Mirna Jasić Gašić
Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli bio je zaokružena cjelina u svom trajanju, dramaturški ostvaren bez greške jer ga je stvarni život ispisao. Priču, odnosno scenarij za film u svojoj kućnoj radinosti nisam izmislio – sve sam to doživio kao gledatelj i kao akter, kaže glumac, redatelj, producent i filmski radnik
Vaš dugometražni dokumentarni film nije prikazan u Areni, u glavnom revijalnom programu 70. Pulskog filmskog festivala, iako je posvećen jugoslavenskim godinama festivala?
Na neki sam način zaostao u jednom sustavu vrijednosti, koji očito nije valjao čim je propao. Nesposoban sam bio da se prilagodim, pa se nisam uspio ni ukorijeniti u sustav vrijednosti koji se modelira zadnjih trideset i više godina. Očito se još nisu profilirali novi standardi, nego se svi vrijednosni kriteriji u svim segmentima ovog društva provode po babi i po stričevima, u simbiozi s partijskim blagoslovom.
Brojimo već 32 godine traženja i lutanja – a festival i dalje ne zna što bi sam sa sobom i na što bi se ugledao, a imao je na što ugledati se da je samo nastavio istu priču razvijati! Znali smo što nećemo 1990. – nećemo Jugoslaviju, a nismo htjeli ni Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli (FJIF) – i to smo jednim referendumom odlučili, a u vezi festivala odluka je pala u par sati 1991. Sada, tridesetak godina kasnije ne znamo što hoćemo sa državom, a niti sa festivalom. I dalje smo u „tranziciji k demokraciji“!
Razdoblje od Prve revije stranog filma 1953., zatim Prve revije domaćeg filma 1954. sve do gašenja 1991. godine FJIF imao je jasan, razvoj, svoje kreativne vrhunce i krize ali i oporavke sve dok ga politika, odnosno geostrateški interesi moćnika sa Imperije zapada nije ugasila kako je ugasila i Jugoslaviju po obrascu – „ideje naše – benzin vaš“.
U kulturološkom, filmskom smislu, Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli bio je zaokružena cjelina u svom trajanju, dramaturški ostvaren bez greške jer ga je stvarni život ispisao. Priču, odnosno scenarij za film u svojoj kućnoj radinosti nisam izmislio – sve sam to doživio kao gledatelj i kao akter! Moguće da je i ovogodišnja bogata hrvatska filmska produkcija imala prioritet po kriterijima umjetničkog direktora u odnosu na moj film, čije odluke mogu samo ispoštovati ili se zahvaliti na ponudi u svezi mog filma. Ovo zadnje sam i učinio.
Da li je problem u naslovu filma „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija – vidimo se u sljedećem ratu“?
Nitko mi nije suvislo obrazložio – što ga u naslovu smeta! Možda smeta što sam u naslovu opisao što je uslijedilo nakon 1991. na prostoru bivše Jugoslavije? Bilo je nekih komentara na portalima po pitanju naslova filma „predug je, tendecionalan je…“. Kakva je to ocjena? Ima možda desetak ljudi u Puli koji su zvanično, a nezvanično možda i više, imali priliku pogledati film. U Beogradu na Martovskom festivalu dokumentarnog filma bila je samo jedna projekcija filma.
Pitanje „smeta – ne smeta“ testira se u Areni, u kinima, a ne u kabinetima ministara, festivalskim vijećima. Svi filmski festivali u Europi i svijetu su elitistička mjesta, gdje prosječan građanin ne može ni prismrdjeti, ali se na tim mjestima za prosječnog građanina kreira vrijednosni sustav. U usporedbi sa svim drugim festivalima, najrealniju vrijednosnu procjenu svakog prikazanog filma donosila je publika u Areni i to je ono što često zna zaboljeti filmova.
Film donosi dokumentarističke zapise o vremenu kad je to bio jugoslavenski veliki festival međunarodnog ugleda. Smeta li to političarima?
FJIF je bio festival međunarodnog ugleda, što ovaj današnji festival, nažalost, još nema. Možda ih upravo ta činjenica smeta. U mom dokumentarcu se taj ugled bukvalno vidi, može ga se opipati! Međutim, nisam čuo niti jedan komentar ni od jednog političara po pitanju „smeta – ne smeta“! Nikome od političara nisam film pokazao niti imam namjeru, osim ukoliko kupe kartu za neku projekciju u nekom kinu u hrvatskom vlasništvu. Nažalost, takvih kina više – nema, odnosno na prste se mogu nabrojati!
U ova druga „kina“ u stranom vlasništvu, koja su zapravo marketi s pridruženom kino dvoranom, gdje se najviše krčmi smeće za grickanje, slatke vodice i lizaljke za djecu – ne dam film! Političari su sorta koja ne kupuju karte, oni misle da im to automatizmom pripada. Film naravno neće ni vidjeti ukoliko ne kupe kartu, pa neće niti imati što da ih smeta! Ionako su oni paralelni svijet bez stvarnog doticaja sa nama običnim smrtnicima.
Ovogodišnji jubilarni filmski festival zaobišao je i glavni pokrovitelj predsjednik Republike, a gradonačelnik Pule nije se usudio pojaviti na pozornici i direktno se obratiti sugrađanima i brojnim gostima, kao niti župan istarski, koji su dali izdvojene izjave ali ne pred publikom?! Možda bi sadašnje političare „smetalo“ ili im bilo nelagodno kad bi vidjeli pokrovitelja FJIF predsjednika Josipa Broza Tita u Areni okruženog građanima Pule, djecom, omladinom, mornarima.
Ispalo je da dokumentarcu o pulskom festivalu nije mjesto u festivalskoj Areni?
I u prijašnje vreme se interveniralo, da se zadovolje neki međurepublički interesi ali i zbog toga da se podrže kinematografije manje razvijenih kinematografija nekih republika i pokrajina, što je generalno gledajući bilo pozitivno jer bi se Zagreb i Beograd već tada počupali zbog glavnih nagrada koje su uglavnom značile i više novca producentima i bolju distribuciju filmova. Sada ni toga nema, nema filmske burze, nema distribucije hrvatskog filma. Filmska proizvodnja skoncentrirana je u Zagrebu.
Ne kažem da je u slučaju mog filma bilo neke manipulacije, svjestan sam da je puno filmova u različitim programima, gdje čak i neki u zvaničnoj konkurenciji za nagrade neće moći biti prikazani u Areni. Međutim, u mom filmu su Arena, filmski festival, publika, filmski radnici, glumci – glavne uloge. Ujedinjeni u predivnom ambijentu ponovno zajedno na filmskom platnu ulaze u transcendentan svijet i vrijeme kojeg više nema.
Što će u konačnici biti s filmom?
Sjećam se trenutaka u posljednjih 55 godina u profesionalnom filmu. Pojavio sam se prvi put u Areni 1968. godine u filmu „Imam dvije mame i dva tate“. Prije toga bio sam samo klinac koji je volio filmove. Snimao sam, zapisivao, spremao u svoju arhivu. Naročito u vrijeme raspada one države, do današnjih dana.
Nakon više od sedamdeset snimljenih filmova, TV filmova i par serijala uspio sam dovršiti, vlastitim snagama ovaj dokumentarac o FJIF. Imao sam slabu nadu da će tim povodom možda i film naći svoje mjesto na velikom platnu unutar Arene, jer Arena i festival su glavne uloge u tom filmu, a mi svi smo samo epizode sa većim ili manjim ulogama. Film će ostati, usprkos onima koji ga trenutno neće ili imaju druge programske prioritete. Ostat će za neke druge obljetnice koje želim festivalu da ih dočeka i obilježava. Pogotovo će to biti važno kada nas više neće biti.
(Portal Novosti)
