Vedran Salvia
RUSIJA jako loše pristupa ratu u Ukrajini, općeprihvaćena je teza među europskim i svjetskim vanjskopolitičkim analitičarima. I dok se činilo da su se za Rusiju stvari stabilizirale nakon relativnog napretka proljetos, ona je osramoćena nakon rujanskih ukrajinskih protuofenziva.
Odgovor Putina? Referendumi, mobilizacija i prijetnje nuklearnim udarom
Ukrajinske oružane snage zauzele su više od 2500 četvornih kilometara svoje zemlje pod ruskom okupacijom. Među oslobođenim gradovima su Kupjansk i Izjum. Smatra se to najvećim uspjehom ukrajinske vojske od povlačenja ruskih snaga iz područja oko Kijeva.
Putin naredio djelomičnu vojnu mobilizaciju i zaprijetio Zapadu
Odgovor ruskog predsjednika Vladimira Putina? Djelomična vojna mobilizacija. Drugim riječima, počelo se rezerviste, odnosno ljude koji su odslužili vojni rok, pozivati u vojsku.
Još jedan odgovor jest referendum za pripojenje Rusiji za stanovnike samoproglašenih republika Donjecka i Luhanska, ali i regija Herson i Zaporižja.
Kako je pisao CNN, tu je i sve veća nuklearna prijetnja. Putin je predstavio svoju ratobornu retoriku upozorivši prošli tjedan da će Rusija “iskoristiti sve raspoložive oružane sustave” kao odgovor na nepostojeće nuklearne prijetnje NATO-a.
Putinovi dužnosnici bili su zapanjujuće jasni: žele da se uporaba nuklearnog oružja smatra stvarnom mogućnošću, a ne blefom, što je rekao i sam Putin.
Rusi bježe, svijet se smije stanju u njihovoj vojsci
No, sve ovo jest na tankim nogama. Što se tiče mobilizacije, poznata su ruska bježanja izvan granice. Avionske karte za destinacije za koje Rusima nije potrebna viza ekspresno su rasprodane.
Svijet se smije i puškama koje su dobili mobilizirani Rusi. Kako se može vidjeti na snimci časopisa za istraživačko novinarstvo Bellingcat, radi se o zahrđalim kalašnjikovima.
Referendumi? Oni su nezakoniti prema međunarodnom pravu, a Ukrajina, Sjedinjene Američke Države i ostatak NATO-a već su jasno dali do znanja da ovaj potez neće dobiti pravno priznanje i da će dovesti do novih sankcija.
Ostaje nuklearno oružje, no sve više stručnjaka javlja se s analizama o tome koliko su Rusi inferiorni Zapadu.
Što ako Rusi upotrijebe nuklearno oružje? “Zapad može potopiti cijelu njihovu flotu”
“Ako Rusi upotrijebe nuklearno oružje, naravno da imamo opciju odgovoriti na isti način, ali imamo i konvencionalna oružja goleme snage koja možemo iskoristiti. Da se trenutno nalazim na nekom od ruskih brodova u Crnom moru, ne bih mirno išao na spavanje”, rekao je umirovljeni britanski general i bivši zapovjednik Glavnog stožera britanske vojske Richard Dannatt.
No, Putin povlači ove poteze da održi glavu iznad vode. Koliko je realna mogućnost da ga ta voda potopi, da se u Rusiji dogodi državni udar?
Povjesničar Katanić: U Rusiji je i dalje koncept cezaropapizma
Obratili smo se povjesničaru i pravniku Filipu Kataniću, doktorandu povijesti na temu Prvog svjetskog rata, autoru knjige Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske.
“Državni udari ili nasilno svrgavanje čelnika i vodećih ljudi na vlasti imanentni su ruskom političkom sustavu, što je posljedica povijesnog naslijeđa koje vuče kontinuitet iz srednjovjekovnih kneževina nastalih na ruskom etničkom prostoru.
Ovaj specifičan politički sustav, koji se razvio u Rusiji i iz kojega je nastao poseban ruski ustavni poredak, koji se bitno razlikuje od zapadnih ustavnih poredaka, nije se do danas odvojio od koncepta cezaropapizma, bez obzira na današnju jasnu odvojenost svjetovne od duhovne vlasti.
Ovaj koncept poznaje jednog apsoluta na vrhu hijerarhijske strukture kao jednog vrhovnog zapovjednika, vojnog i civilnog, čija moć nije ograničena ustavom i zakonima. Zato ovaj vrhovni zapovjednik snosi odgovornost za trenutačne neuspjehe, a ne za dugogodišnje odluke ili krivo vođenje države.
Iako je on na vrhu sustava, odgovornost je samo njegova, dok se odgovornost čitave državne politike i sustava koji je taj vrhovni zapovjednik izgradio ne propituje. Tako se ne propituju ni strategija i smjer vanjske politike, koja je u ruskom slučaju zacrtana za idućih 100 godina”, govori.
Svrgnuli Nikolu II. Romanova
Ističe kako su najbliži primjeri osobne odgovornosti ruskih lidera slučajevi Mihajla Gorbačova i Borisa Jeljcina.
“Pod optužbom izdaje nacionalnih interesa pokušan je puč i njihovo nasilno smjenjivanje s vlasti. No, to je samo najnoviji primjer. Ruski nasilni prevrat mimo ustavnih okvira seže još dalje u prošlost.
U Prvom svjetskom ratu je car Nikola II. Romanov nakon neuspjeha ruske carske vojske na bojištu u srpnju 1915. preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad vojskom i tako preuzeo osobnu odgovornost za daljnji tijek rata.
Nakon godinu i pol daljnjih neuspjeha i poraza dogodila se revolucija i svrgavanje carizma jer se car Nikola II. smatrao odgovornim za neuspjehe u ratu, pa je proglašena privremena vlada koja je nastavila rat.
Dakle, Februarskom revolucijom nije car smijenjen da bi rat prestao, već da bi se smijenio vodeći čovjek na vrhu strukture.
Objektivno gledano, car osobno nije bio toliko kriv za poraze, već je uzrok bio u kombinaciji negativnih faktora: korupcije u vojnom sustavu, nesposobnih generala, političkih previranja u vojsci, nedostatka konzistentne i svrsishodne strategije s jasno postavljenim ciljem te pogrešnih odluka tijekom rata”, objašnjava.
Ubojstvo cara Aleksandra II.
Navodi i primjer ubojstva ruskog cara Aleksandra II. u ožujku 1881. godine.
“Njega su pod krinkom nezadovoljstva u zemlji u atentatu ubili anarhisti koji su bili veliki protivnici carizma i monarhije. No zapravo je bio žrtva organiziranog ubojstva iznutra.
Aleksandar II. je bio veliki reformator koji je društvenim i vojnim reformama želio Rusiju usmjeriti na staze moderne građanske države. Proveo je niz reformi, ukinuo kmetstvo 1861. godine (Oslobođenje mužika), nastojao srediti financijsku i fiskalnu politiku Rusije i stalno pratio tendencije iz zapadnih zemalja kako bi podigao razinu ruske civilizacije.
Međutim, ubijen je zbog neuspjeha ruske vojske u Rusko-turskom ratu 1877.-78. koji nije završio ruskim vojnim porazom, ali jest velikim diplomatskim porazom Rusije kojim nisu ostvareni ruski glavni vanjskopolitički ciljevi.
To su hegemonija na Balkanu i prodor na Bospor i Dardanele, što su do danas vanjsko-politički ciljevi Rusije. Car Aleksandar II. imao je osobnu odgovornost kao vrhovnik, ali i zadirao je u prava ruske feudalne i društvene elite.
Ovaj je vladar interese ruske države stavio ispred njihovih osobnih interesa pa je problem nastao jer su elite vlastite interese prezentirale kao interese ruske nacije, odnosno Ruskog Carstva. I čim car nije igrao političku igru koju su zamislili, riješili su ga se”, navodi.
Pavla I. ubili pijani ruski časnici
Pošao je još dalje u povijest.
“Imamo i primjer ruskog cara Pavla I. koji je ubijen 1801. godine. On je vladao u doba Napoleonovog uspona na vlast, doba u kojem se Rusija sukobila s Francuskom. On je bio otac cara Aleksandra I. koji je ratovao s Napoleonom. Prvo je katastrofalno pobijeđen kod Austerlitza 1805. i u mnogim drugim bitkama, ali na kraju je, u koaliciji s mnogim drugim silama, pobijedio Napoleona i pobjednički umarširao u Pariz 1814.
Pavla I. je skupina pijanih ruskih časnika ubila prilikom jednog posjeta vojsci 1801. godine. Ubojstvo je opravdano carevim ludilom i politikom kojom je tražio zaokret od dotadašnjih saveznika, Austrije, Pruske i Velike Britanije, i zbližavanja s Napoleonovom Francuskom.
Zapravo se radilo o isplaniranom ubojstvu koje su provele strane tajne službe jer je ovaj ruski car htio provesti duboke reforme društva i promijeniti rusku vanjsku politiku”, dodao je.
Povukao je paralelu s današnjicom.
“Dakle, vidljivo je iz povijesnih primjera da su u praksi ruski vođe, odnosno čelnici ruske države, bili to carevi, predsjednici, premijeri ili generalni sekretari, uglavnom osobno odgovarali za svoje postupke.
Oni su odgovarali politički, ali ne i pravno za kršenje zakona, što je bila posljedica nerazvijenosti ruskog političkog i ustavno-pravnog sustava i podjele nadležnosti između vladanja i upravljanja. On je tako odgovarao ne samo kao vladar, koji je iznad trenutne, dnevne politike, već i kao upravitelj, za provođenje politike.
Pritom je krivnja bila samo njegova, premda je odgovornost bila itekako podijeljena jer politika koju je vodio nije bila osobna politika, već politika sustava koji se gradio dugi niz godina. U ovom sustavu su bili i mnogi drugi akteri koji su donosili odluke, no ipak je najviši teret snosila glava sustava.
Što želim reći? Konkretno danas, Putinovi potezi nisu samo njegovo djelo već je to provedba davno zacrtane odluke o smjeru ruske politike. Putin, s obzirom na to da je već 23 godine na vlasti, nije samo onaj koji je provodi već je kreator čitavog sustava, zamišljenog za provedbu ovakvih odluka.
Rizik s kojim je svjesno Putin preuzeo odgovornost jest taj da će on biti isključivo odgovoran u slučaju neuspjeha. Ljudi zaboravljaju da je on zajedno sa skupinom suradnika i cjelokupnim ruskim državnim aparatom gradio taj sustav tijekom 23 godine te donio u tom sustavu odluke o ratu u Ukrajini i provođenju ovakve politike”, zaključio je Katanić.
Jeljcinov sukob s ruskim parlamentom
Što se tiče bliže povijesti, relativno je svjež primjer Borisa Jeljcina. Radi se o ruskoj ustavnoj krizi iz 1993. godine. Spor je nastao oko ustavnih ovlasti između ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i ruskog parlamenta.
Jeljcin je raspustio Kongres narodnih zastupnika, a Vrhovni Sovjet Ruske Federacije proglasio je odluku neustavnom i nevažećom, što je zapravo državni udar. Sukob, u kojem je bilo ljudskih žrtava, završio je tek nakon što su ruski tenkovi pucali na zgradu parlamenta.
Propao pokušaj puča protiv Gorbačova
Do pokušaja državnog udara protiv posljednjeg generalnog sekretara Komunističke partije SSSR-a Mihajla Gorbačova došlo je 1991. godine. Njega su izveli pojedini članovi Vlade SSSR-a udruženi u samoprozvano tijelo, tzv. Državni komitet za izvanredno stanje, želeći preuzeti kontrolu nad zemljom Mihajla Gorbačova.
Razlog je bio u protivljenju Gorbačovljevim reformama poput Perestrojke i najavama novog sporazuma o decentralizaciji SSSR-a te prebacivanju saveznih nadležnosti na republike.
Svoje protivnike pučisti su uglavnom imali u Moskvi među građanskim grupama otpora te antikomunističkim Borisom Jeljcinom, demokratski izabranim predsjednikom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Iako je puč nakon dva dana propao uz povratak Gorbačova na vlast, smatra se da je imao ključnu ulogu u raspadu Sovjetskog Saveza.
Hruščov svrgnuo Beriju, Brežnjev Hruščova
Ako bismo išli dalje u povijest, imamo primjer događanja nakon smrti Staljina. Tada je Staljinov šef tajne policije Lavrentij Berija postao prvi zamjenik predsjedatelja Vijeća ministara i ministar unutarnjih poslova. Zajedno s Georgijem Malenkovim i Vjačeslavom Molotovljevim činio je trijumvirat koji je vodio zemlju.
No, svrgnut je nakon intervencije Nikite Hruščova, koji je sazvao sastanak predsjedništva 26. lipnja 1953., gdje je napao Beriju, optuživši ga da ga je plaćala britanska obavještajna služba. Protiv njega na sastanku je govorio Molotov. Berija je uhapšen, a sudio mu je specijalni sud.
Prema kasniijim tvrdnjama, Berija je na koljenima molio za milost, ali su on i njegovi podčinjeni odmah likvidirani. Međutim, po drugim izvorima, uključujući njegovog sina, Berijinu kuću napale su 26. lipnja 1953. vojne postrojbe i on je ubijen na mjestu događaja.
Kako piše Foreign Affairs, Berijino svrgavanje bilo je toliko kaotično i toliko tajnovito da je čak i danas, s deklasificiranom većinom relevantnih arhiva, nemoguće točno reći što se dogodilo.
A svrgnut je i sam Hruščov. Na sastanku u lipnju 1957. skupina nezadovoljnih teškaša iz Prezidija optužila je Hruščova za diktatorske sklonosti i pokušala ga svrgnuti s vlasti. Kako piše FA, Hruščov je preživio na vrhu još sedam godina prije nego što je konačno svrgnut državnim udarom u listopadu 1964.
Na čelu zavjere bio je Hruščovljev štićenik Leonid Brežnjev, koji je iskoristio rastuće razočaranje u partiji, ali i općenito nezadovoljstvo Hruščovljevom vladavinom, ponižavanjem kolega i lošom ekonomskom politikom.
Tko bi se usudio udariti na Putina?
Što se tiče Putina, naravno, nemoguće je reći da ga čeka slična sudbina, ali potrebno je zapitati se tko bi se na neku vrstu državnog udara mogao usuditi.
Kako smo pisali, Putin ovisi o silovicima. Radi se o bloku utjecajnih bivših časnika KGB-a, za koje se već nekoliko mjeseci govori da su prema njemu sve kritičniji. Dakle, radi se o Putinovim savjetnicima od najvećeg povjerenja. Mnogi imaju iskustvo u organizacijama za nacionalnu sigurnost kao što je FSB, nasljednik zloglasnog KGB-a Sovjetskog Saveza.
Više analiza postoji o tome tko bi mogao biti nasljednik Putina. Foreign Affairs u svojoj analizi navodi da je malo vjerojatno kako bi Putina mogao eventualno svrgnuti Sergej Šojgu zbog ukaljanog vojnog dosjea, ali i čelnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev koji je stariji od samog Putina.
Navode i kako je bivši predsjednik Dmitrij Medvedev pribjegao genocidnoj retorici kako bi ostao relevantan, ali i da ga nitko ne shvaća ozbiljno. No, nešto bolje šanse se daju predsjedatelju Državne dume Vjačeslavu Volodinu, premijeru Mihailu Mišustinu, kao i bivšem premijeru Sergeju Kiriljenku ili šefu Nacionalne garde Viktoru Zolotovu.
“Slaba Rusija, sa svrgnutim vođom, ostavlja mnogo nepoznanica”
Za kraj, spomenimo i analizu Mike Martina s King’s Collegea u Londonu, koji je naveo kako je Putin gotov.
“Ovo je bio njegov rat. I ne samo da nije uspio već je postigao suprotno od onoga što je rekao da će postići – Rusija je sada izopćena, sankcionirana, ujedinila je svoje neprijatelje i uskoro će njezina vojska biti poražena na terenu. Ovo se možda čini kao dobra stvar, ali samo je jedna stvar gora od jake Rusije, a to je slaba Rusija.
Ratni analitičar: Putin je gotov. Strah me onoga što sada slijedi u Rusiji
Slaba Rusija, sa svrgnutim vođom, ostavlja mnogo nepoznanica. Može li doći do državnog udara? Tko dolazi na vlast nakon Putina? Ostaje li Rusija cjelovita? Što se događa s nuklearnim oružjem (Rusija ima više od 5000 bojevih glava)? Dok su oči svih uprte u ono što se događa u Ukrajini, nadamo se da netko razmišlja o tome što bi se moglo uskoro dogoditi u Rusiji”, zaključio je on.
(Izvor: index.hr, tekst prenosimo uz dozvolu autora)