Velibor Čović
Bilo ih je preko 100 hiljada. I zajedničko ime – izbjeglice. Bježeći od rata, utočište su našli u Crnoj Gori. Tragom video zapisa i fotografija dvadeset godina kasnije u izbjegličkim kampovima u Crnoj Gori saznajem njihova imena: Edita Bujopaj je imala 10 godina kada je, sa mnogobrojnom porodicom iz Istoka, stigla u Rožeje. Danas radi u modernoj televiziji u Prištini i sjeća se svakog detalja iz izbjegličkog vremena: „Nikad neću zaboraviti očeve riječi koje je izgovorio prilikom našeg povratka iz egzila… Dajem besu da ću pamtiti čojstvo Crne Gore, rekao je tada. Bila sam mala pa pitam oca šta je to čojstvo? ‘Sve što smo doživjeli u Crnoj Gori’, odgovorio je glasno da svi čuju iz povratničke kolone koja se kretala preko planinskog prevoja Kula“, sjeća se Edita.
Jedna fotografija snimljena u Rožajama 1999. godine, pomogla mi je da u proljeće 2019. godine, u Istoku pronađem Saliha Gusturanaja. Već dvadeset godina čeka da neko dođe iz Crne Gore da mu prenese ono što mu je na srcu… „Prije dvadeset godina kamionskom prikolicom dovezao sam u Crnu Goru 70 članova uže i šire porodice. Ne vjerujem da postoji država koja bi nas bolje prihvatila od Crne Gore. U Crnoj Gori smo slobodno disali. Dao sam besu da ću to pamititi do kraja života“, poručio je već vremešni Salih.
Vllaznim Berisha iz Peći, stekao je 1999. godine prijatelja iz Crne Gore za cijeli život: „Teško ranjenog, nosili su me od Dobruše do Rožaja, a zatim transportovali u beransku bolnicu. Kada sam se nakon komplikovane operacije probudio, ugledao sam markantnog čovjeka na čijem je hururškom mantilu pisao „Dr Milorad Bakić“. On nije gledao u moje ime. Spasio mi je život. Danas smo veliki prijatelji, kaže Vllaznim.
Emrush Berisha iz Peći, žali što dvadeset godina nakon rata nije uspio da bilo šta sazna o bivšem komšiji Slobodanu Lakićeviću. „Kad smo kretali u izbjeglištvo prema Crnoj Gori, cijeli komšiluk je ključeve od stanova ostavio kod Slobe. Kad smo se vratili, našli smo sačuvane stanove, a Slobodan je zatim napustio Kosovo. To je čovjek koga ću pamtiti po čojstvu“, priča Emrush.
U Peći sam upoznao profesora Lah Zhutaja, koji je izbjegličke dane proveo u Tuzima. „Kad smo kretali prema Crnoj Gori, nijesmo se uzdali u međunarodne konvencije o izbjeglicama, jer su raniji sukobi na prostoru Jugoslavije pokazali da ta pravila na Balkanu nemaju vrijednost, Uzdali smo se u crnogorski moral. Ja sam kao prosvjetni radnik, još davno, pročitao Marka Miljanova i Radovana Zogovića i vjerovao da vrijednosti koje su oni baštinili, još žive u Crnoj Gori. I pronašli smo mir i spokoj u Crnoj Gori“, kaže profesor Lah.
U Đakovici, Dečanima, Peći i Istoku gotovo da nema porodice koja 1999. godine nije boravila u Crnoj Gori. Kolektivno preseljenje kosovskih Albanaca iz tih krajeva u Crnu Goru, ostalo je u kolektivnom pamćenju tog naroda, kako kod odraslih tako i kod njihove đece. Crna Gora je 1998/99. godineotvorila granice za sve nevoljnike, ne pitajući ih za nacionalnu ivjersku pripadnost, ali zbog krajnje složene ratne i političke situacije, prihvatanje i zbrinjavanje na desetine hiljada kosovskih Albanaca, bio je čin kojem se divila politička i medijska javnost u svijetu.
Iako je formalno bila u državnoj zajednici sa Srbijom, iako je na njenoj teritoriji bilo stacionirano preko 20 hiljada vojnika pod komandom S. Miloševića – Crna Gora je u izuzetno teškim okolnostima, na stalnoj ivici između rata i mira, uspjela da sačuva unutrašnji mir i živote izbjeglica. Među 100 hiljada izbjeglica sa Kosova, koje su utočište pronašle u Crnoj Gori, bilo je mjesta i za 22 lica koja su bežeći od rata, pokušavala da se domognu sigurne teritojije. Nisu uspjeli. Na padinama Hajle i Kule njih su iz zasjeda likvidirali pripadnici VJ. Zločin ne zastarijeva, dobra djela se pamte. Sjećanja i svjedočenja koja sam naveo u tekstu, zabilježio sam na Kosovu u proljeće 2019. godine prilikom snimanja dokumentarnog filma.
Pričajuči o vremenu provedenom u Crnoj Gori, svi moji sagovornici posebno su isticali važnost i vrijednost značenja riječi BURRERIA (čojstvo) i BESA (besa).
Ako u novijoj crnogorskoj istoriji ima dobrog razloga i povoda da se posegne za moralnom oporukom Marka Miljanova da je „čojstvo, braniti druge od sebe“, onda se to može uraditi povodom crnogorskog odnosa prema kosovskim nevoljnicima.
Zahvalan sam Ministarstvu kulture Crne Gore, što mi je pružilo priliku da ovom monografijom, barem djelimično otrgnem od zaborava, možda najhumaniju priču koju je Crna Gora imala u posljednjoj deceniji prošlog vijeka.
(A production D.O.O Podgorica, 2020Fotografije: Dragan Banović/Vijesti, Monitor)
O autoru
Velibor Čović (1952) je autor više desetina televizijskih projekata, uurazličitog žanra. Dobitnik medjunarodnih nagrada za dokumentarne filmove: Za dugometražni dokumentarni film “Imala sam 10 godina”, dobio specijalnu nagradu na IFFNY (Internacionalni Filmmark Festival NY, 2021). Dokumentarni film “Jermenija 1988”,predstavljao JRT na festivalu u Montrealu, autor za ovaj film dobio visoko državno priznanje Republike Jermenije. Posljednji dokumentarni film ovog autora nosi naslov “Šejla” i posvećen je tragično preminuloj djevojci, koja je uzalud tražila zaštitu od države…
Dugogodišnji je televizijski novinar, bio je glavni i odgovorni urednik TVCG (1989-1990. i 1998-2002), urednik u YUTEL-u (1990-1992), urednik u RFE (1993-1998)…
Uredništvo Portala Forum zahvaljuje autoru, Veliboru Čoviću i Vladimir Šibaliću na monografiji koju preporučujemo svim predstavnicima vlasti u Beogradu nakon raspada Jugoslavije (D. B.)
