Piše: Akademik Gradimir Gojer
Slobodan Vukanović (1944.) crnogorski književnik, raznožanrovskih interesiranja i ostvarenja (proza, poezija, drama, baletna libreta, knjige za djecu i tinejdžere…) obradovao me svojim knjigama: “Devedeset deveti je obožavao maslačak“ (Pegaz, Podgorica 1922.) i „Izašla ptica, ušla stonoga“ (Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2024.).
Pisac čija djela su prevođena i doživjela izdanja u Minsku i Varšavi, ovim dvjema knjigama potvrđuje reputaciju rijetke serioznosti i svojevrsne autorigoroznosti, jer se odlučuje izići pred čitateljsku publiku samo onda kada, unutar svoga poetičkoga sustava ima što novo kazati, uvijek tražeći i iznalazeći (!!!) i u formalnom, ali poglavito u suštinskom smislu inovativne postupke. Zato pažljivi čitatelji Vukanovićevih djela, navikli da on u literaturi eksperimentira, hrabro se upuštajući u rizike koje nosi svaki književni eksperiment, očekuju da u svakoj novoj knjizi Slobodan Vukanović bude drugačiji i da hrabro istražuje u različitim poljima literarne magije. Nikada se ne zadovoljavajući da ostane, niti u poeziji, niti u prozi pri stilskim postupcima koje je već u prethodnim djelima primjenio.
Ni ovoga puta Vukanović se ne libi, eksperimentirajući “igrati va bank“. Ugledni crnogorski književnik Miraš Martinović, pišući o knjizi “Devedeset deveti je obožavao maslačak“ će konstatirati da se ovdje osjeti i iščitava u isto doba drevan i i moderan autor. Martinović pak konstatira da je “…u knjizi sve novo: književni postupak, forma, stil…“ poentirajući da je ova knjiga “…zbir iskustva, pjesničkog i životnog, palimpsest koji otkriva pjesničke dubine, pjesnički brevijar koji ga sada izdvaja i čini zaokruženom književnom pojavom, bez koje bi crnogorska književnost bila drugačija i siromašnija…“
Nikada banalan, ali ni pjesnik koji se hoće razmetati intelektom ovaj pjesnik umije i zna pustiti lirsku tenziju da tka pjesničke slike. Takav je i u pjesmi „Bijeli valcer u Podgorici“:
“Drhturi smokva, naježio se nar,
gospodstveno trpi maslina,
Đeca se raduju,
Stariji nenaviknuti,
Uče da hodaju na klizavici.
Iznad Morače plešu galebovi,
Plešu pahuljice,
Od njihovog padanja raste radost,
Na glavi mi bijela kruna,
U srcu cvjeta ledena orhideja…“
Veličinu pjesničke magije Vukanović će iskazati sjajnom niskom pjesničkih slika u pjesmotvoru “Autoportret pisca u starosti“:
„Dok hoda parkom
Za njim
Lišće sa drveća
Listovi papira
Spotiču se
Nečeg ne mogu da se sjete
Svađaju se Jeste i Nije
Juče i Danas…“
Ovom stihozbirkom pjesnik ostaje u visokoj razini svoga autentičnoga pjeva!
Knjiga proza “Izašla ptica, ušla stonoga“ nova je potvrda da mašta i golemo znanje (ne samo iz oblasti književnosti!) Vukanovića potvrđuju u oblastima SF proznoga stvaralaštva. Svjesno „bježeći“ od suhoga realiteta naracije on književna oneobičavanja izvodi u sferama magijskog. Podsjeća i u ovoj knjizi nekim prozama na likove i priče iz začudnih svojih doživljaja mitske Duklje.
Sam kraj ove knjige u poglavlju „Nikad više“, unekoliko se razlikuje od svih pripovjednih cjelina, sa fascinantnom i potresnom pričom “Podgorica crnih marama“ i pjesmom „Zadužbina pamćenja“ gdje progovara domoljubni patriotski narativ.
Ovim dvjema knjigama Slobodan Vukanović je suvremenu crnogorsku književnost “poveo“ visovima poetskoga i proznoga govora.
