уторак, мај 28, 2024

Grobnica na kraju grada

Slične objave

Podeli

Taj mirogojski grob bolje od bilo čega drugog ilustrira kriminalno-političku pošast što je nazvana hrvatskom tranzicijom: javno se bez milosti uzurpira i pretvara u privatno, i to uz sveopće odobravanje takozvane javnosti, a cijeli konstrukt služi kao mramorna kamuflaža raspadanja

Piše: Viktor Ivančić

Grobnica Franje Tuđmana na zagrebačkom Mirogoju, podignuta na počasnome centralnom mjestu, uz kapelu Krista Kralja, na javnoj površini, o državnome trošku, u dimenzijama koje bi zadovoljile potrebe čete običnih smrtnika, primila je još jednog člana. Pokojnom vladaru pridružila se njegova supruga Ankica, preminula prošloga tjedna u 97. godini.

“Najveći je problem u našem braku Hrvatska, koja se čvrsto utaborila između nas”, pisala je Ankica Tuđman u knjizi “Moj život s Francekom”, objavljenoj 2006., obraćajući se izravno mužu, tipičnom mješavinom ponosa i prigovora. “Otkad te znam, Hrvatska ti je bila i ispred i iznad svega. Kad bi se mogle zbrajati kruške i jabuke, rekla bih da ti je bila ispred svih nas, pa čak i ispred unuka koje jako voliš.”

Ipak, ispostavilo se da Hrvatska, koja je nekoć bila “čvrsto utaborena” između bračnih drugova, emotivno ih iscrpljujući, cijepajući njihov privatni život svom silom nacionalnih i državnih obaveza, nakon smrti ne predstavlja nikakav problem, a kamoli “najveći”. Štoviše, upravo ih je Hrvatska na koncu sretno ujedinila, jer njezina važnost i njezina veličina unaprijed odbijaju svaku primjedbu – ako takvih primjedbi uopće ima – što su javna sredstva i javni resursi uloženi u privatnu obiteljsku grobnicu.

U znak zahvalnosti, na poleđini mramornoga zdanja kraj kapele Krista Kralja, dizajniranog u obliku abortirane piramide, uklesane su znamenite riječi: “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što.” Parola, doduše, zanemaruje činjenicu da Hrvatska nije samo primalac, nego i davalac, da se za nju nije samo žrtvovalo, nego se i od nje profitiralo, no nije osobito mudro od kamenoklesara očekivati detaljnije uvide.

Uglavnom, može se reći da su elitnim počivalištem u središtu Mirogoja, pogotovo nakon zadnje tihe sahrane, zadovoljeni i velikodržavni i sitnoprivatni interesi. Onako kako to već vladajuća politička klasa u Hrvatskoj sve vrijeme i na svim poljima radi, slijedeći primjer utemeljitelja.

Vijest objavljena ovih dana na portalu 24 sata – u kojoj se kaže kako je još 1999., odmah nakon Tuđmanove smrti i brzopotezne izgradnje luksuznoga ukopnog objekta, “odlukom Vlade omogućeno da uz Franju Tuđmana jednoga dana tu bude sahranjena i njegova supruga Ankica”, te kako je “nakon te odluke Grad Zagreb preuzeo na sebe financiranje i održavanje grobnice” – po svemu je sudeći neistinita, a vjerojatno i tendenciozno plasirana.

Da je, naime, vijest istinita, tada ne bi bilo razloga da u proljeće 2012. u novinama osvane pismo, sročeno ogorčenim tonom, što ga je par godina ranije Ankica Tuđman uputila tadašnjem predsjedniku Vlade i HDZ-a Ivi Sanaderu, u kojem protestira zbog toga što je zakinuta za mnoga prava koja bi kao udovica Prvoga Hrvatskog Predsjednika po svom mišljenju trebala uživati, a između ostalog i za pravo da bude sahranjena uz svoga muža.

Te 2012. pismo je plasirano kao specijalni efekt uz kampanju za izbor Tomislava Karamarka za novoga vođu HDZ-a. Gospođa Tuđman u njemu se žali kako ne postoji nikakav dokument iz kojeg bi se vidjelo kakav je status mirogojske grobnice, a “poštujući obiteljska, kršćanska i ljudska prava, ja osobno a i moja obitelj smatramo da bih ja trebala biti pokopana uz mojega supruga”. Ona upozorava da “nisu doneseni nikakvi propisi u vezi s pravima predsjednikove udovice”, te se obraća visokoj adresi “sa zamolbom za rješenje postavljenog pitanja – mojeg ukopa u grobnicu uz mojeg supruga”.

Tko je naposljetku “zamolbu” riješio pozitivno – i da li je ona uopće rješavana službenim putem – za ovaj je osvrt savršeno nebitno. Tek, malo je vjerojatno da bi gospođa Tuđman u pisanoj formi izložila svoju ozlojeđenost da je “još 1999.” hrvatska vlada donijela odluku kako u vječnost može biti odložena uz voljenog Franceka.

Međutim, to je pisano očitovanje ukazalo na zanimljivo ispreplitanje intimne i nacionalne drame, pa je barem hrvatsko novinarstvo, da nije bilo toliko tronuto da refleksno klone na koljena, imalo itekakvih razloga pozabaviti se tim fenomenom i dovesti u pitanje histeričnu proizvodnju blaženika što ju je organizirao ideološki pogon vlasti. Primjer je bio kao naručen: kako nacionalni problem jedne obitelji – s Hrvatskom koja se “čvrsto utaborila” između supružnika – prerasta u obiteljski problem jedne nacije.

Kada je državotvorni pater familias umro, nikome nije padao na pamet obiteljski aranžirani pogreb, sa završetkom obreda na privatnoj grobnoj parceli, a ponajmanje samoj obitelji, koja je smatrala kako je pokojnik toliko zadužio svoju zemlju da zavrjeđuje poseban tretman i ukop o državnome trošku, kao i da njegovo posljednje počivalište treba imati namjenu fabriciranog svetišta.

Distanca između Tuđmana i “hrvatskog naroda”, u koji se ovaj tako često zaklinjao, trebala je biti zadržana i naglašena i nakon smrti besmrtnika; valjalo je obaviti i simbolički pokop građansko-demokratskih iluzija. Taj jaz, uostalom, ni jednoga trenutka nije dolazio u pitanje: radilo se samo o tome da se podanike uvjeri u samorazumljivost kraljevskih privilegija onoga koji im, drobeći o “jedinoj i vječnoj Hrvatskoj”, radi o glavi.

Na sličan je način ranije, dok je svetac još disao punim plućima, bio riješen status objekta u elitnoj gradskoj četvrti u kojem su raspoređeni stanovi Tuđmanovih: zgrada je u devedesetima očišćena od stanara koji nisu pripadali vladarevoj obitelji, da bi njihovo dotadašnje vlasništvo, protiv njihove volje, bilo stavljeno u posjed Prve Familije. Malograđanski raskošan Tuđmanov stan, dobiven u doba mračnog socijalizma, preko noći je ekspandirao u samostojeći dvorac.

Koncem tragične 1999. godine Ankica je Tuđman dakle imala sve ovlasti da posmrtne ostatke vjenčanog partnera zadrži u svojoj i obiteljskoj nadležnosti, i tako zadovolji “obiteljska, kršćanska i ljudska prava” zainteresiranog kruga, no ona ih je velikodušno ustupila “Hrvatskoj”, a to će reći državnom i partijskom aparatu koji će pokojniku osigurati adekvatnu mitomansku obradu i grandioznu ambalažu. Druga strana te velikodušnosti uključivala je ambiciju da i ona, kada joj kucne čas, završi u rezidencijalnoj grobnici pod državnim pokroviteljstvom. Što se dvadeset i tri godine kasnije i ostvarilo, kao zagrobni krak korupcije.

(Prosječnoga hrvatskog građanina, uzgred budi rečeno, grobno mjesto košta kao svetog Petra kajgana. Nisu sasvim bez osnova špekulacije da je nešto niža stopa mortaliteta od one koja bi se očekivala s obzirom na standard i uvjete života u ovome dijelu svijeta posljedica činjenice da se neki Hrvati žilavo opiru umiranju samo zato da financijski ne unište vlastite porodice. Kraj fusnote.)

Za one što će požuriti s optužbom da sam bešćutni gad lišen minimuma pijeteta moram dodati kako je zajednički boravak dvaju supružnika u grobnim odajama jedini uistinu ljudski element ove priče. Ne radi se o tome da Ankici Tuđman nije mjesto uz pokojnoga muža, nego da Franji Tuđmanu nije mjesto uz Krista Kralja, a ako je ipak završio uz Krista Kralja, onda je to zoran prikaz groteskne naravi njegova državotvornog projekta, pobjednički bofl nacionalne megalomanije koju je sȃm svesrdno poticao i kojoj se zdušno odavala njegova familija. Pa je tako, u doigravanju, i zaslužna udovica završila uz Krista Kralja, kako onoga s unutrašnje, tako i onoga s vanjske strane ploče.

Realno gledajući, taj mirogojski grob bolje od bilo čega drugog ilustrira kriminalno-političku pošast što je nazvana hrvatskom tranzicijom: javno se bez milosti uzurpira i pretvara u privatno, i to uz sveopće odobravanje takozvane javnosti, a cijeli konstrukt služi kao mramorna kamuflaža raspadanja.

(Novosti.hr)