Rijetko bez obavezne „leptirice“, uvijek veleposlanički elegantno odjeven, Budimir Lončar pripadao je soju „gospara koji odhodu“…
Na rodnom Ugljanu okončao se životni put diplomate svjetske reputacije, istinskog gospodina i estete življenja, Budimira Lončara.
Kao veleposlanik Lončar je služio svojim domovinama, najprije Jugoslaviji, a potom Hrvatskoj. Pa onda Pokretu nesvrstanih, genijalnoj svevremenoj ideji maršala Tita.
Kao umirovljenik koji mirovao nije, savjetovao je predsjednike svoje domaje, Stjepana Mesića, a potom Ivu Josipovića.
Rijetko bez obavezne „leptirice“, uvijek veleposlanički elegantno odjeven, Budimir Lončar pripadao je soju „gospara koji odhodu“…
Jedan rijetko sadržajan život Budimir Lončar privodio je kraju ne propuštajući ni jednu kulturnu manifestaciju u Zagrebu.
Posljednji put sam ga vidio bodrog, čilog i nadasve šarmantnog na redovitom godišnjem okupljanju antifašista kod Saše Popova na rajskoj Fruškoj Gori…
Ovozemaljskom svijetu Titov partizan i Titov diplomata svijetu je mahnuo u svojoj stotinu i prvoj godini. Sa mjesta gdje je prije stoljeće došao na svijet iz akvatorija ugljanskog.
Trudeći se da ne pišem oproštajni zapis, kako reče konte Ivo Vojnović: „Odhodu gospari“, hoću partizana i sljedbenika maršala Tita zadržati u sjećanju kao rijetko vitalnog stoljetnika!
Neukrotivoga duha i pariških manira…
Tako kao naš Budimir Lončar, othodu parizani Titovi.
Sa proživljenim stoljećem, sa brojnim uspomenama na svjetske lidere i događaje, koje je odnio u svome duhovnom habitu sa ovoga svijeta.
Stoljetni partizan tiho je sklopio oči u kraju koji je najviše volio.
Adio Gospodine, doviđenja partizanu…
I lijepo snivaj, kako si i zaslužio…
Izvor: hayat
