Konačno je Pampers general i ratni zločinac Ratko Mladić našao svoje simboličko mjesto – na deponiji smeća.
Osmijeh Ratka Mladića
I dok onaj pravi Ratko Mladić, doživotno u pelenama robija, ovaj virtuelni, povampireni, slobodni i oslobođeni, nošen velikosrpskim nacionalizmom, zauzima trgove, fasade, ulice i gradove diljem Srbije, entiteta Republika Srpska i trenutno okupirane Crne Gore. Smiješi nam se tako krvolok: iz Tivta, iz Budve, iz Banjaluke, iz Prijedora, iz Foče, iz Beograda, iz Novog Sada…sami nastavite niz.
Smiješi se uz državnu zaštitu glavara srpskog sveta, smiješi se uz podršku policijskih i parapolicijskih snaga. I smiješio bi se ko zna do kad da nije one antifašističke srži, koja je krenula iz Vojvodine i rekla, dosta je više zlotvori, aman uzaman! Smrt fašizmu!
Tako je Organizacija Mlada Vojvodina postavila tablu s natpisom „Bulevar Ratka Mladića“ na jednu divlju deponiju u Petrovaradinu pored Novog Sada. I najzad je Ratko Mladić tamo gdje i treba da bude. Došao je svojoj kući. Došao je na deponiju – ljudsku, civilizacijsku, na deponiju istorijsku i svaku drugu. Ovo je tako jednostavno, a tako komplikovano uraditi u današnjoj Srbiji i srpskom svetu u kome su ratni zločinci odavno heroji, a antifašisti ugrožena vrsta za kojom je raspisana linč-potjernica. Ja se ovim ljudima kao i aktivistima koji su u Beogradu bacali jaja na mural sa zlotvorom, pa ga prekrečili, klanjam do zemlje. Oni su ustali ne samo protiv zločinca, ne samo protiv vlasti koja podržava zločinca, nego i protiv bezmude opozicije koja ne zna da li bi pišala ili radila ono drugo.
Pa ipak, oni su zaista mali dio onih koji su fizički ustali, odložili tastature i izašli na Vračar, izašli po gradovima Vojvodine i umjesto riječi, djelima pokazali kako se uništava fašističko državno naslijeđe. Ne, nisu dovoljni!
A hoće li se nešto promijeniti?
Dva moguća scenarija
Hoće li apeli međunarodne zajednice, Evropske komisije, stranih diplomata, ljudi zdravog razuma uroditi plodom, pa da se Vučić, vlasnik ove Srbije, opasulji i naredi, makar formalno, uklanjanje zločinačkog taloga?
Moguće.
Nakon svih šamara koje je dobio u zadnjih par dana od strane svih pobrojanih Vučić će vrlo lako svom radnom psu ministru Aleksandru Vulinu izdati naredbu za uklanjanje sramnih murala diljem Srbije. Kažem, u takvom scenariju, moguće je, da oni koji su legitimisali antifašiste i hapsili aktiviste i branili užas, budu preobučeni u molere i da za jedan dan završe sa predmetima i sadržajima svog čuvanja i obožavanja. U tom scenariju Aleksandar Vučić će se (po ko zna koji put) spinom pokazati kao zaštitinik “evropskih civilizacijskih vrijednosti“, glumeći ono što najbolje zna, patološkog mučenika na baterije, dok će ministri biti klasično topovsko žrtveno meso. Ni prvi ni zadnji put, rekli bi.
U drugom jednom scenariju, a koji je takođe jako dobro poznat na ovim prostorima, igraće se igra – A šta je sa njihovim zločincima – pa će se ofrlje nabrajati imena poput Nasera Orića, Mladomuslimana, Busuladžića ili u Srbiji Aćif Efendije. U ovoj perverznoj igri, “naši“ će braniti “svoje“ ratne zločince, jer “njihovi“ to isto rade. Naravski, i ova igra je odlično znana u cijelom regionu i kroz minimiziranje žrtve i veličanje zločinca zapravo radi identičnu stvar kao i svaka neonacistička igra – mobiliše balavo desničarsko tijelo za naredne izbore. A to Vučiću treba i zato tipujem na ovu opciju.
Ko nam ostaje?
U međuvremenu, ostaje Mlada Vojvodina, ostaju antifašistička udruženja mladih ove pokrajine, ostaju Žene u crnom, ostaju pojedinci koji djeluju na terenu, ostaje nešto hrabrih novinara i endemskih političara koji će se istinski boriti protiv fašizma u Srbiji i koji se istinski bore protiv istog već za sad u Vojvodini.
Do tada će onaj bulevar koga je namijenio Beogradu Šešeljev učenik Vučić, stajati na deponiji smeća nadomak Novog Sada. I možda u konačnici to sve najbolje svjedoči i o trenutnom rasporedu i odnosu antifašističkih snaga, koje su najjače i najbrojnije u Vojvodini i to je posve logično.
Sa druge strane, krvolok koji je kriv i koji je osuđen za genocid, a koji je počinio najveće zlo nakon Drugog svjetskog rata u Evropi i koji je bio dio sistema, nemojmo to zaboraviti tadašnje Jugoslavije, a nakon toga Srbije, biće i dalje predmet obožavanja neonacista diljem srpskog sveta.
Deponija smeća sa Mladićevim imenom, osim što je najbolje mjesto za zlotvora, treba nam svima pokazati gdje da stavimo ovu i sve ostale njuške, od udžbenika do državne politike.
A dok se to ne desi, dok država Srbija sa privjescima srpskog sveta Ratka Zločinca Mladića ne stavi na vječnu deponiju smeća, vjerujte ništa od ozdravljenja društva. Ništa!
Samo mi se čini da je upravo obožavanje zločinaca i njihovih zlodjela srž i današnje Srbije i srpskog sveta. Ne zaboravite, ne slavi se Ratko Mladić zbog herojskih vojnih pothvata – nije ih ni imao. Kukavica se veliča zbog genocida.
(Autonomija)
