понедељак, април 22, 2024

Hrvoje Klasić: Koji vam je taj?

Slične objave

Podeli

„Profesor Hrvoje Klasić rekao je za Slobodnu Bosnu…“, krenula je zabrinutim glasom objašnjavati J. J., voditeljica jedne srpske televizije, ali nije uspjela izgovoriti rečenicu do kraja kada ju je onako nadmeno, kako samo on zna, prekinuo A. V., predsjednik Srbije: „Koji vam je taj?“. Pomalo posramljena pred najvažnijim gostom na svijetu, voditeljica je tek skrušeno izustila: „Pa profesor“. Da bi riješio nelagodnu situaciju u studiju, predsjednik je odlučio poentirati: „Neki Hrvoje, pa šta kaže Hrvoje?“.

Proći će tek nekoliko dana od citiranog razgovora, a „nekom Hrvoju“ stići će zanimljiva ponuda, ni manje ni više nego baš iz Srbije. Uredništvo NIN-a predložilo mu je da počne pisati kolumne za taj ugledni nedeljnik. E sad, jesu li ova dva događaja povezana? Sumnjam. Za razliku od prije spomenutog dvojca, novinari NIN-a očito nisu morali guglati osobu s tako čudnim imenom, već su dobro znali kome se obraćaju. Iskreno, mislim da je unatoč „čuđenju“ i predsjednik dobro znao „koji je taj“. Ali da je to priznao, onda bi efekt javnog ponižavanja, inače njegov omiljen način komunikacije, ipak bio puno manji. Što god bili razlozi angažmana, Hrvoje je odlučio prihvatiti ponudu i eto ga, to jest eto me u NIN-u!

Po zanimanju sam povjesničar, s više od 20 godina nastavničkog staža na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz svoj primarni interes, povijest socijalističke Jugoslavije, posljednjih desetak godina intenzivno se bavim načinima na koje se hrvatsko društvo (ne) suočava sa svojom prošlošću. I dok bi mi naučna karijera vjerojatno do penzije garantirala miran život lišen bilo kakvog stresa, javni mi je angažman na različite načine uzburkao život. Da, brojni su oni koji me prepoznaju na ulici i čestitaju na hrabrosti, a nakon svakog mog javnog nastupa inboks zna biti pun mejlova podrške. S druge strane, brojni su i oni kojima se ne sviđaju moja tumačenja (hrvatske) povijesti i koji si uzimaju za pravo da svoje neslaganje potkrijepe uvredama i prijetnjama. Pa i smrću.

A što im točno smeta? Smeta im javno kritiziranje i demaskiranje povijesnog revizionizma. Npr. kada govorim i pišem da su ustaše najveća sramota u povijesti hrvatskog naroda, da je NDH ništa više nego marionetska tvorevina nastala isključivo zbog dobre volje Hitlera i Musolinija, da je Jasenovac logor smrti u kojem su deseci (ipak ne i stotine!) tisuća nevinih ljudi izgubili živote samo zato što se nisu uklapali u viziju etnički, rasno i vjerski čiste Hrvatske. Smeta im i kada uz isticanje brojnih negativnosti navodim i brojne pozitivne primjere iz vremena jugoslavenskog socijalizma, i kada Josipa Broza Tita uz sve njegove mane navodim kao najutjecajnijeg Hrvata svih vremena.

Posebno im smeta kada, ističući pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i njezinu obranu, spominjem i slučajeve zločina koje su pripadnici istog tog naroda počinili prema pripadnicima srpskog naroda na području Hrvatske 90-ih. Sve navedeno dovoljno je da me se naziva izdajnikom, Jugoslavenom, komunjarom, srbočetnikom itd. Zanimljivo, imidž mi kod takvih ne popravljaju niti stavovi potkrijepljeni argumentima i dokumentima o četnicima (iz Drugog svjetskog rata) kao suradnicima nacista, fašista i ustaša, o srpskom nacionalizmu iz 1980. kao glavnom pokretaču krvavog raspada Jugoslavije, o srpskim zločinima nad hrvatskim (i bošnjačkim) civilima u posljednjim ratovima, ili o sve većim sličnostima današnje Srbije s današnjom Rusijom.

Unatoč navedenim negativnim i neugodnim pojavama, moram ipak naglasiti da se moji stavovi u Hrvatskoj već godinama čuju u svim najgledanijim i najčitanijim medijima. I što je najvažnije, javnim angažmanom svih nas koji o suočavanju s prošlošću mislimo slično, u hrvatskom su se društvu napokon počele događati i konkretne promjene nabolje. Zahtjeva puno entuzijazma, altruizma, a ponekad i (građanske) hrabrosti, ali može se. Premda, a to sugerira upravo iskustvo, teško bez slobodnih i kritičkih medija. Zato sam i prihvatio ponudu NIN-a. Kako bih putem najdugovječnijih i sigurno jednih od  najuglednijih nedeljnih informativnih novina s ovih prostora dao svoj doprinos u suočavanju srpskog društva sa svojom prošlošću, a time i budućnošću.

Za NIN znam oduvijek, ali moje aktivno druženje s NIN-om započinje prije nekih dvadeset i pet godina. Tada sam još živio u rodnom Sisku i dobro se sjećam kako je u jednom trenutku u centralnu gradsku trafiku počeo dolaziti i beogradski NIN. U gradu u kojemu su posljedice rata još uvijek bile sveprisutne, mogućnost da se legalno kupe srpske novine na ćirilici izgledala je samo koju godinu ranije poprilično nestvarno. Baš zato sam to novo „normalno“ odlučio iskoristiti. Kao što je slušanje i pjevanje Bajaginih pjesama sve vrijeme rata, pa i onaj kratki period koji sam proveo u uniformi, bio moj oblik otpora narativu da svi u Srbiji podržavaju Miloševića i bacaju cvijeće na tenkove koji jurišaju na Hrvatsku, tako je i kupovina NIN-a bila moj skromni doprinos normalizaciji i pomirenju. I ne samo kupovina. Sastavni dio rituala bila je i subotnja šetnja centrom grada s NIN-om pod rukom.

Kad se danas sjetim, stvarno sam znao izazivati vraga. Kao npr. onaj put kada se na naslovnici NIN-a našao Draža Mihailović.
Naravno, puno važnije od egzibicionističkog raspirivanja tolerancije za mene je ipak bilo iščitavanje onoga što je u NIN-u pisalo. Nisam se sa svime slagao, ali sam se čitajući učio prihvaćati različita mišljenja i različite perspektive. Počeo sam razlikovati pojmove neistomišljenik i neprijatelj, sve svjesniji da nije riječ o nacionalno uvjetovanim kategorijama. Iz dana u dan bilo mi je sve jasnije da (ne)istomišljenika i (ne)prijatelja imam podjednako u Sisku, Zagrebu, Beogradu i Banjaluci. Dvadeset pet godina kasnije ta činjenica mi je i dalje svojevrsni moralni i profesionalni kompas. Nikada si ne bih oprostio da me hvale i svojim glasnogovornikom smatraju oni koji negiraju ili opravdavaju zločine i slave zločince. Bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Kao što ću bez razlike podržavati sve one koji se bore za društvo demokracije, ljudskih prava, medijskih sloboda, ravnopravnosti, tolerancije i suživota. Bez obzira na to pišu li na ćirilici ili latinici, govore li ekavicom ili ijekavicom.

Jedna od stvari koju sam zavolio čitajući NIN bili su i aforizmi. A jedan mi se toliko svidio da sam godinama svoja predavanja o hrvatsko-srpskim odnosima završavao upravo njime. Nadam se da se njegov autor neće naljutiti što ću ga iskoristiti i za kraj moje prve kolumne u NIN-u.

„Neki naučnici tvrde da su Srbi i Hrvati jedan narod. Samo, ne kažu koji!“

Autor je istoričar i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu

NIN