Piše: Prof. dr. Džemal Sokolović
‘Država’ Bosna i Hercegovina, alias Monika Mijić, agentica (?) vs. Slaven Kovačević, građanin Bosne i Hercegovine
Slučaj Slaven Kovačević vs. Država Bosna i Hercegovina pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu preobratio se u svoju suprotnost, u slučaj u kome “država” Bosna i Hercegovina nastupa protiv g. Kovačevića, svog građanina. Da li ‘država’ koja pretvara pravni spor u kome njen građanin traži zaštitu svog prava u stvari pravi vlastiti salto mortale? Zbilja – da li pravi? Na ovo pitanje možemo dobiti smislen odgovor samo ako ustanovimo, teorijski naravno, koga to zastupaju gospođa Mijić, agentica (?) ‘države’ Bosne i Hercegovine, i gospodin Kovačević, građanin te iste države. Što se tiče empirijskog odgovora na ovo pitanje, u slučaju agentice, on bi mogao biti zanimljiv i istražnim organima. Uzgred, agente koji zastupaju državu po Ustavu imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Tako je g. Mijić u ovom slučaju zapravo agentica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ali će u nastavku ove teorijske analize biti predstavljena kao agentica države.
Koga dakle predstavljaju g. Kovačević i gđa Mijić. Odgovor je kvintesencijalan, jer je to odgovor na hamletovsko pitanje države Bosne i Hercegovine i njenog ‘biti il’ ne biti ‘.
Koga predstavlja g. Slaven Kovačević? Boreći se za svoje individualno pravo, Kovačević se bori za prava svih građana Bosne i Hercegovine. Čineći tako, on u stvari potvrđuje dosljednost svom principu o pojedincu kao temelju građanskog društva. Šta više, on se na taj način bori za demokratsko ustrojstvo države, kojeg nema bez društva u kome nisu ugrožena prava njenih državljana. Ali, upravo ta ‘država’ sada ustaje protiv njega i njegove borbe za državu. Interesantno je i važno, da Sud ostaje dosljedan samome sebi, od samog početka pojedinačne borbe građana Bosne i Hercegovine za svoja ljudska prava, sve od slučaja Sejdić i Finci, pa do najskorijeg, presuđujući u njihovu korist.
Podržavajući Kovačevićevo stanovište, Sud u Strasbourgu je presudio da je država Bosna i Hercegovina JEDNO, a to je temeljno stanovište političke filozofije od Sokrata do Hegela. Čineći tako, Sud dokazuje, a to je ono sto impresionira svakog filozofa prava, da ne stoji samo na stanovištu pozitivnog prava, (koje per definitionem polazi od okolnosti u kojima nastaje), nego od prirodnog prava, za kojeg filozof i protestant G.W.F. Hegel kaže da je i filozofsko pravo. Nadilazeći nivo pozitivnog prava do kojeg je dosegao Daytonski ugovor i Ustav u njemu sadržan, Sud pomaže ‘državi’ Bosni i Hercegovini da se približi statusu Države, države bez navodnih znakova. Kako to Sud, potpomognut g. Kovačevićem i svim ostalim aplikantima pred Sudom, postiže? Vrlo jednostavno!
Dosljedno postulatu prirodnog prava, prava koje se zasniva na umnosti i pravičnosti, Sud uspostavlja Bosnu i Hercegovinu kao JEDNO izborno tijelo. Na toj osnovi, Sud vraća svim građanima Bosne i Hercegovine, a ne samo građaninu Kovačeviću, pravo da budu ravnopravni na svakom djeliću državne teritorije. Ovo pravo je trenutnim Ustavom uzurpirano!
Zasto je ovo sokratovsko-hegelovsko stanovište države kao JEDNOG bitno za shvatanje pojma, a ne samo egzistencije države? Država je, naime, ono opće. Da bi to bila, opće a ne neko posebno, država se mora sastojati od svakog pojedinačnog, uključujući i gospodu Sejdića, Fincija, Pudarića, Zornić itd, sve do, i naročito, g. Kovačevića. Država kao Jedno može nastati samo na temelju onog Pojedinačnog, svakog njenog građanina. U protivnom, država će biti pozornica permanentnih sukoba onih, ma kojih, posebnosti, a naročito onih etničkih, kao sto je to u slučaju ‘države’ Bosne i Hercegovine, koju zastupa gospođa Mijić. Samo pojedinačnost je rješenje svakog sukoba između posebnog, bilo kojeg, (etničkog, rasnog, vjerskog itd.) i onog općeg (države). To je ono sto je cilj građanina Kovačevića i ono sto je polazna tačka demokratske države. I to je stanoviste protestanta Hegela. Neporecivo i logično. Zato se mora odati priznanje i Sudu, i g. Kovačeviću.
Koga predstavlja gđa Monika Mijić, ‘v.d. agentica’ Bosne i Hercegovine na Sudu za ljudska prava? Tvrdeći da pravo g. Slavena Kovačevića nije ugroženo, gospođa Mijić uspostavlja pogrešnu premisu zbog čega je svaki njen conclusio pogrešan, antidržavni, nacionalistički, i mnogo toga još goreg, a što ovdje neću navoditi. Šta više, gđa Mijić tvrdi da je Kovačević čak privilegovan u odnosu na neke druge državljane Bosne i Hercegovine, one koji žive u entitetu koji nije onaj u kome žive ovi privilegovani. Zanemarujući napadnu činjenicu da upravo ovom tvrdnjom gđa Mijić potvrđuje da je ogromnom broju građana Bosne i Hercegovine ugroženo pravo da budu ravnopravni, valjda sugeriše da ti obespravljeni ustvari uživaju u svojoj ugroženosti. Tvrdeći tako, gđa Mijić implicite drži da smo svi mi koji živimo u entitetu zajedno s Kovačevićem, sretni. Nažalost, ona ni jednom riječju ne izražava barem saosjećanje sa onim državljanima, koji nemaju tu sreću da glasaju i biraju 66,66% suvereniteta ‘države’ Bosne i Hercegovine, nego moraju biti zadovoljni pravom (koje ima daje važeći diskriminatorni Ustav) koje im omogućava da imaju 33, 33% suvereniteta. A morala bi! Jer, gospođa zastupa interese ‘države’ Bosne i Hercegovine, što će reći i interese Srba koji žive u Federaciji BiH, kao i Hrvata i Bosnjaka, i svih ostalih, dakle svih državljana Države. A ne zastupa ih! Mijićka dakle ne zastupa interese svih građana Bosna i Hercegovina, mada hoće da igra ulogu agentice Države Bosne i Hercegovine. A Država Bosna i Hercegovina, koja je Jedno (!), je demokratska samo ako su svi njeni gradjani 100 % suvereni, tj. ako svi imaju pravo da biraju sve članove Predsjednistva, prenoseći tako svoj narodni suverenitet na Državu kao nosioca suvereniteta Naroda.
Koga onda ona zastupa? Državu Bosnu i Hercegovinu očigledno ne. To je i potvrdila na vrlo nepristojan način ironiziranjem prisustva člana Predsjednistva države Bosne i Hercegovine, ergo nosioca suvereniteta Bosne i Hercegovine. Gospođa dakle ne zastupa državu Bosna i Hercegovina, nego naprotiv radi protiv nje. Otuda ovo distingviranje između Države i ‘države’ Bosne i Hercegovine tokom čitavog teksta.
Gospođa Mijić ne zastupa državu Bosnu i Hercegovinu kao suverenu zato sto ne zastupa suverenitet naroda (jednina). Država je naime suverena samo ako je nosilac na nju prenesenog suvereniteta Naroda (demosa). Možda gospođi Mijić, kao agentici ‘države’, smeta pojam narodnog suvereniteta zato što smo to naučili od protestanta Altusiusa. Ako je tako, neka samo kaže, naći ću ja slične ideje i kod niza jezuitskih mislilica. Bit će mi zadovoljstvo.
Moje traganje za ‘državom’ u čije ime i za čiji interes govori gđa Mijić, ovim nije završeno. Ne bi bilo dobro izostaviti plemenitost borbe za ‘opći’ interes, ako ga ima. Možda njeno insistiranje na konstitutivnosti barem stoji u interesu jedne od konstituentnih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini.
Gospođa, međutim, ne zastupa ni interes hrvatskog naroda. To nedvosmisleno pokazuje i njen ironzirajući odnos prema članu Predsjednistva iz reda hrvatskog naroda. Čineći tako, gospođa etiketira jednog člana Predsjednistva – koje je upravo nosilac suvereniteta države koju ona navodno predstavlja – kao nelegitimnog. Delegitimirajući g. Željka Komšića, gđa Mijić samo preuzima vokabular jedne političke stranke. Također iz reda hrvatskog naroda, a ne reprezentanta hrvatskog naroda. Ni jedna politička partija ne može reći: Država to sam ja! Inače bi bila totalitarno nacional…xxxx… Taj njen čin nije samo delegitimiranje, nego i ilegaliziranje nje same kao agentice države Bosne i Hercegovine.
Bude li Sud, ipak, odustao od svog prvobitnog stava, pred saltom mortale ne nalazi se samo država Bosna i Hercegovina, nego vladavina prava kao osnovna vrijednost moderne civilizacije, nego i EU, a zatim i niz evropskih država.
Izvor: Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99 Sarajevo
