Crkva i antisemitizam

Mario Kopić

Kada je karmelićanka Božanskog Srca Isusova Edith Stein, filozofkinja koja je 1922. konvertirala iz judaizma u katolicizam, 2. augusta 1942. odvođena iz holandskog samostana Echt u Auschwitz, svojoj je jednako tako preobraćenoj sestri Rozi Stein kazala: „Dođi, idemo za naš narod!“ Time nije aludirala samo na činjenicu da je za naciste, premda je bila krštena, još uvijek bila Židovka, nego i da je u dubokom i očajnom smislu interiorizirala stajalište Katoličke crkve prema židovskom narodu. U njezinom testamentu od 9. juna 1939. ostala je zapisana rečenica: „Molim Gospodina da moj život i smrt primi… kao ispaštanje nevjere židovskog naroda“. Edith i Roza Stein ugušene su u plinskoj komori 9. augusta 1942. godine.

I odista, kršćanske crkve od sama su početka okrivljavale Židove ne samo za Isusovu smrt na križu, nego su im i prebacivale da su svojom nevjerom spriječili veličanstveno djelo Božjeg iskupljenja i konačan povratak Mesije sudnjeg dana. Još u evanđeljima, a ponajprije u pismima apostola Pavla, položen je kamen temeljac onome što je kao kršćanski antijudaizam ostalo učinkovito sve do naših dana i čime se jedino može objasniti zašto mržnja spram Židova i antisemitizam, kao očito neiskorjenjiva konstanta, obilježavaju kršćansku-zapadnu povijest i pod određenim okolnostima mogu svagda iskazati svoju virulentnost.

Čak i tako odlučan protivnik nacionalsocijalizma i njegove zločinačke rasne teorije, kao što je teolog Karl Barth, osjetio je egzistenciju židovstva skoro 2.000 godina nakon Kristova čina iskupljenja kao „bogohuljenje“, pišući u svojoj Crkvenoj dogmatici da to što osim crkve postoje i sinagoge jest „nešto kao ontološka nemogućnost, rana, da, rupa u samom tijelu Krista, naprosto nepodnošljiva“. A i Drugi vatikanski koncil (1962–1965) potrošio je nekoliko godina da bi u svojoj Deklaraciji o odnosu Crkve spram nekršćanskih religija bojažljivo odustao od starog neprijateljstva spram židovskog naroda. Ako se sada, uz mnoge „ako“ i „ali“, i dalje smatra da su Židovi, iako su se protustavili širenju evanđelja, „još uvijek u milosti Božjoj“, a Kristova muka, iako je na njegovoj smrti ustrajavala tadašnja židovska vlast, „ne može da bude stavljena na teret ni tada živućima bez razlike, a niti današnjim Židovima“, pa ako Crkva zbog svih „mržnji, progona i manifestacija antisemitizma“ izražava doduše „žaljenje“ (deplorare), ali ih ne osuđuje (condemnare), tada je posrijedi, imajući u vidu vjekovnu povijest progona, prisilnog pokrštavanja i uništavanja, ipak nerado i ne baš uvjerljivo priznanje krivnje. No ono se može smatrati značajnim uspjehom uzme li se, kako je priznao za Deklaraciju zaslužni kardinal Augustin Bea, kakvi su se sve otpori pojavljivali prigodom sastavljanju teksta. Otvoreno je kakvo-takvo novo razumijevanje judaizma u propovijedima i izdana generalna zabrana antijudaističkih motiva u pjesmama, molitvama i likovnim umjetnostima.

Zanemarimo li činjenicu da se duboko ukorijenjeni pogledi ne mogu ukloniti dekretom, napose ne od danas do sutra, neprijateljstvu spram Židova u kršćanskim crkvama pogoduje i mogućnost da se ono svagda iznova pothranjuje iz samih evanđelja. Tu se nahode neka krucijalna mjesta na koja se kršćanski antijudaizam poziva do dana današnjeg: od opaske o „tvrdokornosti“ naroda koji se ne želi obratiti, u Djelima apostolskim (7, 51–52), proroštva o propasti Jeruzalema kod Luke, koje gradu i njegovoj djeci prijeti uništenjem, uz objašnjenje da on „nije saznao vrijeme Božjeg pohoda“ (Luka, 19, 44), preko onoga mjesta u Evanđelju po Mateju gdje se opisuje kako pobješnjeli narod traži smrt Isusa Nazarećanina i pri tome kliče: „Neka se njegova krv prolije po nama i našoj djeci“ (Matej, 27, 25), pa do konačnog Ivanova prokletstva židovskog naroda: „Vi imate đavla za oca i vi želite da činite po željama vašega oca. On je od početka bio krvnik ljudi“ (Ivan, 8, 44).

Povjesničarka i germanistkinja Elisabeth Endres u svojoj knjizi Žuta boja: Razviće neprijateljstva prema Židovima iz kršćanstva temeljito je pokazala kako su ta mjesta ne samo utjecala na koncentracijske logore našega doba, nego i kako su nastala i kako ih valja čitati pod nebom moderne biblijske kritike. Oslanjajući se na teologe kao što su Rudolf Bultmann i Ernst Käsemann, Endres objašnjava duboko unutrašnje proturječje koje je za prve kršćane ležalo u tome što su baš Židovi, izabrani Božji narod, odbijali priznati onoga za koga su vjerovali da je Mesija, i u njihovom velikom razočarenju što se na očekivani Kristov povratak čekalo iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Elisabet Endres to imenuje pra-razočarenjem (Urenttäuschung) prvih kršćana, koje je neodgodivo zahtijevalo neko objašnjenje, nekog žrtvenog jarca. A najlakše je bilo razlog neispunjenih nadanja potražiti u onima koji se nisu priklonili vjeri u Isusa Krista i koji su svojom „tvrdokornošću“ sprječavali njegov povratak.

To je Pavlu i četvorici evanđelista bilo tim lakše što su oni svoje izvještaje i pisma pisali u času kada je rimski vojskovođa Tit Flavije, najstariji sin imperatora Vespasijana, već razorio grad Jeruzalem i njegov hram, djecu Izraelovu protjerao u dijasporu i time Kristovim vjernicima pružio dokaz da je Bog svom narodu uskratio spasonosnu milost. Kako često ističe teologinja Klara Obermüller, sva proroštva i kletve Novog zavjeta pisana su post eventum (nakon događaja) i baš zato nisu mogla ostati neučinkovita u vjerničkom puku. Usto su se i ranokršćanske zajednice sve više okretale Rimljanima i naposljetku našle primjerenijim da se krivnja za Kristovu smrt na križu ne natovari Židovima nego rimskom namjesniku Ponciju Pilatu.

Psihoanalitičar Manès Sperber, prijatelj našeg Miroslava Krleže, u svojem je djelu Biti Židov najbolje formulirao tu zaludnu nadu kršćana: „Kako su kršteno čovječanstvo pogađale iste katastrofe, kako se zemlja nije pretvorila u carstvo Božje, kako je smrt vladala kao i odvajkada… to se moralo odustati od eshatološke nade i zamijeniti je uvjerljivim izgovorima, koji bi sumnjičavima ulijevali strah. Tako će se reći da je riječ o židovskom grijehu odbijanja vjere u tajnu rođenja i u božansku narav njihova brata Isusa Nazarećanina; reći će se da je posrijedi zločin naroda koji je proigrao svoju duhovnu i svjetovnu tradiciju i tako spriječio drugi povratak. I objavit će se kletva, koja počiva na ovoj rasi Božjih izabranika.“

Kletva je djelovala kao dokaz za učinkovitost riječi. I crkveni očevi su je sasma razradili. Tako na primjer Meliton Sardski, episkop u maloj Aziji u doba cara Marka Aurelija, piše: „Čujte, svi narodi, i vidite: jedno se nečuveno ubojstvo zbilo u Jeruzalemu, u gradu zakona… Bog je ubijen, kralj Izraela je odstranjen izraelskim zakonima!“ Ivan Hrizostom (Zlatousti) iz Antiohije pak tvrdi: „Budući da ste ubili Isusa…, nema više povratka, nema oproštaja niti iskupljenja.“ Isti Hrizostom optužuje: „Stoga sinagoga nije samo teatar, nego i bordel. Ona je razbojnički brlog i sklonište za nečiste zvijeri… Nijedan Židov ne poštuje Boga… Židovi žive za svoje stomake oni uzdišu samo za dobrima ovoga svijeta. U besramnosti nadmašuju čak svinje i koze.“ I napokon, suptilnije, ali ne manje učinkovito, Augustin, koji se u svojoj Propovijedi protiv Židova uzdiže do tvrdnje: „To su dakle Židovi koji su od Židova postali kršćanima; ostali pak, koji ne vjeruju u Krista, zaslužuju da ostanu i bez imena.“ Time je rođen onaj dvojaki Izrael, spiritualni (koji živi u Crkvi) i tjelesni (koji je izdao svog Boga i zato je proklet).

Primjer Martina Luthera pokazuje da je i protestantska crkva znala poticati na antijudaistička stajališta. On ih u svojem traktatu O Židovima i njihovim lažima iz 1543. naziva „raspuštenim, zlim bitangama“ koji truju kršćanske bunare i otimaju djecu. Uspoređuje ih s Tatarima i Ciganima, traži drakonske mjere s kojima u svoje doba, zahvaljujući tadašnjim kneževima, nije imao uspjeha, no kojih je duh doživio svoje opetovano rođenje upravo u ideologiji nacionalsocijalizma.

Iako se Hitler još u govoru iz 1922. trudio da svoju nesklonost prema Židovima zasnuje na „kršćanskom osjećaju“, većina se nacističkih ideologa ogradila od tumačenja da bi njihova mržnja prema Židovima imala kršćanske korijene. U periodu 1750–1850, u periodu tzv. emancipacije Židova u Evropi, dogodila se, naime, ona promjena paradigme koja je iz antijudaizma proizvela antisemitizam, još mnogo prije nego što se ova riječ koristila. U tom su smislu Theodor W. Adorno i Max Horkheimer ipak imali pravo kada su u svojoj Dijalektici prosvjetiteljstva zapisali: „Danas se masa nikada neće pokrenuti, predbacuje li se Židovima da su zadrti nevjernici. Pa ipak, teško da je religiozno neprijateljstvo, koje je dvije tisuće godina nagonilo na proganjanje Židova, sasvim ugaslo. Trud kojim antisemitizam poriče svoju religijsku tradiciju prije pokazuje da je ona još uvijek u njegovoj dubini prisutna, ne manje nego što je prije vjerskoj usrdnosti bila bliska profana idiosinkrazija.“

Samo se na toj pozadini, utvrdila je Klara Obermüller, može razumjeti da su kršćanske crkve – ili barem njihovi oficijelni predstavnici – zakazale kad je riječ o progonu Židova u Trećem Reichu i njegovim satelitima. No nije, recimo, Katolička crkva zakazala, dapače, pružila je dokaz o angažiranju, o izvjesnoj borbenosti i silini, kad je riječ o suzbijanju i iznošenju na zao glas komunističke ideologije. Tako je, na primjer, samo na temelju unutrašnjeg političkog stanja u Italiji, papa Pio XII. nakon rata izopćio iz Crkve sve članove komunističke partije na cijelom svijetu, a nije mu ni u primisli bilo da izopći „katolike“ Hitlera, Himmlera, Goebbelsa, Bormanna, Pavelića… „Kršćanska žalobna igra“ (Ein christliches Trauerspiel) – taj podnaslov drame Rolfa Hochhutha Namjesnik (Der Stellvertreter), nipošto nije neopravdan. Danas je očito da je nacistička ideologija bila opakija od komunističke, budući da je napadala samog čovjeka kao čovjeka. Da je, kako ističe teolog Jean-Miguel Garrigues, njezina rasna podloga poricala kršćansku suštinsku istinu o ljudima kao djeci Božjoj i samoj mogućnosti spasenja svih ljudi. Paradoksalna iz toga proishodi poruka: više se brani vjernike i Crkvu kad se brani čovjeka kao čovjeka, nego kad se samo progon vjernika i Crkve uzima za povredu čovjeka. Temeljno sučeljavanje s tom istinom još nije ni izbliza dovršeno. Mnoge nepravde još valja ispraviti, ali i mnoge pravde priznati. (Tačno.net)