“Društvo u kojem će odgovorni za strašnu nesreću u Novom Sadu biti procesuirani, društvo u kojem je najvažnije biti čovjek, a ne pripadnik određene političke ili interesne skupine, u kojem ne vlada korupcija i apatija; društvo u kojem se ljude, studentice i studente, ne tuče, ne hapsi i nisu lišeni prava zbog nenasilne borbe, društvo u kojem se može slobodno izraziti svoje mišljenje – to je društvo za koje se moramo boriti!” Kada su studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu tom rečenicom 6. prosinca podržali blokade fakulteta diljem Srbije, pokrenut je krug regionalne solidarnosti nastavljen 12. prosinca, skupom studenata pred Filozofskim fakultetom u Rijeci, te zaokružen 18. prosinca, podrškom Kluba studenata historije iz Sarajeva, koji su u priopćenju solidarnosti naglasili ono presudno – “važnost borbe za svaki ljudski život i istinu”.
Geste solidarnosti studenata iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine nipošto nisu minorne, kako bi vjerojatno dobacili cinici. Dapače, danas kada mladi ljudi u Srbiji odvažno prkose sili i vlastitome društvu pokazuju put u slobodu i solidarnost, svaka regionalna gesta podrške iznimno je važna. Za građansko samopoštovanje u Srbiji, ali i za razumijevanje situacije u susjednim zemljama, važno je da Hrvatska i Bosna, pa i Crna Gora i Kosovo, prepoznaju kako Srbija nije beznadno potonula u živo blato autokracije Aleksandra Vučića, nego da u zemlji, svemu usprkos, postoji vitalna demokratska energija koja Srbiju želi vratiti na put pluraliteta i slobode, slobodnih institucija i vladavine prava.
Studentske blokade
Premda, istina je: Srbiju je iz susjedstva lako proglasiti problematičnom zemljom. Devedesetih, njezine su vlasti pokrenule tri rata s apokaliptičnim posljedicama koje regiju razdiru i danas; sama, u posljednjih trideset godina nije se uspjela osloboditi političkog autoritarizma niti iscijeliti od šovinizma i ratnog resantimana koji prožima velik dio društva. A opet – a to ovdje valja naročito naglasiti – srpsko se društvo čini duboko paradoksalnim: istodobno sa strahotama koje je srpska nacionalistička država nanijela susjedima i vlastitim građanima, trajao je i otpor protiv njih; katkad slabašan, katkad snažan i nezaustavljiv, ali permanentan, odvažan, inteligentan, duhovit i, što je možda najvažnije, uporan. Danas, u formi studentskih blokada koje se poput požara šire na sve veće dijelove društva, taj bunt prerasta u proces koji budi nadu daleko izvan granica Srbije.
Vrijedi podsjetiti: otpor nasilnom srpskom velikodržavlju počeo je praktički istodobno kada je krenuo u svoj razorni pohod. Već polovinom 1991. u Beogradu je osnovan Centar za antiratnu akciju, kojemu je Vesna Pešić bila jedna od ključnih pokretačica. “U nekoj garsonjeri na Slaviji tiskali smo se nas tridesetak”, sjećat će se dugo godina kasnije Staša Zajović, utemeljiteljica Žena u crnom. Ta će organizacija svoje prvo stajanje u šutnji, prosvjedujući u centru Beograda protiv napada JNA na Vukovar, održati 9. listopada 1991. Kako je poznato, Žene u crnom do dana današnjega svojim dojmljivim stajanjima pamte i komemoriraju žrtve, zahtijevaju kažnjavanje ratnih zločina, traže mir i razoružanje, i prosvjeduju protiv vlasti koja krije zločince i prešućuje zločine. “Oružjem se ne sprečava rat, niti se ubijanjem ljudi postiže mir. Najdublje smo uverene da je poštovanje ljudskog života preduslov svake političke aktivnosti”, jedan je od principa njihova djelovanja.
Antiratni otpor u Srbiji nikad nije zamro. Dezertiralo se masovno; deseci tisuća pobjegli su od mobilizacije. U vojvođanskom gradiću Senti 6. studenoga 1991. održani su veliki antiratni prosvjedi, a općinske su vlasti u toj većinski mađarskoj općini raspisale “referendum na kome će se građani plebiscitarno izjasniti da li su za rat i da li žele da njihova deca ratuju na frontovima Hrvatske”. Dan kasnije, 7. studenoga, u Adi je osnovan Centar za antiratnu akciju, koji je vodila Vera Vebel Tatić koja će, zbog svojega antiratnog angažmana, zajedno s još dvije suborkinje, Klarom Ožvar i Marijom Bakoš, dobiti otkaz na poslu. Vera Vebel Tatić svoj će antiratni angažman neustrašivo nastaviti do kraja rata.
Nakon što su u proljeće 1992. srpske paravojne jedinice počinile prve strašne zločine u istočnoj Bosni, a u travnju počela opsada Sarajeva, intenzivirao se i antiratni otpor u Srbiji. Početkom svibnja te godine, u vojvođanskom selu Trešnjevac održan je antiratni prosvjed na kojemu su građani odbili mobilizaciju u JNA koja je 10. svibnja tenkovima opkolila selo. Prosvjednici su se zatvorili u seosku pizzeriju i, po imenu gostionice, proglasili “Duhovnu Republiku Zicer”. Trajala je tri mjeseca; nisu imali teritorij, ali jesu ustav u kojemu je pisalo da se “ničije mišljenje ne sme ograničavati”. Imali su i predsjednika, dezertera Almašija Vilmoša. Svirali su The Doors i Bolero Mauricea Ravela, “zato što počinje tiho, a potom postaje sve glasniji”.
‘Solidarnost’
U Beogradu su u to vrijeme pokrenute antiratne organizacije i inicijative koje će prerasti u povijesni pokret poznat pod imenom “Druga Srbija”, prema epohalnoj rečenici pisca i filozofa Radomira Konstantinovića: “Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom”. Beogradski krug vodio je Konstantinović; Nataša Kandić osnovala je Fond za humanitarno pravo; pridružit će im se i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji Sonje Biserko… Dug je popis imena koja su stvarala časnu povijest Druge Srbije, a jedno od najmarkantijih svakako je ime političarke i povjesničarke Latinke Perović.
Ali se građanski neposluh nije iscrpljivao samo u intelektualnom radu i neposrednim reakcijama na mobilizacije. Navečer 9. ožujka 1993. na ulice Beograda izašli su tenkovi, nakon cjelodnevnih masovnih prosvjeda koje policijska konjica nije uspjela razbiti ni suzavcem, ni vodenim topovima, ni oklopnim transporterima. Te večeri, Milošević je prosvjednike nazvao “snagama kaosa i bezumlja”. Tri godine kasnije, krajem 1996, prosvjedi su se ponovili, ali ovaj put intenzivniji i duži: nakon što je Milošević odbio priznati izborni poraz u Nišu, u svim većim gradovima Srbije masovna su okupljanja trajala puna četiri mjeseca, od studenoga 1996. do veljače 1997. Bio je to uvod u ono što će, 5. oktobra 2000, značiti konačan pad Slobodana Miloševića – ali, kako danas znamo, ne i njegova projekta Srbije kao autokratske demokrature u stalnoj zavadi sa susjedima.
Nakon tegobnog i nedovršenog demokratskog intermezza dvijetisućitih, vlast umivenog radikala Vučića vratila je Srbiju u vrijeme miloševićevskog nasilja i samovolje, ali građansko nezadovoljstvo opet se ispoljilo u valovima prosvjeda. Još prije pet godina, na proljeće 2019, pokret “Jedan od pet miliona” na ulice Srbije izveo je tisuće ljude. Od tada do danas prosvjedi praktički ne prestaju. Masakri u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” 3. svibnja 2023. i dva dana kasnije u selima kod Mladenovca potaknuli su očajnički bunt “Srbija protiv nasilja”. Tragedija u Novom Sadu 1. studenoga ove godine, potaknula je novi val prosvjeda koje je vlast krenula ugušiti silom. Sredinom studenoga, batinaši su krenuli na studente Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu – i napokon pokrenuli lavinu. Danas, mjesec dana nakon blokade prvog fakulteta, u Srbiji su blokirana gotovo sva sveučilišta, uz javnu podršku koja se neprestano širi: poljoprivrednika, odvjetnika, glumaca, redatelja, sportaša… Podrška raste: Novak Đoković, Severina… Ključna je riječ – “solidarnost”. „Kada se ova situacija razreši, treba da ostane ovo zajedništvo i da nastavimo da sarađujemo”, rekao je jedan student.
U Beograd je došao filozof Boris Buden, aktivistička ikona regionalnog antiratnog pokreta devedesetih. “Bez obzira kako se ovo završilo, važno je da se forme protesta institucionaliziraju i stvore scenu za demokraciju budućnosti. Jer, studenti se ne bore samo za sebe. Ulog je puno veći: pitanje je hoćemo li svi mi imati budućnost. Pritom, jako je važno da mladi ljudi ne nasjednu na stari provjereni vlastodržački trik nacionalista, i da se energija još jednom ne pretvori u priču o Hrvatima, Srbima i Albancima”, upozorio je Buden, pozivajući na mudru, ali nepokolebljivu solidarnost.
Tom se pozivu valja pridružiti podsjećanjem na rečenicu koju je davnih devedesetih izgovorila časna vojvođanska borkinja za mir i slobodu Vera Vebel Tatić i koja i danas može biti inspiracija: “General-pukovnik Života Panić nas je optužio da JNA zbog nas nije uspela da osvoji Osijek, jer smo sprečili više od 30.000 rezervista da odu na front. Ako je to zaista istina, ponosna sam na to. Da živim hiljadu godina, ne bih dobila veći kompliment”. Potom, tekst završiti citatom vječno nepokorenog malog splitskog buntovnika Robija K. Viktora Ivančića. Posljednju kolumnu o Robiju K. posvećenu mladima koji, dok ovo čitate, u Srbiji stvaraju budućnost, Ivančić je završio ovako: “Ja se slou end izi okrećen prema čitaocu i kažen: Tako se to radi, frendovi iz Srbije!”
(Al Jazeera Balkans)
