Dugogodišnji novinar i profesor iz Novog Sada Dinko Gruhonjić u razgovoru za portal Aktuelno kazao je da nije začuđujuće jedna tako očigledna teroristička akcija Vučićevog režima kao ova posljednja na Kosovu, jer se isto to dešavalo devedesetih.
Kada je u pitanju preduslov za stabilizaciju regiona, Gruhonjić je jasan:
“Za početak, Vučić mora otići sa vlasti, to je preduslov svih preduslova”.
Međutim, ni Vučićev pad, smatra Gruhonjić, neće sve riješiti – jer mnogi u Srbiji su potonuli u nacionalističku komu iz koje je nemoguće se probuditi.
“Ne treba imati iluzija da će poslije toga u Srbiji procvjetati ruže, jer nema šanse da se to desi pošto i ubjedljiva većina opozicije i intelektualne elite dijeli Vučićeve velikosrpske nazore, vidjeli smo to sada po reakcijama na terorizam Srbije na Kosovu, kao i u odnosu prema Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i generalno ratovima na jugoslovenskom prostoru devedesetih godina 20. vijeka. Dakle, neće u Srbiji nestati etnonacionalizam padom Vučića, daleko od toga. Ali, Vučić i njegovi radikali su jedini koji su u stanju da na ovaj način i u ovoj užasnoj mjeri raspiruju etnonacionalizam, šovinizam, etnoklerikalizam…, jedini oni su u stanju da na ovaj način mahnitaju, da raspamećuju građane raznim Informerima, Pinkovima, Hepijima, neprestanim Vučićevim luđačkim televizijskim performansima… Ta mafijaško-etnonacionalistička hobotnica mora biti razbijena. Što i nije tako težak zadatak jer su se toliko napljačkali da se odavno međusobno gledaju ispod oka i razmišljaju ko će kome raditi o glavi”.
Aktuelno: Šta bi onda u suštini obezbjedio odlazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića?
Gruhonjić: Na prvom mjestu, što je i najvažnije, Vučićev pad sa vlasti obezbijedio bi ono najvažnije: da zemlje regiona konačno mogu odahnuti. Imali smo već jednom takvu situaciju: od 2000. do 2012. godine, dakle nakon pada Miloševića a prije povratka mračnih snaga iz 1990-ih na vlast. U navedenom periodu, Crna Gora je izglasala nezavisnost, odlučno krenula ka NATO-u i Evropskoj uniji, Kosovo je proglasilo nezavisnost, Bosna i Hercegovina se počela konstituisati u koliko-toliko stabilnu državu… Ukratko, umjesto da hrani krokodila sirovim mesom, politički Zapad mora konačno učiniti sve da se, narodski rečeno, Srbija “o svom jadu zabavi”, odnosno da najzad, nakon 200 i kusur godina, pokuša da se konstituiše kao država koja zna gdje su joj granice, koja nema pretenzije prema susjedima, koja je u saglasju sa civilizacijom i koja konačno shvata da je dio evropskog kontinenta. To će biti dugačak proces, ali on jednom mora početi. Do tada, niko u regionu neće moći mirno spavati.
Aktuelno: Kakvu nam sliku sada region šalje i šta predstavljaju posljednja dešavanja na Kosovu?
Gruhonjić: Šalju jezivu poruku da Srbija ponovo želi rat na postjugoslovenskom prostoru. Govore nam da su “mali zeleni čovječuljci”, poput onih ruskih na Krimu 2014. godine, pokušali isprovocirati situaciju u kojoj bi Vojska Srbije “morala” intervenisati na sjeveru Kosova, kako bi “zaštitila” Srbe. Plan je vjerovatno bio da ta “paravojna” grupa napravi pokolj nad lokalnim Srbima, možda baš u pravoslavnom manastiru Banjska, i da potom za to optuži kosovske vlasti. Uostalom, nismo li takav scenario gledali i 1998. godine, kada su pripadnici srpskih tajnih službi pobili grupu srpskih mladića u kafiću “Panda” u Peći. Potom su za to kroz propagandni spin optužili Albance i to iskoristili kao povod za masovno etničko čišćenje i ratne zločine.
Zašto bi sada bilo drugačije? U pitanju je ne samo ista velikosrpska politika, nego čak i personalno isti ljudi. Aleksandar Vučić, na prvom mjestu, koji je danas predsjednik Srbije, a u vrijeme “Pande” bio je Miloševićev ministar propagande. Uostalom, ova akcija je na prilično jasan način i bila najavljivana u javnosti. Imali smo koordinisanu poplavu grafita-murala “Kad se vojska na Kosovo vrati” u posljednja dva mjeseca, imali smo Vučićev agresivan govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, imamo naslovne stranice ovih tabloid(iot)a sa kojih se neprestano najavljuju nekakvi ratovi…
Aktuelno: Imali smo priliku da dokumentovano kroz fotografije, video snimke vidimo da je na Kosovu boravilo više lica sa automatskim naoružanjem, više vrsta terenskih i oklopnih vozila – ko su ti ljudi koji su boravili i učestvovali u terorističkom aktu – kako ga javnost naziva?
Gruhonjić: Prema onome što do sada znamo, to su ljudi koji su prethodno obučavani u Srbiji, u kampu na Kopaoniku, dakle u blizini granice sa Kosovom, a obučavao ih je Milan Radoičić, jedan od Vučićevih glavnih mafijaša, osoba koja je na “crnoj listi” SAD, čija uloga u atentatu na liberalnog srpskog političara sa Kosova Olivera Ivanovića, 2018. godine, nikada nije razjašnjena. Poznavaoci prilika navode da je za taj kamp i tu obuku nekoliko stotina “paravojnika” dozvolu dao i ministar odbrane Srbije Miloš Vučević. Vučević je, da podsjetimo javnost, jedan od Vučićevih najlojalnijih saradnika. Uostalom, Vučić je ove godine lidersku poziciju u Srpskoj naprednoj stranci predao upravo Vučeviću.
Iskustvo iz 1990-ih godina nas uči da sve te Srpske dobrovoljačke garde, Šešeljevi četnici, Škorpioni i ostale zvijeri nisu bile nikakve “paravojske” već su sve vrijeme bile pod kontrolom srpskih tajnih službi, vojnih i policijskih. I sada se neko pita da li je Vučić znao ili nije znao za tu operaciju!? Ne samo da je znao, nego ju je, bez sumnje, i naredio i odobrio.
Aktuelno: Ko su ti kojima ovakav scenario odgovara?
Gruhonjić: Taj scenario odgovara, naravno, Beogradu i Moskvi.
Aktuelno: Da li izvršioci scenarija kojem smo svjedočili nedavno na sjeveru Kosova, funkcionišu po istoj matrici i dobijaju signale iz istih centara kao oni koji su sudjelovali u svojevrsnoj okupaciji manastira na Cetinju prilikom hirtonisanja Joanikija Mićovića? Da li su ti ljudi vođeni istom velikodržavnom agendom?
Gruhonjić: U to nema nikakve sumnje. Kao što nema nikakve sumnje da Crkva Srbije odavno nije vjerska organizacija. Ona nije ni paravjerska, ona je paramilitarna organizacija, ona sa hrišćanstvom odavno nema nikakve veze. Količina oružja koja je pronađena u manastiru Banjska na Kosovu je još jedan argument da su u pravu oni iz regiona i sa Zapada koji su tu crkvu optužili da se preko nje transportuje i oružje. Uostalom, vidjeli smo na Cetinju u septembru 2021. godine ljude sa dugim cijevima u monaškim odorama unutar posjeda Cetinjskog manastira, koji su sa oružjem ulazili i u sam manastir.
Ljude u crkvenim haljinama ispod kojih su virili “hekleri” vidio sam svojim očima prije više od 10 godina u Novom Sadu. Oni su, naime, “čuvali” Mirka Irineja Bulovića, bačkog vladiku Crkve Srbije, koji je zapravo stvarni patrijarh te crkve, dok je Prvoslav Porfirije Perić, koga u Novom Sadu poznajemo po znakovitom nadimku Profitije, tek njegov mali od palube, izvršilac njegovih zamisli. Njihov je odnos jednak odnosu koji su imali pokojni Amfilohije i sadašnji Jaonikije, pardon Joanikije.
Aktuelno: Da li sve ove situacije imaju zajedničku sponu i u dešavanjima u Bosni i Hercegovini, kroz dešavanja na tzv. administrativnoj granici između Federacije i Republike Srpske?
Gruhonjić: Nema sumnje. Sve je to dio istog moskovsko-beogradskog plana da se pod svaku cijenu u Evropi otvori još jedan front, kako bi se pažnja javnosti skrenula sa Putinove fašističke agresije na Ukrajinu. Pa će onda, tobož, kada Putin pobijedi Srbija iskoristiti taj momenat i konačno ostvariti ideju “velike Srbije” koja se danas zove “srpski svet”. To se, naravno, neće desiti, jer ako Putin pobijedi to znači armagedon za cijeli svijet. Ali, iako se to neće desiti i iako su ti planovi potpuno suludi, s one strane uma i razuma, to ne znači da se na njima neće nastaviti raditi. Uostalom, i Miloševićev zločinački režim tokom 1990-ih godina radio je potpuno sumanute stvari, ali ga to nije spriječilo da insistira na takvim planovima i operacijama, pa i po cijenu rata sa cijelim svijetom 1999. godine.
Aktuelno: Kakva je konkretno uloga SPC u podsticanju nacionalističkog raspoloženja?
Gruhonjić: Uloga SPC je ključna. Milošević je za agresiju na susjedne zemlje, bivše jugoslovenske republike, koristio takozvanu Jugoslovensku narodnu armiju, a Vučić danas koristi Crkvu Srbije u te svrhe. Srpsku pravoslavnu crkvu su i formirali početkom 1920-ih godina upravo s tim ciljem: da bude agent Srbije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… I ne samo agent, već po potrebi i destabilizator tih republika/zemalja s ciljem stvaranja “velike Srbije”. Vi u Crnoj Gori ste to najviše osjetili na sopstvenoj koži. I još uvijek i te kako osjećate.
Aktuelno: Kako komentarišete ulogu američke ambasade u Beogradu kada je riječ o regionu? Da li je američka diplomatija previše tolerantna prema predsjedniku Srbije?
Gruhonjić: Američka diplomatija, kao i cijeli politički Zapad, čine sa Vučićevim režimom potpuno istu grešku kao i sa Miloševićevim zlikovačkim režimom. Vode se logikom, da se grubo izrazim, ”jači pas kolje” i smatraju da će kroz ustupke velikosrpskim etnonacionalistima i etnoklerikalcima uspjeti da ih podmire i samim tim umire i ”skrenu” na Zapad. Ali, neće! Ne možete očekivati od krokodila da postane vegetarijanac. Pravljenje ustupaka predatorima samo će dodatno probuditi njihov apetit. Siledžije ustupke shvataju kao slabost druge strane. I onda nastavljaju sa agresijom. Nije li Angela Merkel vodila sličnu politiku prema Putinu? Jeste. Da li je politički Zapad žmirio na Putinovu okupaciju dijelova Gruzije, zatim na aneksiju Krima, zatim na Luhansk i Donjeck? Jeste. Šta su dobili time? Dobili su ludog globalnog siledžiju sa atomskom bombom koji je njihovo ćutanje na njegove agresije protumačio kao znak njihove slabosti i sada pokušava da iskasapi Ukrajinu, a potencijalno i cijeli svijet da uvuče u nuklearnu katastrofu.
Sada sam veoma radoznao da vidim reakciju političkog Zapada prema Vučiću, kada je kristalno jasno da je on ruski proksi na Zapadnom Balkanu, što su i Milorad Dodik u Bosni i Hercegovini i ”litijaši” u Crnoj Gori, i Crkva Srbije u cijelom regionu. I još nešto: i Rusima i njihovim balkanskim slugama bi najviše odgovaralo da se zarati, ali i ovo što je sada urađeno na Kosovu donekle predstavlja ostvarenje njihovih minimalnih ciljeva, a to je da se na Kosovu do u beskonačnost produži ”zamrznuti konflikt”. To odgovara samo Moskvi i Beogradu. Nadam se da su se preigrali. A to će umnogome zavisiti od čvrstine reakcije političkog Zapada. Ako se opet opredijele za nekakav bijedni “srednji put”, što su bile njihove prve reakcije na teroristički napad Srbije na Kosovo, onda nema prepreka da Moskva i Beograd zaista krenu u rat na Balkanu.
Aktuelno: Čini se da je Srbiju veoma skupo koštala nacionalistička i hegemonistička težnja ka zemljama regiona. Da li vidite izlaz iz tog začaranog kruga velikosrpskog nacionalizma?
Gruhonjić: U Srbiji je situacija doslovno užasna. Količina ratne propagande je dostigla razmjere kojima smo svjedočili početkom 1990-ih godina. Prilično se radilo na, kako to Viktor Ivančić definiše, normalizaciji abnormalnog. I to se primilo, poput ambrozije. Kao i devedesetih godina 20. vijeka, za “domaće izdajnike”, “neprijatelje srpstva”, “autošoviniste” proglašavaju se ljudi koji su, uprkos svemu, uprkos 35-godišnjem teroru priče o “nebeskoj Srbiji” o “izabranom, arijevskom narodu”, uspjeli ne samo sačuvati zdrav razum, već se usuđuju i da se javno oglašavaju o tome. No, građane je nemoguće probuditi iz te nacionalističke kome u koju su potonuli. Srbiji se nikako ne piše dobro, ne postoji čarobni štapić kojim je moguće riješiti to ludilo, jer to jeste jedno potpuno ludilo, jedna gotovo kolektivna histerija, u kojoj su, nažalost, odgojeni mlađi naraštaji i koji to podrazumijevaju kao jedinu normalnost koju poznaju. Čudim se onima koji se sada čude i pitaju kako je moguće da jedna tako očigledna teroristička akcija Vučićevog režima kao ova posljednja na sjeveru Kosova ne može probuditi ljude, kako ne mogu vidjeti ono što cijeli svijet vidi? Isto tako nisu mogli vidjeti i 1990-ih godina. Zato što zapravo i nisu htjeli da vide. I ne žele vidjeti ništa od monstruoznih masovnih ratnih zločina koji su organizovani i sprovedeni u njihovo ime. Ista, potpuno ista stvar i isti mehanizmi su i sada na djelu. Svjedočimo novom otcjepljenju Srbije od civilizovanog svijeta.
