Direktan prenos onoga što su milioni ljudi širom sveta gledali iz Ovalnog kabineta 28. februara ostaće urezan u istoriju međunarodnih odnosa. Ako su dekreti Donalda Trampa do temelja uzdrmali SAD u prvim danima njegovog mandata, njegov razgovor sa ukrajinskim predsednikom Volodimirom Zelenskim pred novinarskim kamerama i mikrofonima uzdrmao je najmanje jedan vek važečih metoda pregovora između zemalja. Diplomatija je odjednom nestala. Američki Veliki brat je bacio svoje bele rukavice i navukao bokserske. „Niste u poziciji da govorite!“ rečenica je koja je zaprepastila svet.
Piše: Janja Klasinc, Reporter Slovenija

Napadnuti, žrtve agresije i globalnih zavera, odjednom nemaju pravo glasa. Više ne smeju da se brane. Zato što je gazda tako rekao! U kancelariji Donalda Trampa uživo je emitovana repriza njegovog dugogodišnjeg rijaliti šoua Šegrt, gde je otpustio svakoga ko mu nije odgovarao uz reči „Otpušten si!“. Poslednjeg dana februara otpustio je predsednika Zelenskog, a sa njim i Evropsku uniju i sve koji bi mu se mogli suprotstaviti ubuduće. Nažalost, evropska pasivnost u poslednjih tridesetak i više godina dovela je do toga da mi nemamo ni svoju odbranu i da smo potpuno zavisni od NATO-a.
Šta je NATO? NATO je SAD sa dodacima. Savez za koji više ne možemo da garantujemo da će nas braniti.
Svest o ovoj značajnoj bespomoćnosti je i alarm za razvoj događaja u slovenačkom susedstvu. Zapadni Balkan je decenijama bio region tihe borbe za prevlast između sve tri supersile. Kinezi su najmanje agresivni u svojim ciljevima, ali zato i najstrateškiji. Oni prave ekonomske prodore na zapadnom Balkanu. Mnogo grade, posebno infrastrukturu. Oni osvajaju poslove naizgled povoljnim cenama, ali onda za sebe vezuju te zemlje sa mnogo nepovoljnijim kreditima i time povećavaju svoj uticaj. Rusi i Amerikanci su, međutim, poznatiji po sticanju svoje vojne moći. Možda se Tramp udružio sa Putinom po pitanju Ukrajine upravo da bi oslabio Si Đinpinga, koga vidi kao najvećeg rivala Amerike.
Interesne sfere na Balkanu su do sada bile sasvim jasne. Evropska unija je htela da zapadni Balkan uvede u svoje okvire, ali je to činila uglavnom bez prave strategije i na birokratski način. Takođe je povlađivala nekim lokalnim autokratama. Ona ih je čak nagrađivala za njihovu protivevropsku politiku, a pri tome zanemarujući one koji su se borili protiv njih. Ali sve to se već desilo u istoriji. Tipičan slučaj je Bosna i Hercegovina, kao najveća žrtva jugoslovenskog rata 1990-ih. Do tog rata možda uopšte ne bi došlo da je Evropa htela na bilo koji način (diplomatski, ekonomski ili ratni) da zaustavi agresivnu velikosrpsku i hrvatsku politiku. Ali kako se rat bližio kraju, Amerika je morala zbog toga da interveniše kako bi postigli Dejtonski sporazum. Iako je ovaj sporazum okončao oružani sukob u Bosni i Hercegovini, nije doneo pravdu. Agresori u tadašnjem ratu, oni koji su ubijali Sarajlije sa brda iznad grada, dobili su svoju Republiku Srpsku u okviru Bosne i Hercegovine. Bošnjaci, najveće žrtve, žive u drugom entitetu, uz Hrvate, koji im takođe nisu baš najbolji prijatelji. Dok su Bošnjaci i Hrvati do sada svoju budućnost videli u EU, bosanski Srbi su skloniji Rusiji.
Slično je i u Srbiji. Srpski lideri su se okrenuli svojoj pravoslavnoj braći jer nisu hteli da se prilagode pravilima zapadnog sveta. Zato su napravili nacionalni program Srpski svet, koji je nastavak Velike Srbije, projekat Srpske akademije nauka i umetnosti i Slobodana Miloševića. Ovaj projekat se proteže takođe na Crnu Goru, Kosovo, a delimično i na Makedoniju.
A Evropa? Nije uradila baš ništa. Mirno to posmatra i danas, dok desetine hiljada studenata i drugih Srba protestuju širom Srbije, tražeći okončanje korupcije i pozivajući na uspostavljanje vladavine prava, demokratije i poštovanje ljudskih prava. Da li su dobili podršku u Evropi? Nisu! Hoće li dobiti podršku u Trampovim SAD ili Putinovoj Rusiji? Naravno da ne! Sve ukazuje da će Evropa Srbiju prepustiti njenoj sudbini. Ali to znači da će se SAD i Rusija same dogovoriti o podeli interesnih sfera na Balkanu.
Ovo može biti veoma interesantno. Naime, do sada su lideri bosanskih Srba Milorad Dodik i predsednik Srbije Vučić dobijali podršku samo u Moskvi. Sada mogu da računaju i na podršku Vašingtona. Učešće bivšeg gradonačelnika Njujorka i Trampovog prijatelja Rudija Đulijanija na mitingu bosanskih Srba u Banjaluci, gde je podržao Milorada Dodika, koji je osuđen na bosanskom sudu za separatističke zakone koji bi omogućili otcepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, veoma je rečito. Dejtonski sporazum, čiji je potpisnik i SAD, to ne dozvoljava. Pa šta, zar ne?! Na kraju krajeva, Trampu sporazumi ništa ne znače. Američku podršku najavio je i Aleksandar Vučić u svom govoru na slavlju državnog praznika Sretenje u Sremskoj Mitrovici. Da li je bilo za podršku dovoljno da je na svoju ruku prodao deo centra Beograda Trampovom zetu Kušneru, koji će tamo da gradi Tramp toranj i hotele? Verovatno je tu nešto više.
Bilo bi vrlo logično da, kao što Putin i Tramp pregovaraju o podeli plena u Ukrajini, oni takođe podele svoje interesne sfere na Balkanu. Evropi ne preostaje mnogo vremena da bilo šta uradi. U Ukrajini neće moći mnogo, ali na Balkanu ipak još može. Kada bi EU podržavala proevropske snage u Srbiji, mogla bi barem da uzdrma koncepciju Srpskog sveta i da time ojača i vlastitu poziciju na sopstvenom kontinentu. U suprotnom, ona će se staviti u još podređeniji položaj, za šta je sama kriva.
Pre svega, pitanje je šta ćemo mi Evropljani da uradimo u vezi sa NATO, za koji je odavno jasno da deluje isključivo u interesu SAD? Da li ćemo zaista dozvoliti da SAD i Rusija podele naše teritorije? Slično kao što su radili posle Drugog svetskog rata, kada su, na primer, naši partizani oslobodili Trst i delove Furlanije i Julijske krajine , a saveznici su sve dali Italiji, koja je bila agresor u ratu.
Istorija se ponovo ponavlja. Manje kao farsa a više kao tragedija.
Komentar prenosimo uz dozvolu autorke.