Autokratska pohlepa gura Andreja Plenkovića da se razvija u hrvatskog mješanca Viktora Orbana i Aleksandra Vučića. Medijski investitori poput Bojana Divjaka, koji je ovih dana s partnerom kupio Novi list, u tom su smislu tek pseudotržišne metastaze maligne mase smještene u centru političke moći
Viktor Ivančić
“Ugubitašu su direktori dijelili menadžerske ugovore – to vam je recimo drugi razlog za propast Vjesnika. Da ne govorim o tome da je jedan čovjek, Bojan Divjak, u Vjesniku dobio otpremninu kao projekt menadžer, što je radno mjesto koje se unijelo u pravilnik samo zbog njega, a onda se za godinu dana vratio kao direktor.”
Tako je u svibnju 2012. na portalu Lupiga govorila Marijana Matković, povjerenica Sindikata novinara Hrvatske u Vjesniku, neposredno nakon što je taj list ugašen. Danas, jedanaest godina kasnije, osoba koja je s direktorskom funkcijom i menadžerskim ugovorom u džepu ispratila potop i smrt Vjesnika, preuzima vlasništvo nad Novim listom, Glasom Istre i Zadarskim listom, skupa s partnerom Olegom Uskokovićem, a preko zajedničke tvrtke Media Solutions. U portfelju tvrtke već se nalazi osječki Glas Slavonije.
Kao treći razlog propasti Vjesnika Marijana Matković navela je činjenicu da novine nikada nisu dobile priliku za nezavisni profesionalni razvoj, “već se izlaženje financiralo samo zato da bi postojao tiskani medijski prostor kroz koji će se veličati ‘uspjesi’ vladajuće politike i umanjivati ili gaziti oporba”. O tome je dakle tada vodio brigu Bojan Divjak, o tome brine danas, a očito će brinuti i ubuduće.
I ambijent i metodologija bili su već dobro poznati i uhodani i te 2012. i ove 2023. godine, no isključivo za potrebe ovoga teksta nazovimo cijeli paket divjačkim kapitalizmom. Bojan Divjak je, naime, nećak Vladimira Šeksa, HDZ-ova pračovjeka, jednog od onih što su još u pećinskome dobu, uz romantičnu vatricu prvobitna ognjišta, kovali strateške planove partije i gradili operativu.
Tako su stvari funkcionirale: ujak te postavi za “projekt menadžera” u režimskome Vjesniku, jer novinska kuća osim propagandne ima i sinekurnu svrhu, pa poslije odeš uz masnu otpremninu, pa se na ujakovu intervenciju opet vratiš kao direktor, pa nakon što projekt kojim rukovodiš dovedeš do kliničke smrti opet uzmeš otpremninu, jer si u posjedu više no povoljna menadžerskog ugovora… I onda, mic po mic, uspjeh po uspjeh, ulaziš sve dublje u hrvatski informativni biznis, postaješ lik od povjerenja, jedan od nositelja kapitala za medijsku reprezentaciju stranke. Media Solutions HDZ-a.
Divjak se nakon direktorskih avantura u Vjesniku i Narodnim novinama vraća u Glas Slavonije, gdje je novinarski ponikao, najprije kao glavni urednik, potom kao suvlasnik i predsjednik uprave, vodeći sve vrijeme računa o tome da list osigurava punu uslugu vladajućoj partiji. Jedna od dojmljivijih inicijativa u tom pogledu svodila se na organizaciju javnoga strijeljanja osječkog arhitekta i esejista Ivana Cingela, jer se ovaj na nekoj od društvenih mreža s nedovoljnom količinom oduševljenja očitovao o državnoj proslavi “Oluje”. Je li dopustivo da netko takav, netko s tolikim domoljubnim defektom, bude profesor na osječkom fakultetu i predsjedava osječkim Društvom arhitekata? – pravednički je zagrmio Glas Slavonije pod uredničkom komandom Bojana Divjaka.
Divjakov kompanjon, Oleg Uskoković, suvlasnik Media Solutionsa, s kojim je od slovačke firme JOJ Media House ovih dana za nepoznatu cijenu kupio Novi list, Glas Istre i Zadarski list, po struci je advokat, također solidna obiteljskog zaleđa (otac, “Atlantska plovidba”), a njegov agilni odvjetnički ured stekao je vlasničke udjele u toliko tvrtki da bi ih bilo nepristojno nizati. Bavio se, ipak, i neposrednom proizvodnjom: u Uskokovićevu odvjetničkom uredu stasao je Damir Habijan, probitačni i sveprisutni saborski zastupnik HDZ-a, za kojeg je, kako prognoziraju kuloari, samo pitanje vremena kada će zasjesti na neku od ministarskih pozicija i devastirati povjereni mu resor.
Šeksov nećak i Habijanov mentor su se preko Glasa Slavonije izborili za povjerenje partijske vrhuške. U relativno kratkom periodu dok je u Osijeku na vlasti bila nehadezeovska garnitura, list je čvrsto stao uz lokalnu opoziciju, a i ova uz njega. S vremena na vrijeme uzajamna je lojalnost poprimala farsične odlike: kada je, na primjer, u lipnju 2019. gradska uprava otkazala pretplatu na 17 primjeraka lista, revoltirana tendencioznim pisanjem, urednik Divjak sročio je borbeni uvodnik preko stranice i pol (naslov: “Glas Slavonije će preživjeti ovakvu gradsku upravu, no kakav će nam Osijek ostaviti?”), a HDZ upriličio konferenciju za štampu gdje je potez gradske vlasti nazvan “izravnim udarom na slobodu medija”, uz poruku da “Osijek neće biti Sjeverna Koreja”!
Valjda zbog viška adrenalina, Bojan Divjak te gromke parole nije primio kao nehotično parodiranje događaja iz ljeta 1991., iako je u to vrijeme već radio kao novinar u Glasu Slavonije. Tada je, naime, HDZ silom uklonio rukovodstvo dnevnika – ponajprije Dragu Hedla, glavnog urednika u čijem je mandatu Glas Slavonije ostvario najveću tiskanu nakladu u svojoj povijesti – i to preko šefa lokalne podružnice Branimira Glavaša, koji je u prostorije redakcije umarširao praćen odredom naoružanih pripadnika Zbora narodne garde, pri čemu mu se živo jebalo hoće li to netko nazvati “izravnim udarom na slobodu medija”. Hedl je tada otišao, Divjak je ostao, a ujak je krčio hadezeovske kanale koji vode do menadžerskih ugovora i kapitalnih investicija.
Najnovija od tih investicija – preuzimanje Novog lista – obilježava mirni i staloženi dovršetak procesa destrukcije kojemu je, zahvaljujući političkoj volji HDZ-a, zadnjih petnaest godina bila izložena nekoć ugledna novinska kuća. Riječki je dnevnik najprije bio isporučen Sanaderovu kriminalnom partneru Robertu Ježiću, potom ga je, nakon što je stranački bos završio iza rešetaka, misteriozni slovački fond koristio za pranje novca bogtepitaj kakva porijekla (kada su se već direktni politički motivi rasplinuli s političkim samoubojstvom Tomislava Karamarka), da bi se sada, uz Media Solutions, potpuno i bez ostatka uklopio u HDZ-ov medijski mozaik. Stropoštavanje je bilo dugo i živopisno, a Divjak, pračovjekov nećak, jamči sretno ateriranje na dno.
Divjački kapitalizam, dakle, omogućuje neku vrstu reprodukcije Vjesnika u prividno privatnom aranžmanu. Sistem je programiran tako da se pomiruju medijske potrebe faktičkih vlasnika države, profitne potrebe vlasnika kapitala, te tržišne izlike jednih i drugih. Sistem je oslonjen na strukturalnu korupciju. Investicije u privođenje medija političkim zahtjevima režima shvaćaju se kao kupovine licenci za pristup “tržišnim nišama” pod državnom skrbi, gubici s unosnim reperkusijama, stvaranje startne osnove za profitni uzlet u drugim poljima.
U široj slici, pak, dovršava se medijska infrastruktura koja će opsluživati autoritarne ambicije Andreja Plenkovića i njegove stranke. Kako to izgleda u revijalnom izdanju, vidjeli smo na proslavi 80. rođendana Slobodne Dalmacije, gdje se nacrtala kompletna HDZ-ova vlada i gdje su novinari, urednici, ministri i zastupnici pali jedni drugima u zagrljaj, da bi se, lišeni zastarjelih zazora, odali čulnim radnjama na otvorenoj sceni.
Značajan segment nacrta Zakona o medijima, što ga je izradio personal premijerove komesarke Nine Obuljen Koržinek, posvećen je modelima preko kojih će vlast financijski ispomagati medije koji podupiru Vladu, a sankcionirati one koji je kritiziraju. To bi trebao biti dosta jasan signal da autokratska pohlepa gura Andreja Plenkovića da se razvija u hrvatskog mješanca Viktora Orbana i Aleksandra Vučića. Medijski investitori poput Bojana Divjaka u tom su smislu tek pseudotržišne metastaze maligne mase smještene u centru političke moći.
S druge strane, možda je vedrije sav taj napor razmotriti u svjetlu samoga konca devedesetih, kada je aparat vlasti Franje Tuđmana davao sve od sebe da uspostavi kontrolu nad kompletnom informativnom industrijom, nakon čega je, kao što znamo – HDZ uvjerljivo izgubio izbore.
Novosti
