Vreme neumitno leti. Koliko juče, 7. aprila 2022. godine u ustanovi kulture „Stari Grad“ („Parobrod“) predstavljena je zbirka pesama Zgrad Milana Milišića (Dubrovnik, 6. jula 1941 – Dubrovnik, 5- oktobar 1991 1991) koju je priredila njegova životna saputnica Jelena Trpković.
Tog aprilskog dana okupili su se svi Milanovi beogradski prijatelji i poštovaoci, Ibrahim Hadžić, Predrag Čudić, Filip David, Nenad Prokić… i nekako je njegov (i naš) Dubrovnik lebdio u maloj sali Parobroda. Kao dugogodišnji dopisnik Borbe iz Grada dugo sam se družio sa Milišićem ali na ovaj dan, kada bi – da nije bilo četničkih granata sa severa – duboko zašao u devetu deceniju – prevagu je odneo zajednički prijatelj, uz Danijela Dragijevića (po Nenadu Prokiću najbolji hrvatskosrpski pesnik Goran Babić, koji je, u čast velikom gosparu-pesniku, izgovorio „slovo“ za pamćenje.
„Već sam jednom negdje napisao kako je naš najveći gubitak u prošlom ratu smrt Milana Milišića. To nije gubitak samo naše pjesničke generacije, to je neshvatljiva i apsurdna nesreća, koja je zadesila i pogodila jedan čitavi kulturni krug. Onaj kulturni krug koji je u mnogome legitimirao ovaj dio Evrope. Ako se to, možda, tada i nije dobro vidjelo, tj. ako to, tada, nije još bilo postalo opće mjesto – ne znači da to tako nije bilo, tj. da to nije bila istina.
Postoje u raznim epohama, nezamjenljivi ljudi, unikumi, unikati. Ljudi, koji na neki način formuliraju svoje vrijeme. Njihov glas, njihov sud i mišljenje naprosto imaju veću specifičnu težinu, oni su misao epohe, njezin kritički stav. Danas je npr. jasno da je Sidranov potpis u Bosni nešto, baš kao i Tucićev u Vojvodini. Takav je bio i Milišićev, ne samo u Srbiji, nego i u Bosni i u Hrvatskoj. Recimo to i ovako – izgubili smo, glupo i tragično, jedno od svojih prvih imena, jednoga od malobrojnih, koji su krčili put, postavljali putokaz i nosili se s olujama i vjetrenjačama.
Znam da će biti i takvih, koji će reći kako su ovi (moji) redovi puka pretjerivanja, ali zavidljivci i neznalice i tako nikad nisu bivali pripušteni za naš astal. Za njim, za tom nevelikom sofrom, sjedilo je izabrano društvo i samo ono znade koga smo izgubili. Budimo u umjetnosti elitisti – ostali nisu važni. Tako smo se, uostalom, i družili. Kad bi došao u Sarajevo, Milan bi se nalazio sa Stevanom i Avdom, možda i sa Markom. Kad bi došao u Zagreb, nastojao je pronaći Danijela ili Severa, a zasigurno nije tražio Reinhotera ili slične mediokritete. Ali, zastranih…
Pišući pjesme, baveći se, dakle, najzaludnijim od svih ljudskih poslova, pisao sam o mnogima pominjući rjeđe njihova imena, a češće sudbinu. Jer mnoga sudbina zavređuje da se udjene u stih i jer je život jači od imaginacije. Malo ih je, međutim, da o njima govore čak dvije moje pjesme, Milan je jedan od tih malobrojnih, a pjesme su nastale (i objavljene) za njegova života.
Često se nismo slagali, u koječemu. To danas više i nije važno, premda je vrijeme više dalo za pravo njemu nego meni. Da je ostao živ (i da je živio ovdje u Srbiji, a ne u Dubrovniku) on bi u proteklih desetak godina zasigurno bio jedan od najgorljivijih opozicionara, žešći od Kiša, Kovača, Muce Stevanovića i Bogdana Bogdanovića, možda najciničniji. U Hrvatskoj ne vjerujem da bi se snašao ili bi se, možda, ponovila storija iz prethodnog rata, upravo ona zbog čijeg je opisa nastradao osamdesetih godina. Ali, već tu se ne bismo složili i svađa bi bila neminovna, jer je on znao da je moja baba, nona Lucija Brangjolica, rođena takorekuć na Stradunu što je za gospare jedini validni argumenat.
Ne može se reći da nije bio lukav. Kad sam išao da ga vadim iz onih prvih govana (vezanih za „Laus”), ispostavilo se da su on i Risto Vreća/Vrića (šef UDB-e u Dubrovniku, na koga me uputio Šuvar) školski drugovi i da sam ja u toj stvari ne samo nepotreban, nego i suvišan i nekompetentan, ali na neki način (na jedan sasvim suptilan način) sve je ipak bilo povezano. Srbi bi rekli – uvezano. Jer je Milan, svakako dobronamjerno, insistirao koju godinu ranije na uvrštenju Stamaća u izbor (poezije) posvećene oslobođenju Dubrovnika, a ja sam bio protiv. Jer je Stamać od mladosti naginjao ustašluku i jer su ustaše (i Talijani) mog oca držali u dubrovačkom zatvoru 1941/2.godine. I jer je nemoguće sa „Lili Marlen” slaviti Parišku komunu.
Eto, na primjer, oko čega smo se nas dvojica klali. Oko profanih stvari nikad nije bilo ni najmanjeg problema. Pisao je za „Oko” svoje veličanstvene putopise sa jadranskih otoka, nalazili smo se kojekude, pili po krčmama, vodio me po Gradu, objašnjavao mi Boninovo, tačnu tačku sa koje su osramoćene djevojke od svoje volje išle u smrt, skokom sa stijene. Jednom smo u Komiži na književnoj večeri zajedno kazivali stihove i nakon priredbe (jer smo zakupili kabinu na vaporu) večerali u nekoj konobi, uz vino. Sporječkali smo se brzo oko Tonka Maroevića, tj. njegove poezije. Milan, koji je znao biti pretjerano oštar prema beogradskoj poeziji, potpuno je nekritički prihvatao maltene sve iz/od zagrebačke produkcije, pa tako i nevoljnog Maroevića, čovjeka dobrog, vrijednog, poštenog i kulturnog, ali bez osobita dara i snage za najtežu sportsku disciplinu, za manijakalnu pjesničku umjetnost. Noć je odmicala, vino je nestajalo, nas dvojica, naravno, od svojih (oprečnih) stavova nismo odustajali i napokon, kad su dokazi ponestali, uzeh Milišićevu salvetu i za tili čas ispisah 20-ak stihova pod naslovom SPILJA, VEZ ispod čega potpisah nesretnog Tonka. Milan uze papir/salvetu, nagnu onaj grbavi nos, poče da štije (Sidran bi rekao – vlat po vlat, češljem najgušćim) i na koncu priznade. „Jest, majku mu, u pravu si”, reče. „Kako ne bih bio u pravu”, dometnuh, „kad sam neku noć pročitao u Akademijinom „Forumu” 57 pjesama Zvonka Mrkonjića i pronašao u njima ukupno tri stiha!?”
Otada je, uglavnom, uvažavao moje mišljenje o poeziji. Ostalo i tako nije važno jer iza nas, osim poezije, neće ostati ništa. Zbog toga i samo zbog toga što je bio jedan od velikih i lijepih pjesnika ovog jezika, Milan Milišić je i danas živ, premda već deset godina (tekst nastao 1981 – p. D. B.) nije sa nama. Ne vjerujem da je umro, mislim da je pobjegao od Jelene kako bi na miru pio u nekoj jeftinoj rupi gdje donose vino iz Konavala. Jer sam ja njega poznavao dobro, nije mi slučajno slao avionom svoju djecu, svoje male sinove iz Dubrovnika za Zagreb da ih proslijedim majci za London.
Ne može takav umrijeti, živ je, samo se pretvara. Dosadilo mu je pisanje. I pisci.
Ovako je govorio pesnik. Koristim slobodu da dodam: Proklete da su one četničke granate. Danas bi, stari dubrovački prijateju, bio đed/djeda/đuturum od osamdesetčetiri leta, onako po meri. Meni i tvojim (brojnim) ovdašnjim (i onima doli i rasutim po svetu) i te kako drag!
Dragan Banjac
