петак, април 12, 2024

Bošina sehara nostalgije

Slične objave

Podeli

Bogdan Tanjević u sebi ima tu seharu, škrinju nostalgije koja je puna zamki, ali bez čega život ne bi imao onu vrstu soli zadovoljštine i mrvice prošlosti koje nas čine malo boljima nego možda što svi i jesmo. Bošina sehara je puna te nostalgije, duše, ali i gospodstva i poštovanja, a ispod neke refe koja se kad-tad povuče, to i ostane vrijedno postojanja.

Piše: Amer Obradović

Eno ga stoji, poput pehara – onog srebrenog koša, sve sa mrežicom, što ga je Bosna osvojila u Grenobleu 1979. godine, ispred mikrofona u koji govori o drugima, o njihovim vrlinama i vremenu u koje bi nas mogao odvesti samo Woody Allen u nekom filmu o Sarajevu kojeg nikada neće snimiti. Boša Tanjević, dok je primao nagradu za životno djelo, stajao je poput antičkog heroja, Argonauta koji je decenijama umjesto za ”zlatnim runom” lutao za nekadašnjom izgubljenom domovinom. Ali je tu noć bio doma, u svojoj kući u kojoj je dobio najveći aplauz. Nagrada za životno djelo izboru Nezavisnih novina i Radio-televizije Bosne i Hercegovine za trenersku košarkašku veličinu omaž je vremenu u kojem smo bili barem zehru bolji, ako ništa – prvaci iz zemlje i grada sevdaha i prkosa.

Bogdan Tanjević se rodio u Crnoj Gori. Otac mu je bio partizan, prvi poslijeratni komandant Pljevalja. Kada je Boša imao četiri godine, Tanjevići su se preselili u Sarajevo, jer mu je otac kao oficir JNA dobio premještaj. I to s kamionom, kao u Kusturicinom filmu: ”ogromni šifonjeri, glomazni kredenac, kreveti… Ono malo pokućstva, sve je stalo u taj kamion. Živjelo se skromno, sirotinjski…”, ispričao je u jednom intervjuu. U Sarajevu je istrčao sportski maraton, onaj u kojem je jedan košarkaški klub od drugoligaša doveo na vrh Evrope. Bosna je postala prvi klupski košarkaški prvak iz bivše Jugoslavije. Poslije su tu titulu osvajali i Cibona, i Jugoplastika, i Partizan, ali Bošina Bosna je bila prva.

Nemoguće je priču o Boši i njegovoj Bosni razdvojiti od priče o Mirzi Delibašiću. Kad su osvojili prvu titulu prvaka Jugoslavije, putovali su u Ameriku, a legendarni Kinđe, sa nabijenim slušalicama, mu kaže: “Šefe, uključi kanal 7”. Na tom kanalu je pjevao Freddie Mercury i njegov Queen We are the champions. ”Tada je bila popularna i pjesma Killing me softly. Volio ju je jako. Sjećam se tih nekih njegovih nježnosti, koja je bila enormna, neprilična za velike asove u bilo kojem sportu i velike pobjednike, jer su karijere pravili na nečem zločestom. Mirza u sebi nije imao ništa zločesto”. Tako nešto je rekao i kada je Mirza otišao… Naime, kada je bila komemoracija u Narodnom pozorištu, otišao sam iz Škole novinarstva Media plan da napravim reportažu o tome i ne sjećam se tačno njegove izjave koju mi je dao u kameru, ali uvjeren sam da je izgovorio riječi ”vitez”, ”princ”, ”najbolji”… Mislim da se na Mirzu ozbiljno naljutio samo jednom, onda kada je Kinđe umro.

Kad je počeo rat, Boša je bio u Sloveniji, kod Kranja, na Golniku, u bolnici gdje su mislili da ima rak pluća. Otišao je u Italiju. Liječio se u Padovi i gledao kako mu se zemlja raspada. Trst mu je postala baza – tu je skupljao košarkaše, ljude, pomagao, ali nikako nije mogao da pobjegne od tragedije, od Sarajeva i Jugoslavije, jer je njen nestanak za njega značio i brisanje emocija i uspomena, uspjeha koji je bio epski. Postati siroče u ozbiljnim godinama nije jednostavno, a bol se privremeno mogla samo pobijediti bijegom u košarku. Jednom je na pitanje – gdje je Vaša kuća – odgovorio: ”U Sarajevu; tu je bila moja kuća. Danas živim u Trstu… Trst je dovoljno blizu, ali i dovoljno daleko. Morski grad, i nama, koji smo sišli sa crnogorskih planina, dođe lijepo kada nam pred očima odjednom pukne more…” Sa reprezentacijom Italije je postao prvak Evrope 1999. godine.

Bošu sam drugi put uživo vidio na Cetinju. Igralo se Evropsko prvenstvo u Srbiji i Crnoj Gori 2005. godine, a Tanjević je trenirao Tursku. Baza im je bila na Cetinju, gdje smo kolega Ahmed Burić i ja napravili intervju sa Bošom i Hedom Turkogluom koji je tada bio velika zvijezda. Na tom prvenstvu se nisu proslavili, a naslov našeg teksta u tadašnjim Danima sve govori: ”Srpska bruka, turska muka i litvanska ruka”. Ali to su bile one reprezentativne muke kakve je prolazio sa KK Bosnom u prvoj fazi izgradnje tima. Poslije je na Svjetskom prvenstvu u Turskoj domaću selekciju vodio do srebrene medalje. Pobijedili su Srbiju u ludom polufinalu 83:82, a Boša je stekao status trenera koji je modernizirao tursku košarku. Poslije su došli silni uspjesi, naročito oni klupski.

Ne sjećam se kada je Košarkaški klub Bosna 1979. postao evropski prvak, ali znam sa snimka da je komentator Zoran Popovski tada usporedio igru Tanjevićevih košarkaša sa jednom divnom bosanskom sevdalinkom. Bošin govor dok je primao nagradu za životno djelo u meni je također ličio na sevdalinku. On jednostavno pripada prostoru gdje se pričaju ljepše priče, one koje mogu stati samo u sevdalinku. Bogdan Tanjević u sebi ima tu seharu, škrinju nostalgije koja je puna zamki, ali bez čega život ne bi imao onu vrstu soli zadovoljštine i mrvice prošlosti koje nas čine malo boljima nego možda što svi i jesmo. Bošina sehara je puna te nostalgije, duše, ali i gospodstva i poštovanja, a ispod neke refe koja se kad-tad povuče, to i ostane vrijedno postojanja.

(Izvor: tačno.net)