Dragan Banjac
BEOGRAD, 21. avgusta 2024. – Veliki pozorišni meštar po marljivosti me pomalo podseća i na Svetislava Basaru, ali i jednog starog prekookeanskog novinarskog vuka, Džemsa Restona. Jer, posle postavljanja toliko pozorišnih predstava, teoretskih rasprava o pozorištu, najzad i više od pet stotina komentara objavljivanih u Monitoru i brojnim sarajevskim medijima, autor izaziva poštovanje zbog dugog i kvalitetnog trajanja.
Kada se pomenuti Reston malo zamorio rekao je, posle četiri decenije komentara u New York Times-u kako „nije lako ovoliko dugo ostati u rovu“. Gradimir Gojer, srećom, ne patiše i ne misli još dugo izzaziti iz „rova“. U izdanju Hayat-a upravo je izašla knjiga komentara, svojevrsnih eseja, slika, događajia i trenutaka koji su uticali na njegov i živote mnogih od nas.
Da bi se pisale ovakve priče, navodi Esad Kočan u recenziji, autor mora biti darovit, obrazovan, radoznao. „Nije malo takvih. Mora imati i ono posebno ljudsko čulo. Čulo nespokoja. Nemira. Takvi su rjeđi. Gradimir Gojer sve to ima, a uz to još nešto što ga čini posebnim, među posebnim. Nema autora ostvarenog kreativno u više umjetničkih disciplina da se sa ovakvom i ovolikom intelektualnom i ljudskom nesebičnošću, posvetio djelu drugih. Stvaralačkom djelu. Ljudskom gestu“, navodi Kočan.
Među 520 Gojerović osvrta mnogo je poznatih imena. Za profesora Tvrtka Kulenovića kaže da je intelektualna gromada, „nešto najljepše što se moglo desiti Bosni i Hercegovini u dvadesetom i dvadesetprvom stoljeću“.
„Pedeset godina teatarskog znoja i osmjeha velikog Zijaha Sokolovića znače bh. teatru iz kojeg je krenuo, ali ujem pripada ovaj umjetnik prikazivačkih sposobnosti na svaki način“.
O fra Marku Oršoliću: „U moj Periskop fra Marko ulazi kao jedan od onih vitezova (namjerno ih častim ovim insignijskim oznakama rijetke dostojanstvenosti, pa time i dragocjenije!) kojima mogu, bar pisanjem u ovoj kolumni, odati priznanje za veliko čovjekoljublje, domoljublje i, što je za mene najvažnije, oštroumlje! A fra Marko je maneken svake od ovih , u ovom vremenu, zasigurno, čudesnosti…“
„Mostarski paroh Radivoje Krulj tipičan je crkveni poslenik. Atipičan što temeljna poslanja crkve svoje i hrišćanstva uopšte primjenjuje na pravi način, na način kako bi vjera i trebala usmjeravati vjernike svoje. Njegova misija duboko prožeta humanizmom je misija pravog čovjeka. Na pravom mjestu“.
Gojer piše o suzama (zbog rušenja BiH) Borke Pavićević, tuzlanskog gradonačelnika Jasmina Imamovića vidi kao vizionara, o Ahmedu Hromadžiću („Andersen iz Bosanskog Petrovca“), akademiku Dževadu Hozi, Danilu Košu i Miroslavu Krleži, Branku Ćopiću, Ivi Loli Ribaru, Kasimu Prohiću, Peri Zupcu, Dervišu Sušuću, Emiru Dragulju, Halilu Tikveši, Darku Cvijetiću, Nedžadu Ibrišimoviću, Abdulahu Šarčeviću, Predragu Matvejeviću, Dejanu Mijaču…
Od ove zbirke eseja Gradimira Gojera teško se odvojiti. Na svih 535 stranica čeka vas poslastica. Autor pri kraju (483. str.) piše kako se tek nedavno, pre godinu dana upoznao sa profesoricom Mirjanom Miočinović. „Jedna od posljednjih stvarnih beogradskih dama u ovom vremenu općeg rurala što je poklopio cijeli Balkan, seljakluka neviđenih razmjera, profesorica Miočinović, skromna do samozatajnosti… Životna saputnica srpskog klasika svjetske reputacije Danila Kiša povukla je, upravo ovih dana, genijalan potez. Tražila je od gradskih vlasti Subotice da povuku odluku o priznanju grandioznom Kišovom djelu.
Miočinovićeva je dostatno svjesna svega što se događa, a pogotovo zna da pokojni Kiš nikad ne bi sjeo za isti stol sa onima koji dodjelom pšomenutog priznanja namjeravaju da iskoriste djelo i karizmu Danila Kiša, za pokrivanje svojih političkih nepodopština, ne dozvoljava takvu vrstu grubih manipulacija.
Mirjani Miočinović kao svojevrsnoj ikoni naše teatralogije uistinu treba odati priznanje za ovako visoko moralan i krajnje etičan postupak…
Zora na Rondou
Najviše sam volio, za mostarskih moji dana, kretati iz Radićeve ulice u kojoj sam stanovao, ulicom Uzdisaja, kako su zaljubljene Mostarke i Mostarci zvali prometnicu kojom se stizalo na Stari most. Ali, ništa tu pretjerano zanimljivo ne bi bilo da se u ulicu Uzdisaja, u kojoj neponovljivo mirišu mostarske lipe, ne stiže prelazeći preko Rondoa.
Rondo nikad nije bio središnji mostarski trg, ali je čarobno mjesro raskrižja putova opečatilo je mnoge ljubavne sastanke, randese, kako smo ih nazivali, mnogi su se umjetnički, sportski i drugi planovi kovali u kavanici, u stvari sklepanoj daščari, uz mezu i piće u rasponima od radničke pive do loze, a u jednom dobu i ekstra loze, čiji čarobni ukus ja, ljubitelj šljice, nikad zaboraviti neću, a čiji recept je sa sobom na onaj svijet odnio tadašnji Hepok-ov meštar od rakija.
… Bilo da sam na Rondou Mišu Marića susretao sa Mehom Sefićem, Cucom Stajčićem, Bobom Samardžićem, Perom Zupcem ili Mikom Antićem, uvijek me u tim trenucima obuzimala neki fina ognjica puna nostalgičnih putova od Rondoa prema Musali, Mikanovini, Fejićevoj ulici ili Starom gradu, kujundžiluku.
… Nikad više te sanjane zore na Rondou.
Adio Mišel, adio naše zore na Rondou…
Bolje više nikad neće biti.
Bolje je već bilo.
