Sve smo mogli mi, da je duži bio dan, ali danas i u budućnosti, ovaj tango pomirenja je sve što još možemo dobro odigrati.
Proces pomirenja vjera i naroda zapadnog Balkana nije stao iako ove godine nije imao spektakularnih poteza i presedana poput prošlogodišnjih komemoracija u Kninu, Vukovaru i drugim mjestima ratnih stradanja. Inicijativa otvorena impresivnim zaletom mirotvoraca iz prvih mjeseci 2019 pa do ljeta 2020, i dalje napreduje, ali u ritmu tanga: polako, polako, brzo, brzo, polako, pa još jednom, ubrzaj, uspori… Posljednjih tjedana, kao i obično povodom obilježavanja kraja rata u Hrvatskoj i BiH, održano je niz komemoracija i kontra-komemoracija, državno sponzoriranih i autonomnih, od Jasenovca do Srebrenice, od Knina do Banije i Korduna. Pokriven je i Drugi svjetski rat i postjugoslavenski ratovi. Bilo je pomirljivih i eksplozivnih izjava. Mirotvorci ostaju na kursu prema rtu dobre nade dok se oni nepomirljivi sramote sve više. Taj sada već tridesetogodišnji rat, sve teže daje legitimitet vlasti i garantira većinu na budućim izborima. Pročitani su svi korumpirani etnički režimi i kompromitirane sve njihove ideologije i mitovi, što najbolje potvrđuje egzodus mladih. One institucije, vlade, stranke i političari koji traže obnovu legitimiteta kroz pomirenje, imaju bolje šanse nego oni koji nastavljaju po starom.
Čini se da je većina ljudi na ovim prostorima za pomirenje. Odavno nije bilo tako masovnog i širokog konsenzusa, kao oko podrške upravo tom simboličnom pomirenju naroda i vjera, pozitivnim diskursima oprosta i pomirenja, izrazima poštovanja prema svim nevinim žrtvama. Pozitivne komemoracije generiraju dobre društvene vibracije, koriste indirektni izričaj onog što direktna suočavanja s prošlošću ne uspijevaju jer, s obzirom na zamagljenu i relativiziranu istinu, vode u nove konflikte. U tom je izrazu srpski patrijarh Porfirije govorio na komemoraciji u Busijama 4. 08. 2021. Bila je to državno sponzorirana propaganda Vučićevog režima ali je s tom ideologijom srpski patrijarh bio u raskoraku. Porfirije je apelirao da se napusti manipulacija žrtvama:
“Moleći se danas za postradale, za naše bližnje, ne želimo da, zloupotrebljavajući žrtve, produbljujemo spiralu sukoba, niti da vodimo ratove komemorativnim politikama sećanja, a još manje da uđemo u matricu zapomaganja i parališemo sebe zatvaranjem u trajno, bespomoćno i bezizlazno stanje žrtve. Narativ žrtve, kao jedini mogući, ne može biti pokretač i izvor nadahnuća. Pre je trajna muka i pakao….“
Bila je to srbijanska kontra-komemoracija na hrvatski Dan pobjede u Domovinskom ratu na kojoj se Vučićev režim izblamirao a srpski patrijarh spasio obraz normalne Srbije. Hrvatsko državno vodstvo je istim povodom na proslavi u Kninu potvrdilo politiku pomirenja Hrvata i Srba u Hrvatskoj te Hrvatske i Srbije, na čemu inzistira Katolička crkva, institucija s najvećim autoritetom u Hrvatskoj. Predsjednik Hrvatske Milanović pozvao je Srbiju da ublaži konfliktnu retoriku i naglasio da je proslava Dana pobjede prije svega izraz priznanja braniteljima a ne trijumf nad poraženima. Premijer Andrej Plenković, glavni pokretač mirovnog procesa iz 2020., najavio je posjetu u ratu stradalom srpskom selu Varivode koje se u međuvremenu obnavlja sredstvima hrvatske vlade. U govoru na proslavi Dana pobjede u Kninu, Plenković je kazao: „Simboličke geste iskazane na prošlogodišnjoj obljetnica i Oluje nastavljamo provoditi u djelo, vodeći se politikom pomirbe, suživota razumijevanja, uz poštovanje povijesne istine i izražavanje pijeteta svim nedužnim žrtvama”, ali je poručio Vučićevoj Srbiji da bi „trebala napustiti jalovu retoriku prošlosti, suočiti se sa svojom odgovornošću i okrenuti se politici pomirenja i budućnosti….“
Upadljiva je bila ovogodišnja suzdržanost predstavnika Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj koji su prošle godine komemorirali u Kninu skupa s hrvatskom državnim vrhom a potom i u Vukovaru. Trebalo bi se složiti s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem da nisu došli na komemoraciju u Knin pod pritiscima iz Srbije koja odnedavno opet plovi po radikalno nacionalističkom kursu. U susjednoj BiH i na nastupima uz Vučića po Srbiji, vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik, poriče genocid u Srebrenici, vrijeđa muslimanske žrtve, provocira zapadne diplomacije i prijeti izazivanjem raspada BiH što znači novi rat. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbija ideju javne isprike, opraštanja i traženja oprosta kao puta k pomirenju. Vučić u povijesti vidi Srbe samo kao junake i žrtve a sve druge, od susjednih naroda do zapadnih sila, kao demone. Ovaj ekstremizam je samo naizgled apsurdan. Pokušaj je to trgovine koja omogućava glavnom historijskom gubitniku, Srbiji, da tobože malo „popusti“ i postane „umjerenija“ i pri tome revidira povijest koja oko srpskog nacionalizma steže obruč tako da „utopi“ sve narode u nekakav apstraktni građanski rat i sveopći masakr kojem se ne zna izvor ni motiv. Za tako nešto je kasno, takva perspektiva nije dugo trajala ni kod lošijih zapadnih analitičara početkom balkanskih ratova devedesetih. Ne radi se o dilemi je li prije jaje ili kokoš, povijesna je lekcija jasna, činjenice su dobro posložene, sankcionirane od međunarodnih tribunala i u historiografiji, srpski nacionalizam glavni je uzrok i pokretač jugoslavenske tragedije. Pomirenje i žaljenje svih nevinih žrtava poslije trideset godina, neće tu lekciju poništiti.
Genocid u historijskom kontekstu
Naprotiv, vrijeme je za proširenje optužnice protiv srpskog nacionalizma i postavljanje balkanskih genocida i etničkih čišćenja u širi historijski kontekst i u komparativnu perspektivu. Potrebna je i jedinstvena međunarodna rezolucija o zločinima genocida i etničkih čišćenja na zapadnom Balkanu u XX. vijeku koja bi obuhvatila zločine svih glavnih regionalnih nacionalizama a srpski raskrinkala kao najekstremniji. U takvu perspektivu naravno spada i ustaški genocid 1941. koji i dalje čeka rezoluciju hrvatskoga Sabora koja će to nazvati genocidom. Međutim, srpski etnocentrični nacionalizam je u gorem položaju od hrvatskog ustaštva utoliko što ne može biti ni aberacija ni epizoda. Od izvještaja Carnegijeve zaklade iz 1913, jednog od prvih objavljenih međunarodnih izvještaja o masovnom kršenju ljudskih prava, do presuda haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju u slučajevima genocida poput Karadžića i Mladića i najnovije objavljene presude Miloševićevim obavještajnim strukturama koja otkriva u detalje genocidni plan elaboriran u Beogradu, dostatno je presuda, dokaza i istraživanja koja kažu da balkanski genocidni koloplet otvaraju i zaključuju zločini srpskog nacionalizma, od etničkih čišćenja u Prvom balkanskom ratu 1912. do genocida i etničkih čišćenja 1990-ih.
Iako izraz „genocid u Srebrenici“ treba koristiti i dalje, tako da ostane u javnom diskursu jer ga Vučić-Dodikova propaganda pokušavaju ugušiti, potrebno je genocid i etnička čišćenja srpskog nacionalizma historizirati i kontekstualizirati, a to znači i pronaći adekvatniji sveobuhvatni termin. Etničkih je čišćenja na ovim prostorima od početka XX vijeka do danas bilo u režiji izvedbi raznih etničkih i religijskih nacionalizama, ali srpskom nacionalizmu pripada izuzetna uloga u tom kontekstu. Srpski nacionalizam odgovoran je za kontinuiranu agresivnu nacionalističku politiku u ovom dijelu Evrope od 1912. do danas koja je iznjedrila nekoliko masovnih projekata i zločinačkih pothvata etničkih čišćenja i genocida. Ovaj posljednji projekt iz 1990-ih nije bio ni incident niti reakcija na neki drugi nacionalizam, nego rezultat dugotrajnih priprema i rekonstrukcije srpstva. Kad je Haški tribunal nedavno proglasio Srpskog generala Mladića krivim za genocid u Srebrenici 1995, nemoguće je to svesti na ratni zločin i incident istrgnut iz povijesnog konteksta i uzročno-posljedičnog slijeda koji je započeo odmah poslije Titove smrti. Nije taj zločin izvela neka grupa sociopata pod utjecajem droga i alkohola nego hijerarhijski subordinirani izvršitelji po smišljenoj zapovjedi odozgo. Niti su ostale slične zločine u to vrijeme smislili samostalno i izveli samo oni za genocid osuđeni srpski nacionalistički vođe, kao Karadžić, Mladić i ostali od haškog tribunala za ratne zločine osuđeni srpski vojni zapovjednici. Nego se radilo po planu u čijem je kreiranju i provođenju sudjelovalo još mnogo neprocesuiranih zločinaca i inicijatora zločina, nacionalista svih profila, kreatora genocidnog plana i ideja homogenih teritorija i populacijskih transfera, a to su članovi masovnog nacionalističkog pokreta formiranog osamdesetih, pripadnici intelektualne elite, medija, Miloševićeva režima, ostataka JNA i režima bosanskih Srba, od akademika i književnika do novinara, popova, političara, političkih emigranata povratnika, oficira i policajaca, sve uz aplauze milijunske mase sljedbenika.
Od Apela srpskog sveštenstva za zaštitu srpskoga življa na Kosovu i Metohiji iz 1982., koji uvodi narativ žrtve i paralele s Holokaustom, do 600-godišnjice Kosovskog boja i Miloševićeve najave oružanih bitaka za Srbiju 1989. na Gazimestanu, srpski nacionalizam konceptualizira uništenje multietničke strukture jezgre SFRJ i stvaranje homogenog etnički očišćenog teritorija velike Srbije kombinacijom metoda uključujući genocid. Ovaj masovni srpski nacionalistički pokret godinama djeluje praktički sam, od Apela ’82 do Gazimestana ’89, bez paralelnih masovnih mobilizacija ostalih etničkih nacionalizama. Hrvatska šuti do dolaska Tuđmana i HDZ-a 1990., a kosovski Albanci pod vodstvom Rugove biraju gandijevsku taktiku. Samo se Slovenci tada goropade, ali oni su, i na njihovu sreću, bili i ostali periferni, uz to izvan balkanskih interetničkih pokolja i njihovih posljedica.
Opasne paralele
Što glasnije i upornije Vučić, Dodik i njihovi istomišljenici poriču srpske zločine, to više postaje jasno da je srpski nacionalizam glavni krivac za jugoslavensku tragediju i da je posljednja velika prepreka pomirenju. Da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zna koliko njemu omiljene paralele između ustaškog genocida u Drugom svjetskom ratu i zločina iz 1990ih za koje kolektivno optužuje Hrvate kao nekakve „ur-ustaše“, rade protiv Srba i Srbije, nikad se ne bi takvim komparacijama poslužio. Ustaški se genocid nad Srbima, Židovima i Romima u okupiranoj NDH, događa u kontekstu najcrnjeg momenta europske povijesti kad je Evropa zemlja rata, ropstva, rasizma, genocida, i Holokausta. Nasuprot Evropi s kraja 80ih i početka 90ih kad se cijeli kontinent demokratizira, integrira i pjeva ode slobodi i radosti, samo se Srbija priprema za rat i tragediju u koju će uvući narode Jugoslavije. Zato ustaški genocid nije primarno hrvatski nego fašistički i nacistički pa i evropski prema onome kakva je Evropa bila 1941., ali genocid srpskog nacionalizma iz 1990-ih jest primarno srpski, ne-evropski i antieuropski s obzirom na Evropu kakva je 1989. Ustaštvo je produkt nacifašističke Evrope i ideologije i sistema nacifašizma, a srpstvo iz devedesetih produkt je srpstva u njegovoj etnosektaškoj varijanti koja je došla „iznutra“.
Srbija na evropskoj prekretnici 1989. nije birala ono što je izbrala ujedinjena Njemačka iz 1989. i ujedinjena Evropa 1992. nego ono što je birala ona Njemačka iz 1941. i njezini „Hitlerovi dobrovoljni krvnici“ kako ih zove istraživač Holokausta Daniel Jonah Goldhagen. To su 1941. bili skoro svi Nijemci, kao što su 1991. većina Srba bili Miloševićevi krvnici dobrovoljci. Hrvati nisu masovno bili dragovoljni Pavelićevi krvnici, daleko više ih je bilo i uz seljačkog vođu Vlatka Mačeka kojega je Pavelić zatvorio u Jasenovački logor jer je odbio kolaboraciju i uz partizanski pokret koji je u zajedničkoj borbi sa Srbima koncipirao Hrvatsku kao zajedničku državu dva konstitutivna naroda, Hrvata i Srba, i novu Jugoslaviju kao zajedničku državu na bazi interetničke solidarnosti.
Nacionaliste na vlast u Srbiji krajem 1980-ih nisu doveli na vlast fašistički kamioni iz terorističkih centara za obuku u Italiji kao što su doveli dvije stotine ustaških terorista u Hrvatsku 1941. Nego su nacionaliste koji će uskoro postati teroristi cijelog regiona, na vlast u Beogradu doveli srpski akademici, nacionalistički književnici, pravoslavni popovi i milijuni Srba na mitinzima. Zlo nije došlo okupacijom ni na tuđinskim tenkovima nego je poniklo u glavnom gradu Srbije i širilo se Srbijom i među Srbima izvan Srbije u susjednim zemljama i po svijetu. I nije srpski nacionalizam koncipirao genocid poput ustaškog na brzinu, u par mjeseci, maksimum godinu dana, nego polako, smišljeno, natenane, kroz deset godina pripreme i još deset pokušaja realizacije. Nije srpski nacionalizam poput hrvatskog sve te zle ideje i metode prikupio iz tuđine, ponavljanjem lekcija i vježbi iz talijanskih fašističkih kampova, prepisivanjem Nurmberških rasnih zakona, traženjem uputa od gestapovskog inspektora u Zagrebu, u studijskim putovanjima ustaša po njemačkim konclogorima, i općenito iz stranih izvora poput Vatikana i Austrije, nego je srpski zločin prema zajedničkoj državi i susjednim narodima autentično srpski proizvod, sto posto domaće proizvodnje, plod kreativnosti srpskih nacionalista intelektualaca i domaćih nacionalnih elita nadahnutih domaćom tradicijom, etnijom i etnoreligijom.
Dalje, nisu se srpskim zločinima i ratnim pohodima iz 90-ih suprotstavile naoružane srpske partizanske brigade, poput hrvatskih partizana zajedno sa Srbima u borbi protiv ustaša i tuđinskih okupatora. I onih dalmatinskih brigada na Sutjesci i Neretvi koje su žrtvom tisuća Hrvata i Hrvatica iskupile svoj narod i oprale mu obraz od ustaških zločina, i partizanskih brigada koje su kaznile ustaške zločince i poraženu ustašku vojsku. Srpskom se nacionalizmu u ovih četrdesetak godina otkako je u ratu i na vlasti suprotstavio relativno mali broj Srba, hrabrih i časnih ljudi koji su činili čuda i prali obraz srpskom narodu, ali nisu uspjeli mobilizirati masovni pokret otpora kadar poraziti taj nacionalizam i dekontaminirati srpsko društvo. Ostala je na snazi ideologija zločina i sukoba koja je postala nacionalni identitet. Dok je tako, teže je doći do umjerenijih oblika hrvatstva, bošnjaštva i kosovskog albanstva.
Na kraju, nije Hrvatska imenovala ni jednu ulicu ni trg po ustašama tih sedam godina, 1982-1989, dok se formirao srpski nacionalistički pokret, nego nakon 1991. kad je Hrvatsku pokušala bombardirati, okupirati i raskomadati agresija potaknuta od tog pokreta. Bez umanjivanja „zasluga“ hrvatske nacionalističke desnice, neoustaštvo 90-tih u Hrvatsku je prvo doveo srpski nacionalizam i četnici koji su se ukazivali po Hrvatskoj kad ustaša nije bilo, a u Srbiji ih nije bilo nikada, ni tada ni poslije. Ustaška je simbolika postala dio obrane Hrvatske svim sredstvima i dio uspona nacionalističkog ekstremizma kod svih zaraćenih strana. Recidiva simboličnog ustaštva u Hrvatskoj ima i danas, na dnevnom redu je zabrana ustaškog pozdrava i hrvatska će demokracija, kako izgleda, s tim izići na kraj. Ali četništvo, kvisling Nedić, srpski klerofašist Ljotić i novi ekstremni srpski nacionalizam artikuliran devedesetih, u Srbiji su inkorporirani u nacionalni identitet, nacionalne mitove i patriotski diskurs i teško će se sve to dekontaminirati.
Predugo traje redukcija na pojedine incidente nečega što je bilo proces, sveobuhvatni masovni pokret ili čak revolucija a etničko čišćenje i genocid bili su dio toga i planirani su. Od 1980-ih u Srbiji traje revolucija, na vrhuncu ratnih 1990-ih. Traje i danas iako pokazuje znake iscrpljenosti i istrošenosti. Kakvi da su, EU, SAD i OUN, treba ih lobirati i informirati o ovoj perspektivi i predložiti njihove rezolucije o balkanskim genocidima i etničkim čišćenjima u XX. vijeku. To neće biti uskoro, Armenci su, na primjer, čekali 100 godina da Zapad donese rezolucije o turskim zločinima genocida. Ono što se, međutim, može odmah i treba bez odlaganja, to je historizacija i kontekstualizacija teme balkanskih genocida i etničkih čišćenja. Radi se o uklapanju, po svjetskim znanstvenim standardima, balkanskih historiografija i ostalih istraživanja ove tematike u svjetski interdisciplinarni studij genocida i Holokausta, poput recimo komparativnih studija Omera Bartova i Pavla Mojzesa o genocidu i Holokaustu u XX. vijeku, o politikama sjećanja i utjecaju teme genocida na nacionalne identitete.
Marginalizacija ekstremista i nastavak pomirenja
U međuvremenu, treba nastaviti procesa pomirenja pozitivnim ekumenskim i zajedničkim interetničkim komemoracijama za sve nevine žrtve. Uz napredak demokratizacije i europeizacije, ovi će procesi dovesti do izolacije i marginalizacije ekstremista. Najproblematičniji nacionalizmi i ekstremizmi danas u regiji, nisu ni bosanske selafije ni hrvatski proustaški elementi nego oni koji imaju vlast i kontroliraju državne aparate, naime, Vučićev i Dodikov režim. Napredak procesa pomirenja prokazao bi Vučića i Dodika kao ekstremiste. Njihovi pandani su bosanski selafije ili kosovski ekstremisti koji zagovaraju veliku Albaniju i time nerviraju washingtonske sponzore. Ili hrvatski ekstremisti poput hodočasnika na blajburškom polju (hrvatskom Kosovu), ili poput biskupa Vlade Košića iz Siska kojem je prioritet nacionalno pomirenje i politička homogenizacija Hrvata i osječkog novinara Ivice Šole koji u pomirenje sa Srbima ne vjeruje a novi patrijarh je novi velikosrpski projekt koji je promijenio metode. Ukratko, kad Vučić i Dodik promjene status od državnika u ekstremiste s margine, regija će moći odahnuti a proces pomirenja uhvatiti novi zalet. Ali za to trebaju nekako otići s vlasti. Najbolje putem demokratskih izbora, ali nije loše ni ako koronavirus intervenira, kao nedavno u slučaju trojice notornih klerikalnih nacionalista.
Uz uglavnom simboličnu suverenost koju su etnički nacionalisti svojim nacijama izborili, simbolično pomirenje je sve što sami ovi narodi danas mogu učiniti. Od vanjskih faktora koji su to pomirenje pomagali, najviše je učinio Vatikan, napose za pontifikata pape Franje. Moglo bi uskoro doći do komemoracije pape i srpskog patrijarha u Jasenovcu a onda će se moći krenuti i prema takvoj ekumenskoj komemoraciji u Srebrenici. Ali takve pothvate mora pripremiti i omogućiti domaći proces pomirenja vjera i naroda s ovih prostora, prije svih Srba i Hrvata ali neizostavno u procesu trebaju sudjelovati i Bošnjaci i Crnogorci.
Među ovim narodima bilo je perioda mržnje, ali nije ni mitska, vjekovna (ancient hatreds) niti je produkt ljudske prirode i duha naroda nego konstrukcija elita i državni projekt koju narod prima „odozgo“. Ovaj postjugoslavenski „tridesetogodišnji rat“ jedan je od duljih perioda mržnje na ovim prostorima. Periodi mržnje prelazili su u periode „bratske“ ljubavi ponekad euforične i trijumfalističke. Te velike male razlike i plemenske zavisti, ali i očigledne sličnosti i fatalne privlačnosti, stvorile su jednu izuzetnu, u svijetu zapaženu kemiju koja se očitovala u zajedničkoj borbi protiv tuđinskih tiranija i okupacija ili možda najbolje u međunarodnom sportu. Ovih olimpijskih dana, valjda nema onog s ovih prostora tko nije pomislio gladujući TV prijenose iz Japana, kako bi tamo dominirale jugoslavenske reprezentacije u vaterpolu, tenisu, rukometu, košarci, odbojci nogometu, itd. Balkanski tango pomirenja treba nastaviti, ovaj put ne kao još jedan euforični novi početak koji vodi u notornu svijetlu budućnost i novu revoluciju, nego u dostojanstvenu starost ovih starih evropskih naroda. Dakle, dva koraka polako, zatim dva brže, pa opet jedan polako, malo u lijevo, malo u desno, the show must go on. . . Sve smo mogli mi, da je duži bio dan, ali danas i u budućnosti, ovaj tango pomirenja je sve što još možemo dobro odigrati.
