Boris Dežulović
Prije deset dana navijači Liverpoola izazvali su bijes engleske javnosti, kad su pred početak finalne utakmice FA Cupa protiv Chelseaja na londonskom Wembleyju izviždali i izvrijeđali princa Williama, koji je po tradicionalnom protokolu izašao na travnjak pozdraviti igrače, a potom još glasnije izviždali i izvrijeđali državnu himnu „God Save the Queen“.
Svatko tko je barem jednom bio u Liverpoolu, zna da stanovnici tog lučkog grada gaje neobično neprijateljstvo prema državi čiji su formalnopravni državljani, napose prema bogatom i bahatom Londonu. Od kraljice Elizabete i kraljevske obitelji u gradu Beatlesa omraženiji je još jedino trenutačni premijer: londonske novine, recimo, ovdje se slabo prodaju, a najtiražniji engleski tabloid, notorni The Sun, u Liverpoolu je praktički zabranjen: kad sam jednom iz zajebancije kod uličnog prodavača novina tražio The Sun, prezirno mi je odgovorio kako „on ne drži The Scum“.
Priča o Liverpoolu, navijačima s Kopa i njihovu osebujnom odnosu prema Domovini i Metropoli nije novoga datuma, i datira još iz osamdesetih, kad je premijerka Margaret Thatcher objavila rat radnicima i sindikatima, a grad Liverpool izbrojao posljednje dane svoje pomorske i lučke slave.
Poučna je to priča za one koji ovih dana s pravednim gnjevom čitaju o nezapamćenom masovnom sukobu pripadnika Torcide s policijom na auto-cesti Zagreb – Split, na povratku s utakmice posljednjeg prvenstvenog kola protiv Dinama, kad je više od četrdeset navijača Hajduka privedeno istražnom sucu, a njih četvorica u bolnicu, s prostrijelnim ranama od policijskog oružja. Nije bilo osobito teško dodati svoj glas nacionalnom konsenzusu o huliganima iz Torcide: Hajdukovi navijači odavno su na zlu glasu, i Ostatku Države već je pomalo pun kurac i njih i njihova kluba, u vječnom buntu i svađi sa svima, „kontra sili, kontra mraku“.
Usporedba Splita i Hajduka s Liverpoolom svakako je ambiciozna – i ne samo zbog sportskih rezultata – ali pouka svakako opravdava ambiciju. Split i Hajduk, recimo, odavno više nisu ono što je Liverpool i dandanas: grad visoko razvijene samosvijesti i autohtone kontrakulture, koji se nikad nije odrekao svog socijalističkog, radničkog i migrantskog, uglavnom irskog identiteta, pa je Liverpool FC i klub manjinskih i obespravljenih, koji danas, recimo – „kontra sili, kontra mraku“ – ima i svoju LBGT navijačku grupu.
Ono što je jednima i drugima i danas zajedničko jest pak prezir Ostatka Države: kad Hajdukovim igračima i navijačima protivnici skandiraju „blitvari“, to je zapravo vrlo lijep prijevod pogrdnog nadimka Liverpoolovih navijača, „Scousers“, nazvanih po scouseu, sirotinjskom gulašu koji je othranio generacije liverpulske radničke klase. Scouseri su, razumije se, svoj nadimak prihvatili s ponosom, pa kad na užas i bijes engleske javnosti zvižde himni „God Save the Queen“, oni to rade s golemim transparentom na kojemu piše „We are not English, we are Scouse“.
Nacionalnom konsenzusu o besprizornim huliganima iz Splita – eto i poučne priče koju sam obećao – svoj je pravednički glas potpuno stoga jednako lako dodati kao što ga je prije trideset tri godine lako bilo dodati i gledateljima BBC-jeva izravnog prijenosa polufinala FA Cupa između Liverpoola i Nottingham Foresta na stadionu Hillsborough u Sheffieldu, koji će toga 15. travnja 1989. svjedočiti onome što se u popularnoj nogometnoj sociologiji općenito zove „nemilim scenama“. Nije, rekoh, bilo teško, jer Liverpoolovi navijači već su bili na prilično zlu glasu: manje od četiri godine prošle su bile od njihova krvavog obračuna u finalu Kupa europskih prvaka, nakon kojega je na tribinama briselskog Heysela ostalo trideset devet beživotnih tijela Juventusovih tifoza.
Da će opet biti sranja, vidjelo se i prije početka utakmice protiv Foresta, kad su pomahnitali Liverpoolovi navijači s tribine Leppings Lane nagrnuli na čeličnu ogradu koja ih je dijelila od travnjaka. Kad je pak u četvrtoj minuti napadač Redsa Peter Beardsley pogodio gredu, a liverpulska torcida u pijanom oduševljenju probila ogradu i prokuljala na travnjak, stvari su se otele kontroli. Sudac Ray Lewis panično je odsvirao kraj, igrači su pobjegli u svlačionicu, a iza divljeg stampeda Scousera na betonskim skalinama Leppings Lanea ostala su devedeset četiri beživotna tijela Liverpoolovih navijača: jedna osoba umrla je nekoliko dana kasnije u bolnici, a još jedna pet godina kasnije, isključena s aparata koji su je održavali u životu. Najstarija žrtva bio je šezdesetsedmogodišnji Gerard Baron, stariji brat poznatog poslijeratnog igrača Liverpoola Kevina Barona, a najmlađa desetogodišnji dječak Jon-Paul Gilhooley, prvi rođak budućeg legendarnog kapetana Stevena Gerrarda.
Tragedija na Hillsboroughu bila je – i ostala do danas – najteža nesreća u povijesti britanskog sporta, i engleski mediji sljedećih će se sati, dana i mjeseci takmičiti tko će bolje i glasnije artikulirati bijes javnosti prema drogiranim i pijanim Scouserima. Mediji su tako prenijeli izjavu policijskog zapovjednika Davida Duckenfielda kako su Liverpoolovi huligani cigaretama palili policijske konje, te provalili u stadion razbivši zatvorenu glavnu kapiju zapadne tribine, a najdalje je otišao The Sun, koji je na čuvenoj naslovnici pod velikim naslovom „Istina!“ ekskluzivno objavio kako su pijani Liverpoolovi navijači pljačkali leševe poginulih, pišali na policajce i mlatili liječnike hitne pomoći dok su reanimirali umiruće.
Tako je, eto, tragedija na Hillsboroughu 15. travnja 1989. izgledala u oku prosječnog gledatelja engleskih televizijskih kanala i čitatelja londonskih novina. I tako će izgledati još cijelu godinu, prije nego što ministar pravde, lord Peter Murray Taylor, objavi izvještaj i potvrdi kako za tragediju nisu bili odgovorni navijači, već dobri, stari „policijski propusti“.
Navijači Liverpoola nisu, naime, nasilno ušli razbivši glavnu kapiju: potpuno nepripremljena, policija je deset hiljada Scousera na tribinu Leppings Lane puštala jednog po jednog kroz svega sedam uskih vrata, stvorivši tako golemi čep pred stadionom, koji je policijski zapovjednik Duckenfield na koncu odlučio riješiti otvaranjem glavne kapije, propustivši tako golemu masu ljudi u tunel prema svega dva od ukupno sedam sektora zapadne tribine.
Kako su u to vrijeme tribine engleskih stadiona bile ograđene, nesretnici koji su se u ta dva sektora našli pritisnuti uz ogradu prema igralištu nisu imali kamo, i prignječeni hiljadama ljudi koji su i dalje nadirali umirali su u najstrašnijim mukama: sretniji su se izvukli tako što su im gledatelji s gornje tribine pomogli da se popnu na sigurno. Ono što je na televiziji izgledalo kao rušenje ograde i stampedo pijanih i drogiranih Liverpoolovih navijača nakon Beardsleyjeve grede, bio je zapravo izravni televizijski prijenos agonije, umiranja i očajničke borbe za goli život.
Nitko nikad nije odgovarao za tragediju na Hillsboroughu. U policijskim i vladinim izvještajima smrt devedeset šestero ljudi – devedeset sedma žrtva, Andrew Devine, teško i nepovratno oštećena mozga umro je prošle godine – lakonski je proglašena „nesretnim slučajem“. David Duckenfield javno je priznao i ispričao se za laži o paljenju policijskih konja i nasilnoj provali na tribinu, za svoje odvratne laži ispričao se onda i urednik The Suna, i to je bilo to. Nakon sudske trakavice koja je trajala sve do prošle godine svi optuženi oslobođeni su krivnje, pa Liverpoolovi navijači i članovi obitelji nastradalih još uvijek traže pravdu, nailazeći na jednaki bešćutni prezir s kojim je yorkshirska policija one strašne, davne večeri devedeset i četiri mrtva tijela s tribine Leppings Lane – vjerovali ili ne – testirala na drogu i alkohol.
Od toga davnog 15. travnja 1989. Scouseri, eto, zvižde na himnu „God Save the Queen“, od toga dana zloglasni The Sun u Liverpoolu je praktički zabranjen.
Kakve veze, međutim, ta priča ima s navijačkim neredima na auto-cesti Zagreb – Split? Nikakve, naravno, barem ne još: ponekad, kako vidimo, stotinjak ljudi treba poginuti da bismo konačno otkrili kako policija laže.
(Portal Novosti, foto: N1)
