Od Pila do Ploča ili zašto Theatralia Ragusina?
Godine koje sam proveo, uglavnom za mjeseci ljetnih, u Dubrovniku razgara svih tih godišta želju da sakupim na jednom mjestu sve tekstove koje sam ispisivao inspiriran teatarskim i glazbenim događajima, ponajviše i najčešće za trajanja Dubrovačkih ljetnih igara. Ali naravno i u tamošnjem Kazalištu što ponosno nosi ime Marina Držića Vidre, pa onda u ponekoj galeriji…
Gradimir Gojer
Nastajanje “Theatralije Ragusine“ duguje ponajprije tvoračkim opusima dubrovačkih umjetnika. U jedinstvenom trajanju te svetkovine stvaranja i valoriziranja ostvarenog između Pila i Ploča, uživajući u neponovljivom spoju energija Dubrovkinja i Dubrovčana sa forticama i zidinama što opasavaju ali i krase Grad podno Srđa nastajali su, u različitim zgodama, tekstovi, koji iskazuju moj zadivljeni pogled u gledano i slušano na trgovima i taracama pod vedrim nebom, ali i u imperijalnim, finecom Republike oplemenjenim, enterijerima dubrovačkim…
Svakodnevni đir od Pila do Ploča, bilo ljeto ili zima, donosio je susrete s dragim ljudima, svi su mi Dubrovčani bili i ostali dragi, i prodavci na pijaci, svećenici što su me pozdravljali u mimohodu, lokalni pijanci “još od prethodne noći“, prodavačice na placu, pa dragi vrsni ugostitelji iz konobe „Rozario“, svi, ama baš svi, da ne govorim o ritualima sjedenja jutarnjeg i kasnovečernjeg pred Gradskom kavanom…
I to je ispisivalo ovu knjigu.
Posebnost ambijenata privatnosti skladatelja Đela Jusića i Jagode Buić koji su mi otvarali prizore dubrovačkih Arkadija prema ljeskavim blistavostima akvatorija dubrovačkog, jedanput pogled iz stana “usječenog u hridi“, u Đelovom slučaju najdivnijeg pogleda, u koji je ulazila i brodica “staroga kapetana“. Pa beskrajno lijepe recitacije, sve “premijerne“, najznačajnijeg dubrovačkog pjesnika Luka Paljetka u njegovom prelijepom domu, do čijih pragova more adriatičko dopire i razgaljuje nas glazbom talasa svojijeh…
Da i ne pominjem recitale Ibričine, sa najkomfornijim sjedenjem u izlizanim trapericama na stoljetno uglačanom dubrovačkom kamenu…
I to je opečatilo listine ovog nostalgičkog dubrovačkog “inventarisanja“ godina koje sam posvetio zrikavcima i čiopama, ljudima koji započinju jutarnje razgovore, kada ostanem sam, samcat u čudesnom “neprebolu“ ljepote dubrovačke.
Jutarnjim žamoriranjima sa pjace, dubrovačkim zvonima, neponovljivom dubrovačkom govoru Miše Martinovića, iz svake prigode, slučajnog susreta, kave u Gradskoj kavani, svemu tome dugujem bar skicozne zapise.
A toliko je toga što me za Grad veže…
Zato „Theatralia Ragusina“!
SPONZA
Stoljeća u kamenu zaustavljena,
Zvuk glasovira i cella, solo traju…
Zagledan u čiopu jednu Svetog
Vlaha ćutim, kako blagom rukom
Drži stupove i palače ove svod.
Opsednut teatrom
(iz recenzije Gorčina Stojanovića)
Maj devedeset sedme, jutro, Titova, izlog Kamernog teatra 55, repertoarska plahta i na njoj, među ostalim predstavama, dve Gavranove jednočinke, režija Gradimir Gojer. Stojim, posle pet godina ispred tog izloga. Toliko i još tri meseca pride ranije, gledao sam poslednju predstavu pred opsadu koja će trajati četiri godine, donositi smrt, glad, studen, nespokojstvo, određivati buduće živote, uništavati postojeće. To, tada, behu takođe dve Gavranove jednočinke, samo ne ovi naslovi, režija Gradimir Gojer.
I kao u rđavoj dramaturgiji filma B-kategorije, niz zavojite stube iz pasaža spušta se – Grada. Neka mi je oproštena ta familijarnost, pa i ovaj spomen: ne sećam se onog dela života u kojem ga nisam poznavao, najpre kao očevog studenta sa projekcija u sarajevskoj Kinoteci, a potom jednog od najagilnijih poslenika ne samo sarajevskih teatarskih scena. Kao da smo se juče rastali, razmenivši pozdrave, Grada kaže, onim svojim mostarskim dugouzlaznim akcentima: “Jesmo li sutra ujutro kod mene na kafi?” Misli na upravničku kancelariju Kamernog teatra. Jesmo. I bismo.
Osim što svedoči o neiscrpnoj životno-umetničkoj energiji Gradimira Gojera, ova kratka pripovest govori i o opsednutosti teatrom, a to znači: muzikom, poezijom, likovnošću – svim onim što teatar u sebi sažima, govori, nadalje, o jednakosti između umetnosti i života, dubokoj sprezi i proživljenosti, erosu stvaranja reditelja, lirika, društvenog bića imenom Gradimir Gojer.
I ničeg, otud, logičnijeg, niti prirodnijeg do scenografskog okruženja knjige koju čitalac drži u rukama. Jer, ako ima mesta koje zrači teatralnošću, to je Raguza, Njarnas-grad, Dubrovnik.
Ova je knjiga, tako, jednaka šetnji od Male do Velike Onofrijeve česme, Stradunom i/ili meandrima pokrajnih ulica, kaleta, trgova – poljana, kako bi se reklo u Gradu. Ona, ta knjiga-šetnica, vodi gradskim predelima na kojima se sreću sva velika lica Dubrovnika, od Držića do Jagode Bujić. O Luki Paljetku i Đelu Jusiću da se i ne govori. Jer, Grada Gradom šeće posve slobodno, onako kako to ima činiti svaki ozbiljan flaneur, kako bi to rekao Walter Benjamin u slavnom eseju “Povratak flaneura”. Šetač, dakle, nije puki posmatrač; on je onaj koji promišlja svoje viđenje “grada kao krajolika” (W.Benjamin), on, štaviše, mali susret pretvara u doživljaj, a veliki doživljaj – pre svega onaj u susretu sa umetničkim radom – u teorijsko-poetski zapis, utemeljen u erudiciji, ali i oslobođen od njenih stega. Drukčije rečeno – Gojerovi zapisi o ljudima, predstavama, muzici, bili poetski ili kritič(ars)ki, jesu neposredni baš kao i onaj susret pred Kamernim teatrom koji mesec po okončanju opsade: jezgrovito i precizno, onako kako se, uostalom, reditelj i ima odnosti prema materijalu, pa i onom životnom, sa pritajenom poetičnošću koja pathos podrazumeva, ali ga ne pregrejava. Naći meru, to je imperativ, i onda kad se piše barokno razbokoreno i onda kad se, poput libreta za balet, poeziju steže u naputak za scenske kretnje. I to Grada čini.
U autorovom nadimku i u nadimku Dubrovnika, ista su slova. Gradoslovar, kako bi rekao Bogdan Bogdanović, Gradimir, graditelj, Basileus, potvrđuje svojim nenametljivim prisustvom u ovoj knjizi, prisustvom, rekoh li, flaneura, šetača, onu misao reditelja Bore Draškovića o Dubrovniku: to je grad-teatar i njega se, kako takvog, može režirati. Što pisac ove knjige i dela. Jer, šta je montaža atrakcija dubrovačkih, ako nije oblik režije, iscrtavanje tlorisa, ispisivanje jedne moguće regiebuch, dovođenja u sklad ili sraz, u harmoniju i kontrapunkt, u euritmiju i sukobnost, te osnove svake, a poglavito dramske umetnosti.
Čitajući Gradimirovu režiju Grada, mogao sam se setiti svih onih zvukova glumačkih glasova koje pamtim iz detinjstva, mogao sam prizvati u pamćenje sve one mirise mladićkog oduševljenja, mogao sam obnoviti uspomene na zrelost nedavnih leta i poneke zime u Gradu, na to veliko pozorje ljudskog života koje Dubrovnik čini gradom-teatrom, gradom umetnosti (čak i onda kad ga se hoće prometnuti u puku turističku atrakciju, čemu se on, Grad, opire svojom nutrinom sazdanom od prošlosti, monumentalnosti i poezije), gradom-bićem.
I baš to biće Grada hvata Gradimir Gojer u lavirint svojih rečenica. Ne dopušta mu da se odmetne u nešto što tom biću nije svojstveno. Otud ova knjiga nije rekvijem za jedan prošli san, niti puki podsetnik na značajne činjenice i ljude; ona je vodič za jednu moguću šetnju, brevijar zvukovlja i slika, naputak za upotrebu jednog čudesnog prostora, tačnije vreme-prostora, Bahtin bi rekao: hronotopa, koji se zove Dubrovnik.
Knjigu valja čitati u suton, vojnovićevski, dakako, uz čašu dubrovačke merlotine, taman onoliko opore koliko i slatke, zagledan u njene stranice kao u ogledalo: tu se onda zrcali jedna egzistencija, posve mediteranska, a to će reći: životodajna.
Nije, dakle, bio slučajan onaj susret ispred Kamernog. Do tačke sretanja prošao sam popločanom Ferhadijom. Kad je, u predvečerje sarajevskih Zimskih olimpijskih igara, tadašnja ulica Vase Miskina odenuta u kameno ruho, nazvali smo je, posve prirodno, Stradunom. Kao što nije slučajno što je pisac ove knjige zavičajem sa sredokraće između Sarajeva i Dubrovnika – jer Mostar je prirodna tačka susreta ta dva Grada. Nije slučajno ni što se zove Gradimir. Ništa nije slučajno u kauzalnoj dramaturgiji životne avanture pisca ove knjige, pa ni to što je sada tu gde jeste: šetnja ovog flaneura traje kroz prostore i kroz vreme, uronjena u sadašnjost, utemeljena u prošlom, baš kao što je to i sam Dubrovnik: večiti grad erosa i teatra, žiznjeradosti i melanholije, rečju: poezije.
Gramir Gojer opsednut je teatrom. To je njegova neizlečiva boljka. I njegov protivotrov za ugrize poskoka-života. Blago njemu i onima poput njega: nisu njihova kraljevstva, ni carstva, ali im bogatstva ne manjka. Štaviše – presipa im se, na radost i lepotu.
(Beograd, februar 2023.)
Portal Forum će narednih dana, pretežno vikendom, objavljivati neke delove ove knjige. Gradimiru Gojeru zahvaljujemo na ustupljenom rukopisu i pravima za prenošenje. (D. B.)
