Zar doista mislimo da možemo graditi društvo mira i suživota ako ne priznajemo tuđu patnju i ne osuđujemo vlastite zločine
Hrvoje Klasić
Ovih dana objavljena je još jedna publikacija o Domovinskom ratu. U medijima je najavljivana kao konačni obračun s tezom da je rat koji se vodio u Hrvatskoj 1990-ih bio i građanski. Međutim, protuargumentacija je ponovno izostala. Kao prvo, nitko od autora nije objasnio što po definiciji građanski rat jest, da bi onda na našem primjeru pojasnio zašto nije bio. Moj stav po tom pitanju je poznat. Hrvatska je već 1990. napadnuta, i to najprije iznutra. Za taj napad na legalno i demokratski izabrana državna tijela, pravni poredak, a onda i teritorijalni integritet najveću odgovornost snose oni Srbi iz Hrvatske koji su umjesto inzistiranja na razgovorima i pregovorima s vlastima u Zagrebu radije, na inicijativu zlonamjernih krugova u Beogradu, izabrali uzeti oružje u ruke. Njima će vojnu i financijsku pomoć početi pružati regularne postrojbe JNA, kao i brojne paravojne formacije iz Srbije. A svi navedeni bili su pod direktnom kontrolom tad najmoćnijeg Srbina, Slobodana Miloševića. Dakle, tu za mene dileme nema. Međutim, spomenute činjenice i dalje ne znače da se po većini međunarodno priznatih definicija na teritoriju Hrvatske nije vodio i građanski rat. Prije svega, Srbi iz Gline, Knina ili Vukovara bili su hrvatski građani. Između ostalog, kao takvi su registrirani i na popisu stanovništva provedenom u ožujku 1991. godine. S druge strane, Hrvatska je do 8. listopada 1991. u skladu s vlastitim ustavom koji je izglasala HDZ-ova saborska većina bila sastavni dio SFRJ. Drugim riječima, ako je Domovinski rat počeo već u kolovozu 1990. (kako piše u Zakonu o hrvatskim braniteljima), onda se sve što se događalo u Hrvatskoj do listopada 1991. događalo i u Jugoslaviji. Pa time govorimo i o građanskom ratu u Jugoslaviji. Jer borci koji su se borili na suprotstavljenim stranama u proljeće i ljeto 1991. imali su još isto državljanstvo, tj. bili su građani iste države. Kao što je nesporno da je svaki nehrvatski građanin koji se nakon 8. 10. 1991. s oružjem nalazio na hrvatskom teritoriju sudjelovao u vojnoj agresiji na Hrvatsku.
Ali nije izostanak znanstveno utemeljenog dijaloga o spomenutoj temi i neuključivanje domaćih i međunarodnih pravnih stručnjaka ono što me jedino smeta u cijeloj priči. Postoji nešto što me jako podsjeća na period komunizma, kad se o određenim događajima iz Drugog svjetskog rata nije smjelo pisati, tj. kad je država (čitaj: Partija) propisala službeni narativ o ratu. U tom narativu nije bilo mjesta za masovna ubojstva koja su partizani počinili tijekom rata, za još masovnija ubojstva pripadnika kolaboracionističkih vojski po završetku rata ili za etničko čišćenje njemačkih, talijanskih i mađarskih civila koji su proglašeni kolektivno krivima za rat. Tad se to nije smjelo. Ali zašto danas to ne radimo? Dakle, Domovinski rat je bio obrambeni i oslobodilački. Pobijedili smo i danas imamo međunarodno priznatu demokratsku državu. Međutim, zašto u 30 godina nakon rata ni jedan hrvatski povjesničar koji se bavi tim ratom nije napisao barem jednu knjigu o zločinima koje su pripadnici hrvatskog naroda kao civili ili vojnici i policajci počinili prema pripadnicima srpskog naroda. Ili ćemo se i dalje praviti da toga nije bilo? Da naši sugrađani srpske nacionalnosti nisu preko noći nestajali iz Siska, Vukovara i ostalih gradova, da njihova tijela nisu pronalažena po obližnjim rijekama, a da mnoga nikad ni nisu pronađena. Da su, unatoč želji da ostanu živjeti u Hrvatskoj, brojni Srbi zastrašivani i prisiljavani na odlazak, između ostalog i miniranjem njihovih poslovnih prostora. Da su nakon operacije Oluja srpski civili ubijani, a srpske kuće pljačkane i spaljivane. Uostalom, zločini pripadnika Hrvatske vojske i policije su dobro dokumentirani na međunarodnim i domaćim sudovima tako da materijala za pisanje ima. Ali knjiga i suočavanja s tom neželjenom prošlošću i dalje nema. Zar doista mislimo da ćemo šutnjom i prešućivanjem izbrisati ono što se dogodilo? Zar doista mislimo da možemo graditi društvo mira i suživota ako ne priznajemo tuđu patnju i ne osuđujemo vlastite zločine? Ako neprestano druge upozoravamo na pogreške koje i sami radimo.
I što je najzanimljivije u svemu tome, uvijek prednjače oni koji komunističkom bezbožničkom jednoumlju, cenzuri, kontroli i rigidnosti pretpostavljaju kršćanske vrijednosti poput milosrđa, praštanja, pravednosti i suosjećajnosti. Zato sve njih pozivam da, ako se pri suočavanju s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću već ne mogu natjerati da poštuju hrvatski Ustav i zakone, inspiraciju pokušaju pronaći u Svetom pismu. Možda tad shvate upozorenje Onoga u kojega vjeruju i kome se mole da jedino istina oslobađa. Ma koliko bolna i nepoželjna, ta istina nekad bila.
Izvor: 24sata.hr
