Spomenute maske, tj. zamatanje stvarnih stavova u razne celofane kako bi se spriječile neželjene reakcije antifašističkog i antirevizionističkog Zapada, ponekad ipak padnu
Hrvoje Klasić
U povijesno revizionističkom maskenbalu u kojem Hrvatska živi posljednjih tridesetak godina maske s vremena na vrijeme znaju i pasti. I tad se, kao u nekoj lošoj sapunici, svi začudimo licu koje se ispod maske pojavi. Maskenbal je cijela priča oko ustaškog pozdrava “Za dom spremni” i vrednovanja ustaškog pokreta, ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske. A maske su: “ZDS” je stari hrvatski pozdrav i pozdrav iz Domovinskog rata, uzdignuta desnica je način mjerenja visine kukuruza, ulice se nazivaju po Mili Budaku zbog njegova književnog opusa, komemoracije u Bleiburgu su isključivo čin kršćanskog milosrđa itd. A što je ispod maske? Ustvari želja određenih pojedinaca, političkih, vjerskih i nevladinih organizacija da se ustaštvo etablira kao prihvatljiv oblik hrvatskog domoljublja jer je njegov cilj bila uspostava hrvatske države. Zločine su tijekom rata ionako svi činili pa ako već moramo zauzeti stranu u prošlosti, neka to onda bude ona hrvatska, domoljubna i državotvorna.
Spomenute maske, tj. zamatanje stvarnih stavova u razne celofane kako bi se spriječile neželjene reakcije antifašističkog i antirevizionističkog Zapada, ponekad ipak padnu. Tako je bilo i na posljednjoj utakmici na Poljudu na kojoj su navijači Hajduka u glas izvikivali “Za dom – spremni”. E sad, netko bi, kako smo već naučili u Hrvatskoj, mogao reći da se radi o HOS-ovu pozdravu iz 1991. ili uvodnom stihu pjesme “Čavoglave” Marka Perkovića Thompsona. Jer, naime, u tim situacijama je izvikivanje ustaškog pozdrava u Hrvatskoj dozvoljeno. Ali navijačima Hajduka je očito dosadio maskenbal i u nastavku navijanja su jasno, bez ikakvog celofana, dali do znanja kako oni razumiju taj pozdrav. Da im ne pada na pamet skrivati se iza gluposti o starom hrvatskom pozdravu pokazali su izvikujući, također u glas, “Ajmo ustaše”. Ispričavam se ovom prilikom svima koji su bili na stadionu i nisu se priključili ustašovanju, a posebno onima koji su nakon skandiranja ogorčeni napustili stadion. Međutim, sudeći po snimkama takvi su na Poljudu tu večer bili u manjini.
Naravno da sve one koji su upućeni u hrvatski način suočavanja s prošlošću ovaj događaj nije iznenadio, a kamoli šokirao. Niti je prvi, a bojim se niti zadnji. Niti je stadion Hajduka jedino mjesto gdje ovakvo nešto možemo očekivati. I zato mislim da bi trebali prestati s upotrebom termina sramota. Jer se stvara dojam da neka manjina sramoti većinu. Upravo zbog toga mislim da bi također trebalo prestati inzistirati na pričama o partizanskom i antifašističkom Hajduku čiji su igrači 1941. rekli “ne” fašistima i ustašama te se priključili NOB-u. Na stadionu takvog Hajduka, u takvom Splitu, to bi bila sramota. Međutim, budimo iskreni i realni, takvog Hajduka (i Splita) već četrdesetak godina nema. Kao što isto toliko nema ni Hrvatske koja bi se sramila veličanja genocidnog, rasističkog i zločinačkog ustaškog pokreta.
I zato je sramota relativan, ali za našu budućnost i manje bitan termin. Kao što je i manje bitno stalno traganje za uzrocima ovakvog ponašanja. Uzroke smo zacementirali 1990-ih i ne možemo ih više ukloniti. Vrijeme je da se bespoštedno i oštro počnemo obračunavati s posljedicama kojima svakodnevno i sve intenzivnije svjedočimo. Jer kakve god mi udžbenike povijesti pisali (a niti u jednom se ne slavi ustaštvo), kakve god zakone o prekršajima protiv javnoga reda i mira donosili te kakve god državne praznike obilježavali (a niti jedan ne veliča ustaštvo), činjenicu da među nama postoje ekstremni nacionalisti, šovinisti, rasisti i štovaoci ustaškog pokreta moramo prihvatiti, ozbiljno shvatiti i s njom se nositi.
Ali prošlo je vrijeme moraliziranja i upozoravanja na loše obrazovanje, utjecaj društvenih mreža te utjecaj kontroverznih pjevača i sportaša. Više je potpuno nebitno tko je sve kriv. Bitno je da sve krivce treba kazniti. Vrijeme je da se ugledamo na odlučnije od nas i primijenimo njihov način kažnjavanja. Npr. način kojim je Margaret Thatcher u Engleskoj riješila problem s puno brojnijim i nasilnijim navijačima ili način kojim su Austrijanci iskorijenili ustašovanje kraj Bleiburga.
Gdje ima volje ima i načina. Ako volje nema onda, vi koji vodite državu ne budite licemjeri i kukavice nego mijenjajte Ustav, udžbenike, državne praznike i (ponovno) imena ulica. Skinite maske i završite taj maskenbal. Da barem vidimo s kime i s koliko vas se (ponovno) moramo boriti.
24sata.hr (Tekst prenosimo uz saglasnost profesora Klasića)
