Priča o tristo godina staroj tradiciji HPC-a ima isti cilj kao i priča o ‘starom hrvatskom pozdravu’
Hrvoje Klasić (24 sata.hr)
”Ponavljajte laž dovoljno često i ljudi će u nju povjerovati”, misao je, ustvari direktiva, koju je kao jedan od postulata propagande svojevremeno postavio nacistički dužnosnik Joseph Goebbels. Nažalost, slomom nacizma i propašću Trećeg Reicha pristup onih koji se bave uvjeravanjem javnosti u različite političke, ekonomske, ideološke, zdravstvene, vjerske i ine “istine” nije se puno promijenio. Kako u neslobodnim jednopartijskim, tako ni u slobodnim demokratskim društvima. Ustvari, pokazalo se da s dostupnošću informacija mogućnost njihovim manipuliranjem postaje sve veća. U mnoštvu primjera iz nedavne prošlosti izdvojit ću tek kampanju za Brexit u Velikoj Britaniji, odnos prema cjepivima protiv korona virusa ili svaki javni nastup izabranog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Ono s čime se ja kao povjesničar bavim su manipulacije i često potpune laži prisutne kad je u pitanju suočavanje s temama iz prošlosti. Prije svega hrvatske.
Tako se od 1990-ih mogu čuti izmišljotine da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav iako nitko nikad nije pokazao ni jedan dokaz u prilog toj tezi. Ustvari, to jest stari hrvatski pozdrav, jer su ustaše koji su ga izmislili sad već davnih 1930-ih (nažalost) bili Hrvati. Ali nitko prije njih. Laž je i da se hrvatski novac ikad prije nastanka Nezavisne Države Hrvatske zvao “kuna”. Da, na prostoru Hrvatske se tijekom srednjeg i novog vijeka prilikom razmjene i naplate između ostalog koristilo i krzno kune, ali nije postojao novac pod tim imenom. Isto je tako neistina da poznati navijački refren “U boj, u boj za narod svoj” potiče iz opere “Nikola Šubić Zrinski”. Ne morate biti profesionalni povjesničar ili muzikolog, dovoljno je da uzmete i pročitate tekst opere i shvatit ćete da spomenute fraze tamo nema. Jest da je ima u pjesmi jednog srpskog pjesnika iz 19. stoljeća, i to u pjesmi koja govori o oslobađanju Srba od Turaka, ali to je sad već druga tema.
Jedna od neistina koju se ovih dana ponovo može čuti u javnosti je ona o tzv. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (HPC). Tako arhiepiskop HPC-a Aleksandar ističe da ta crkvena organizacija postoji od 17. stoljeća. Međutim, u skladu s prije spomenutom praksom, za to ne daje ni jedan dokaz iz kojega proizlazi da je nešto pod imenom Hrvatska pravoslavna crkva doista postojalo u 17. stoljeću. Niti u 18., niti u 19. stoljeću. Za razliku od te nedokazive tvrdnje, niz dokaza potvrđuje da su HPC osnovale ustaše 1942. godine. A evo i zašto. S obzirom na to da plan rješavanja “srpskog pitanja” protjerivanjem, otpremanjem u koncentracijske logore i masovnim ubijanjem ne samo što nije bio riješen, nego je rezultirao jačanjem pokreta otpora, ustaše, na inicijativu agenata Trećeg Reicha u Zagrebu, posežu za novom strategijom. Srba će se u Hrvatskoj riješiti tako što će im zabraniti upotrebu nacionalnog imena, ali će im dopustiti da ostanu pravoslavci. Tako je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića od 3. travnja 1942. osnovana Hrvatska pravoslavna crkva kao “samosvojna (autokefalna)”, a dva mjeseca kasnije donesen je i Ustav HPC-a. U njemu, između ostalog, stoji da patrijarha HPC-a imenuje poglavnik, kojemu ovaj polaže i prisegu. Da skratim.
Priča o tristo godina staroj tradiciji HPC-a ima isti cilj kao i priča o “starom hrvatskom pozdravu”. Na istom tragu su i priče o imenovanju ulica po “književniku” Mili Budaku ili o Jasenovcu kao “radnom logoru”. A kad vidimo tko u javnosti, posebno od političara, podržava ove lažne i manipulativne teze, jasno je da cilj nije traganje za znanstveno i činjenično utemeljenom istinom. Pravi cilj hrvatskih povijesnih revizionista je normaliziranje događaja i ličnosti iz NDH, negiranje zločinačkog karaktera ustaškog režima i prikazivanje ustaša kao hrvatskih domoljuba. Međutim, s obzirom na to da se boje to javno reći, koriste se različitim izmišljotinama, poluinformacijama i dezinformacijama kako bi u skladu s onom o “dovoljno često ponovljenoj laži…” utjecali na javnost.
Kad je u pitanu HPC, naglasit ću još nešto. Uopće ne ulazim u pravo i volju pojedinaca da osnivaju vjerske zajednice i nazivaju ih kako god žele. Pa i onih pojedinaca koji se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Hrvati, a u vjerskom kao pravoslavni kršćani. Naravno, ako se te zajednice osnivaju u skladu s državnim zakonima i kanonskim pravom. Ali je potpuno pogrešno kad inicijative za osnivanje vjerskih zajednica dolaze od političkih stranaka. Bilo je pogrešno kad je to 1942. radio ustaški pokret, a pogrešno je i danas kad to radi Domovinski pokret.
