je i danas u Poljudu gdje je Torcida na sjeveru. Mi stariji Torcidaši smo se sa sjevera prebacili na istok. I od kad smo se prebacili tamo, vazda sam s fotoaparatom u ruci, te slikam sjever, utakmice…
Frano je imao lopte s potpisima igrača Hajduka, dresove, koje je godinama skupljao, značke, privjeske, zastavice, maskote, šalove, sve, naravno, svog najdražeg kluba. Bulikan novina, knjiga, slika…
– Kad Hajduk izgubi, mene kao navijača je sram izaći vanka, a danas igrač izgubi, i kao da nije bilo utakmice. Šeta po gradu, vidiš ga u điru i smije se, a mi tamo sjedimo, plačemo… Plakao sam, kao i svi, kad smo ispali od HSV-a 1980. godine, kad nismo ušli u polufinale Kupa prvaka. Ustvari, sva ta ispadanja iz Europe, a kad smo bili tako blizu, su bila bolna. Da, kakva igra protiv velikog HSV-a, i na kraju ne prođeš dalje. Boli taj poraz i danas… Hajduk je tad bio pojam u Europi. Hajduk je imao momčad za osvojiti Europu. Bilo je tih trenutaka kad završi utakmica, a do zadnjeg trenutka smo bili u igri za prolaz dalje, falio nam je jedan pogodak za to, i onda sjedneš, ostaneš sjediti na tribini, zagledaš se u daljinu, a suza krene…. Bilo je i trenutaka kad smo znali pogoditi u zadnjim trenucima, te proći dalje. Evo, odmah mi pada na pamet utakmica sa Spartom u četvrtfinalu Kupa UEFA kad je Baka Slišković, na tribinama se natiskalo 50.000 gledatelja, pogodio u 119. minuti za prolaz u polufinale… Joj, da, a onda to polufinale protiv Tottenhama. Sami smo sebe pobijedili u tom polufinalu, pogotovo u prvoj utakmici u Splitu. I tad smo imali momčad za osvojiti europski trofej. Kakva je to momčad bila. Pa i ona tri godine poslije, kad je u njoj igrao Milan Petrović, a koja je bez poraza došla do uzvratne utakmice četvrtfinala Kupa UEFA… Imao je Hajduk od jedan do jedanaest tih godina sve znalce, reprezentativce, a većina igrača iz Dalmacije. Dvojica, trojica sa strane, i to ekstra, ekstra igrači…
Bilo je i sretnih dana.
– Bilo je, iako ne mogu ni danas vjerovat kako Hajduk nije bio 80-ih prvak, kako je osvojio samo tri kupa, a imao je momčad za osvojiti europski trofej. Dobro, tad je ona jugoslavenska liga bila jaka, baš jaka, ali Hajduk 80-ih je bio strašan, baš strašan…
Sačuvao je ulaznice Hajdukovih utakmica, i ne samo onih utakmica u Splitu. U bivšoj državi je znao pratit Hajduka kad bi igrao u Mostaru, Titogradu (Podgorici), Nikšiću, Beogradu, Zagrebu…, a išao je na europska gostovanja. Sjeća se kad je Torcida iz Konavala, Župe, Dubrovnika čarterom iz Čilipa putovala na ogled protiv Rome…
– Meni je Hajduk sve. Kad me pitaju, kako si?, a ja kažem: Bio bi još bolji da je Hajduk bolji. Ma, svi bi živnuli, da je Hajduk bolji, a ovako…
I svaki susret nije mogao proći bez Hajduka, a tek kad bi se našao s Vedranom Smokvinom, obojica ‘puni k‘ brod‘ svega i svačega o Hajduku. Mogli su njih dvojica pričati o ‘Bijelima‘ danima.
Nazvao je sad Smokvina. Nazvao je i legendarni kroničar splitskog kluba Jurica Gizdić. I do njega je stigla tužna vijest: Nema više našeg Frana Jerkovića.
Adio Frano. Počivaj u miru Božjem.
