Piše: Andrej Nikolaidis
Nema na čemu, u redu je. Jeste, sve smo vam lijepo rekli; jeste, oni drugi su vas sve lagali; ali nema veze, idemo dalje, pa vi i sljedeći put poslušajte njih.
Nego… Zar, koliko do juče, nije važilo da govoriti o malignom ruskom uticaju u Crnoj Gori i regionu nije značilo da „doprinosiš vještačkim podjelama“, „skrećeš temu sa životnih problema“ i „prikrivaš korupciju“? Zar koliko do juče nisi smio pisnuti o tome kako Putin destabilizuje Zapadni Balkan a da te neki moralni arbitar ne zalijepi da si DPS-ov plaćenik?
Zar slobodnomisleći intelektualci, perjanice borbe za demokratiju, samoproglašene moralne vertikale i ostala flora i fauna nepregledne crnogorske močvare mediokritetstva i podlosti, isti oni koji sad primjećuju Ruse i veze Demokratskog fronta sa Moskvom nisu, koliko do juče, voljno ili nevoljno, ko jer je dobio pare, ko jer je glup, opsluživali pokušaj iz Moskve vođenog pokušaja državnog udara iz 2016? Nisu li tvrdili/sugerisali/spinovali, da skratimo: lagali, da državnog udara i nije bilo? Iako su i Amerikanci i Englezi rekli da jeste. Ali su se oni, zanimljivo, vidiš ti to, složili sa Rusima, koji su rekli da ga bilo nije.
I sad će nas oni braniti od Rusa, po istom principu po kojem će Dritan otkloniti pogubne posljedice djelovanja diverzantske Krivokapićeve vlade, koju je on, Dritan, vlastoručno na Crnu Goru svalio, i za čije je diverzije lično odgovoran, jer u njoj, sjeća li se ko, nije bio čistačica, nego vicepremijer?
U pitanju su, priznajem, nove i inventivne strategije odbrane. To je, recimo, kao da je Tito na čelo vojske koja tjera naciste postavio nedićevce i ljotićevce. Ko je prvi rekao „važno je samo da Tito ode i da komunizmu slomimo kičmu“, njega da komaduje akcijom oslobođenja Beograda. Ko je, kao kod Zafranovića, prvi na pustom gradskom trgu raširenih ruku potrčao pred marširajuće naciste, bacio cvijeće na tenkove i uzviknuo „Willkommen!“, njega na čelo KOS-a. Ima smisla, jel’da: kad angažuješ saradnike okupatora, neprijatelja podrivaš iznutra.
A šta, ljudi, bi sa korupcijom? Je li korupcija i dalje najveći problem Crne Gore, a priča o uticaju stranih država na crnogorsku političku elitu samo izmišljotina koja prikriva kriminalne afere bivše vlasti? Gdje su antikorupcijske inicijative i izvještaji? A gdje li su lanjski snijezi, kako se pita Ecov narator na kraju „Imena ruže“.
A šta bi sa onim „stabilokratija je problem Balkana“? Šta kažu eksperti, kako oni iz Graca, tako i oni iz Podgorice i Berlina – đe je, ba, zapelo? Kako to da nas sada treba spašavati od promjena za koje su se oni zalagali? Kako to da isti ljudi, sa istom samouvjerenom intonacijom i istim fiktivnim autoritetom predvode akciju spašavanja od posljedica njihove prethodne akcije spašavanja?
Sve su to, da parafraziram naslov briljantnog romana „Strašna djeca Averroesova“ Emine Smailbegović – strašna djeca Fukuyamina.
On je, podsjetimo, izrekao jedno od najpogrešnijih proročanstava u istoriji. I nastavio da predaje, analizira i proriče kao da se ništa nije desilo. I tako postao ikona globalnog intelektualnog šarlatanstva, ikona vremena apsolutne neodgovornosti. Vremena, kako je govorio Kovač, elite gore od rulje.
(Izvor: CDM)
