понедељак, новембар 25, 2024

Gutmanov ‘Svjedok genocida’: Potresni zbornik zločina

Slične objave

Podeli

Novo bosansko izdanje knjige Roya Gutmana ‘Svjedok genocida’ i predgovor autora podsjećaju na razmjere neljudskosti i mračnu kreativnost ljudskog uma.

Bojan Tončić

Roy Gutman jedan je od prvih novinara koji je međunarodnu javnost upoznao sa zlostavljanjem i patnjama zarobljenih Bošnjaka i drugih nesrba u koncentracionim logorima Omarska, Keraterm, Manjača, Luka, a njegova knjiga Svjedok genocida (drugo izdanje u Bosni i Hercegovini; Asocijacija Bosna, urednici Resul Mehmedović i Sanjin Jakić, Tuzla/Vejle 2023) ostaje trajno svedočanstvo profesionalnog novinarstva kakvo budi nadu u čovečnost i pravi temeljnu razliku između ljudi i monstruma.

Gutmanovi sabrani napisi otkrivaju razmere onoga što je ustvrdio nobelovac Elie Wiesel: „Bosna nije bila Auschwitz, ali se dogodio genocid“. Rečima Roya Gutmana, koji je za svoja istraživanja 1993. godine dobio Pulitzerovu nagradu (1993), to izgleda ovako: „Bošnjake su ubijali, silovali, mučili, deportovali, ne zbog nečega što su uradili, niti da bi se obračunavali, već da bi ih protjerali iz njihovih domova i domovine, kako bi je prisvojili. Zločini su bili tako rasprostranjeni, tako nasumični i tako primitivni, da bi trebalo da razbjesne svako ljudsko biće. I dešavali su se pred našim očima“ (iz Predgovora bosanskom izdanju).

Svijet se probudio

Gutman podseća na to da su njegovi izveštaji, objavljeni 2. avgusta 1992. nedugo zatim bili potkrepljeni snimcima britanske mreže ITN, te da su izazvali bes u Vašingtonu, Ujedinjenim nacijama i Evropi. „Pažnju javnosti usmjerili su na srbijanskog lidera Slobodana Miloševića i lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića čiji je odgovor bio zatvaranje Omarske i drugih logora, te prebacivanje preživjelih zatvorenika na druge lokacije“.

Drugo bh. izdanje Gutmanove knjige ‘Svjedok genocida’ objavila je Asocijacija Bosna (Getty Images)

Gutman piše i o tome kako je, u dogovoru sa urednicima, rekonstruisao događaje u Omarskoj, odnosno da je planinskim putevima došao do Tuzle i razgovarao sa Bošnjakinjama žrtvama sistematskog silovanja i sa preživelim žrtvama zlostavljanja; u tekstu objavljenim pod naslovom „Užas logora smrti“ (Newsday, 18. oktobar 1992. godine) prenosi potresna svedočanstva o svakodnevnom ubijanju i okrutnom batinanju do smrti.

Logorski toponimi smrti

U rudnik Omarska, piše Gutman, dovedeni su Muslimani i Hrvati da bi tu bili ubijeni. „Prema navodima bivših zatvorenika, ubijalo se gotovo na svakom koraku: u golemoj zgradi sličnoj hangaru, u kojoj je bila oprema za otkopavanje zemlje, naoružani stražari su pod prijetnjama naređivali stravična mučenja, ponekad prisiljavajući zatvorenike da jedan drugog kastriraju. Asfaltna pista predstavljala je zatvor na otvorenom, gdje je od 500 do 1.000 muškaraca moralo od zore do mraka ležati potrbuške. Na hiljade zatvorenika bilo je natrpano u kancelarijama, radionicama, u hangarskim skladištima i upravnoj zgradi izgrađenoj od stakla i cigle. Svi su izgladnjivani. Dva mjesta od kojih se najviše strahovalo bile su dvije zgrade podalje od glavnog djela rudnika: ‘Crvena kuća’, iz koje se niko nije vratio, i ‘Bijela kuća’, u kojoj je bila soba za mučenje, gdje su stražaro danima tukli zatvorenike sve dok ne bi izdahnuli. Za razliku od nacističkih koncentracionih logora, u Omarskoj nije vođena nikakva dokumentacija, tako da je iznimno teško procijeniti tačan broj ubijenih“ („Užasi logora smrti“).

Prema Gutmanovom istraživanju pretočenom u jedan od zaključaka, pre zatvaranja logora Omarska gotovo hiljadu zatvorenika je ubijeno batinanjem, a još hiljadu je umrlo od bolesti, ili izgladnjivanja. Nakon zatvaranja nestalo je oko hiljadu zatvorenika, a svi zatvorenici, uz nekoliko izuzetaka bili su civili.

Silovanja i genocid

Roy Gutman je u izbegličkom kampu razgovarao i sa mladim ženama, žrtvama silovanja; njih 40 iz Brezovog Polja, mesta na Savi, silovano je, a njihovi zlostavljači govorili su im da su dobili takvo naređenje.

„Tvrdnja muškaraca da su postupali po naređenjima potvrđena je kad je stigla nova grupa paravojnih jedinica, odanih jednom od najokrutnijih ratnih vođa Vojislavu Šešelju, nacionalisti iz Sarajeva. Žene kažu da su zapovjednici iz one prethodne skupine pokušali zaštititi žene iz Brezovog Polja od Šešeljevih sljedbenika. ‘Ne brinite. Ove djevojke su već silovane’, prisjeća se Zlata (23) riječi koje je jedan od oficira rekao Šešeljevim sljedbenicima“.

Autor ističe da je nema dilemu u vezi sa karakterom zločina o kojima je slušao svedočanstva žrtava. „Kao izvještač pisanih medija obično izbjegavam da se ubacujem u bilo koju priču, ali sam ovdje odlučio da preuzmem odgovornost što sam to nazvao genocidom. Čitaoci će prosuditi da li su dokazi uvjerljivi, a ako jesu, to je bio genocid“.

Gutman ističe i to da mu je objavljivanje knjige „dalo podlogu“ da osudi neuspeh međunarodne zajednice da osudi zločine. On piše da je Haški tribunal podneo optužnicu protiv 161 osobe, što je „historijski uspjeh“, ali nije imao mogućnost hapšenja, a i do zatvaranja vrata nije odlučio o tome da li je etničko čišćenje genocid.

Srbijanska genocidna nevinost

Nobelovac Elie Wiesel, svedok Holokausta, došao je u monitoring logora u Bosni decembra 1992, na poziv jednog od ideologa etničkog čišćenja Dobrice Ćosića, tada predsednika Savezne republike Jugoslavije koji u pogledu pripreme etničkog čišćenja nije imao dileme, pa čak ni beletrističke: „Moguća su planska preseljenja i razmena stanovništva što je najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju“ (intervju Politici, jul 1991).

Ćosić je verovao da će Wiesel nasesti ušminkanom mrtvacu; na terenu su se iz kasarni i hotela tražili kreveti, kako bi se stvorio utisak o nekakvom ljudskom smeštaju. Elie Wiesel je razgovarao sa srpskim gospodarima rata Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem, o čemu će u jednom intervjuu reći: „Pokušali su me ubijediti da su na dobroj strani, ali sam znao da nisu. Stoga smo imali veoma teške razgovore, osobito sa Karadžićem. Pokušao me je ubijediti da je dobar psihijatar i pjesnik, ali mu nije uspjelo. Svi smo znali i ko je Milošević. Oni su imali moć da zaustave rat. Ali, greška nije samo njihova. Svijet nije imao volju da taj rat zaustavi. Moja uloga je bila, ne samo da ih pokušam uvjeriti da im svijet neće oprostiti, već da pokušam uvjeriti lidere u svijetu, osobito u Francuskoj i ovdje u Sjedinjenim Državama, da trebaju intervenirati. Bez intervencije Vašingtona, Pariza i Londona, rat ne bi prestao“.

Nije Wiesel naseo, ispričao je šta je video. Njegovo svedočenje i tvrdnja da se u Bosni i Hercegovini realizuje genocid nije se dopala čoveku koji ga je pozvao, poslao avion po njega, priredio mu večeru u svojoj kući. „Nisam srećan što sam noćas ispisao ove rečenice posle današnje priče Voje Koraća o držanju i ‘humanizmu’ Elija Vizela i američkih Jevreja u ovom ratu protiv Srbije. Ipak je čudno: srpski narod je u poslednjim vekovima, osobito u njihovoj egzistencijalnoj ugroženosti u doba nacizma, bio narod koji je u porobljenoj Evropi verovatno najviše dobra učinio Jevrejima, a neki su mu uzvratili mržnjom i služenjem njegovim neprijateljima. Da li se to dogodilo zato što smo im bili prijatelji i što smo im dobro činili? Verovatno“ (Dobrica Ćosić, Bosanski rat).

Eto pravog ćosićevskog zaključka: video, a laže, mora biti da je srbofobni Jevrejin.

Nastavak rata u kojem Srbija nije učestvovala

Istina o logorima smrti koja bi trebalo da bude u udžbenicima istorije u Srbiji je nastavak zlostavljanja žrtava poganim jezikom i iživljavanjem. Zapravo, dikcijom režimske propagande u svim srbijanskim režimima nastavlja se tvrdnja Slobodana Miloševića da „Srbija nije u ratu“.

Srbija je, međutim, osuđena pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu za to što nije učinila sve da spreči genocid (sudija Higins: „Mora se stoga zaključiti da organi odgovorne strane nisu učinili ništa da spriječe srebrenički masakr, tvrdeći da su bespomoćni bili da bilo šta učine, što ustvari ne odgovara dobro znanom utjecaju koji su imali nad Vojskom Republike Srpske“); ta država pokrovitelj genocida favorizuje nacionalističke tlapnje, kao jedinu državnu ideologiju.  U martu 2021. nad zatočenicima su se verbalno iživljavali urednik TV Happy sa nacionalnim pokrivanjem i reditelj Predrag Antonijević. U odbranu Srba od dokazanih tvrdnji o zločinima u Omarskoj Milomir Marić kaže: „Ali to je bilo otvoreno, oni su mogli da izađu iz tog logora kad god hoće. To je bilo… neki sabirni logor, da se sklone, da ih neko ne ubije. I oni su njega (Fikret Alić, logoraš sa fotografije, sa naslovnice magazina Time, prim. aut.) posle nahranili, prikazivali ga u cirkusu, po Evropi. Eto, to je njihova propaganda”.

I knjiga Roya Gutmana u Srbiji bi bila propaganda, svedočanstva bi bila laž, a šef države – groznog li cinizma – citira Wiesela o Holokaustu. „’Nikada neću zaboraviti ove stvari, čak i ako me osude da živim isto toliko dugo kao i Bog lično’, reči su Elieja Wiesela, logoraša, pisca i Nobelovca, a te reči moraju da budu osnova svakoga, pogotovo našeg odnosa prema zločinima, koji su počinjeni nad našim srpskim narodom“, izustio je Aleksandar Vučić aprila 2020. na spomen obeležju Sremski front.

IZVOR: AL JAZEERA