Ukazuju se kao ono što jesu: beskrajna ljudska mizerija u kojoj se novi opozicionari bestidno ulaguju novom vladaru
U svega nekoliko dana desila su se u Crnoj Gori dva “važna” prijema. Jedan su organizovali Amerikanci, drugi je upriličio Dritan. Tako je od davnina: kad se lokalni velikaši sastaju, puk prepričava anegdote o događaju kojem nije prisustvovao. Govori se o tome ko je bio a ko bio nije, ko je kome a ko kome nije… pa se na osnovu toga, kao kad se gleda u šolju kafe, pokušava predvidjeti budućnost.
Ne liče li ti prijemi na početak Kopolina “Kuma”? Znate ono: svadba je, a Don Vito prima u zamračenoj kancelariji. Zvanice dolaze na poklonjenje. Neki od njih danima vježbaju osmijehe i šture, ali temeljno ponizne govore. Svi susreti sa svakim Don Vitom, sa svakom moći ovog svijeta, završavaju isto: gazda pruži ruku. Tvoje je da je poljubiš.
Ako ste se kojim slučajem zabrinuli što vas nisu pozvali na rečene prijeme, dozvolite da vam ispričam staru i poučnu sarajevsku priču…
Živio u nekoj mahali pod Trebevićem siroti hamal. Po čitav je dan naporno radio za bijednu nadnicu. Posao mu je padao lakše od čangrizave žene: kad bi se vratio kući, ona bi mu govorila o bogatstvu aga i begova kraj kojega je toga dana minula. Sjećala se kakva je ljepotica u mladosti bila i proklinjala oca što je dao za siromaha. “Rođena sam da živim u begovskoj kući”, govorila je, “a umrijeću u memli i bijedi”.
Jedne noći hamala i ženu mu probude pucnji. Izađu u avliju i vide: čaršija u plamenu.
”Šta se zbiva?”, upita žena komšinicu.
“Ubiše braću Moriće i ostale age i begove što digoše bunu protiv sultana. Ono dvori moćnika gore”, odgovori ova.
Kasnije, u postelji, privi se žena uz hamala i reče mu: “E nek si ti meni niko i ništa”.
A ima i druga priča, koju sam čuo krajem devedesetih…
Mali grad u Zapadnoj Hercegovini. Prvi su dani rata, običan svijet je u čudu. Uveče se gleda televizijski dnevnik – Hrvati prate zagrebački, Bošnjaci sarajevski. Ujutro se u kafanama šapatom, da se ne uvrijedi komšija, komentarišu zbivanja koja izazivaju zabrinutost.
Probudi se jednoga jutra časna starina – recimo da se zvao Hamdija R. – i po navici uključi Radio Sarajevo. Već je osma godina otkako je preminula njegova drûga, recimo da se zvala Senida, neka joj je laka crna zemlja. Ne zna Hamdija nedostaje li mu više Senidina ljepota, po kojoj je u mladosti bila slavna sve do Splita, krasota koja je nije napustila do posljednjega dana, ili topla riječ i jaka turska kafa kojom ga je jutrom dočekivala.
Pristavio, šta će, Hamdija sebi kafu, narezao sudžuk i travnički sir, valja čovjeku jesti i kad ga mori tuga. Uto njegovu pažnju privukoše vijesti koje su stizale sa radija.
Prošle noći, rekao je spiker, hrvatske su oružane snage uhapsile sve viđenje Bošnjake u njegovom gradu i odveli ih u logor nedaleko od varoši.
“Tako znači”, rekao Hamdija, isključio radio, pojeo, popio, obrijao se, umio obraze Pino Silvestre-om, koji je čuvao za specijalne prilike, obukao najbolje odijelo i košulju, na noge nazuo ganc nove zepe, pa zapucao put koncentracionog logora.
Uljudno ga tamo pozdravio mladi stražar. Zna Hamdiju, u malim gradovima svako svakoga poznaje, prijateljevao Hamdija sa njegovi ocem, dok su radili u miliciji.
“Dobro sine”, pitao ga Hamdija, “je li tačno da ste uhapsili sve viđene Bošnjake”?
“Jeste”, rekao mu mladić.
“Pa dobro, majka mu stara, a šta sam ja – niko i ništa?”, reče vidno ljut Hamdija.
Ima ta slavna Kiplingova priča, po kojoj je Džon Hjuston snimio film, a koja je, rekao bih, britanska verzija “Lažnog cara Šćepana Malog”. Govori o dvojici avanturista koji odluče da odu u zabit Avganistana i tamo, zahvaljujući svojim lažima i zatucanosti lokalnog stanovništva, postanu kraljevi. U tome i uspiju: urođenici povjeruju da je jedan od njih reinkarnacija Aleksandra Velikog. Na koncu, prvi od kraljeva bude ubijen, drugi poludi: do smrti svijetom nosi vreću u kojoj je odrubljena glava njegova prijatelja, na kojoj je još uvijek kraljevska kruna.
Od Lakana znamo da kralj koji tvrdi da je kralj nije manje lud od čovjeka koji tvrdi da je Napoleon. Ne možeš uistinu biti kralj, jer vladar je tek simbolička funkcija. Vladar je vladar samo zato što tvrdi da to jeste, a mi tu tvrdnju prihvatamo. S vremena na vrijeme, nećemo više da se igramo pa “vladar” završi na giljotini ili u zatvoru.
Baš kao što je, bez obzira da li vas partner vara ili ne, ljubomora uvijek patološka struktura, patološka je i želja da se bude vladar. Svi vaši kraljevi i svi oni koji bi da kraljevi budu, ne zaslužuju da ih pratite, još manje zaslužuju divljenje. Prezir i sućut – to da. Svaki vladar je Šćepan Mali – svaki je lažan.
Kada to znaš – njihove igre i rituali moći, komičniji i isprazniji od paunovih rituala parenja, gube svaku privlačnost. Ukazuju se kao ono što jesu: beskrajna ljudska mizerija u kojoj se novi opozicionari bestidno ulaguju novom vladaru, a svi zajedno puze po travnjaku ambasade istinskog gospodara.
Oni su zaboravili, ali vi nemojte: crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Jednakost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim jednakosti nije moguće pod zemljom.
(CdM/Autonomija)
