Piše: Željko Porobija
ČITAM nedavno neko (meta)istraživanje o znanstvenicima i njihovoj vjeri, u kojemu se između ostalog ističe da se, prema jednoj studiji, u toj intelektualnoj populaciji čak 30% njih smatra vjernicima. Kažu da je to pomalo neočekivan rezultat s obzirom na takozvani prešutni ateizam znanosti, premda je to znatno manje u odnosu na opću populaciju u kojoj se udio religioznih penje na 86%.
Taktike preživljavanja
Studija o postotku vjerujućih znanstvenika bila je ograničena na svega osam zemalja (između ostalih Britanija, Amerika, Turska i Indija) i vjerojatno nam ne daje baš precizan odgovor kad se radi o cijelome svijetu (čisto sumnjam da je u Kini 30% znanstvenika religiozno). Na stranu brojke, činjenica je da ima znanstvenika koji se bave prirodom i vjeruju u natprirodno.
Iako mislim da se ta dva diskursa teorijski i praktički isključuju, možda je zanimljivo vidjeti na koje načine ljudi koji su stekli najvišu moguću naobrazbu i profesionalno se bave znanošću to pomiruju sa svojim odlaskom u crkvu, džamiju ili hinduistički hram. Ove taktike preživljavanja mogu nam pomoći da s jedne više sociološke strane vidimo u kakvom se odnosu nalaze racionalno proučavanje prirode/društva i vjerska usmjerenost prema nadosjetilnoj realnosti.
Dva odvojena dijela mozga
Prva taktika pomirenja onoga što su naučili od znanosti i onoga što su čuli od vjerskih autoriteta jest stavljanje ovih dvaju načina razmišljanja u međusobno strogo odvojene ladice. Tako čovjek radni tjedan provede u laboratoriju i analizira DNA ili strukturu atoma, a onda jednom tjedno ili rjeđe bez ikakvog krzmanja sudjeluje u vjerskom obredu, i ne razmišljajući u kojem su odnosu jedno s drugim.
Obično oni to pravdaju tezom o dvije realnosti – znanost se bavi prirodom, a vjera natprirodnim. Ta je teza vrlo plitka jer, koliko je meni poznato, u svakoj religiji je ono natprirodno na ovaj ili onaj način ušlo i u prirodu: Bog je postao čovjek, Allah se objavio Muhammedu, Dalaj Lama se reinkarnirao u nekom dječaku. Imamo knjige, imamo navodne događaje, imamo fenomene (npr. čuda), sve se to odavno analizira i svi ovi navodni upadi natprirodnog u prirodno itekako su dovedeni u sumnju.
Ali ovaj tip znanstvenika svoj kritički način razmišljanja primjenjuje samo kad treba odgonetnuti kakav je metabolički utjecaj mišića na masno tkivo, a vjerske postavke prihvaća onako kako su mu usadili unutar njegove religije i kulture.
Znanošću do Boga
Postoji i tip znanstvenika koji smatra da svojim spoznajama mogu čak i dokazati neke temeljne vjerske istine. Najčešće se zapravo radi o pseudoznanstvenicima unutar kreacionističkih krugova, koji će analizirajući mehanizam rada neke bakterije doći do zaključka kako to mora da je Netko konstruirao, jer jamačno to nije moglo nastati prirodnim putem. To su ljudi koji će svoje teze propovijedati po crkvama, dok velika većina njih neće nikada napisati neki pravi znanstveni članak, posebno ne na temu dokaza protiv teorije evolucije.
Neke od njih sam i osobno upoznao, u privatnim razgovorima oni nisu toliko kategorični kao u svojim javnim nastupima, svjesni su da dokazivanje starosti Zemlje od desetak tisuća godina zapinje na svakom dosadašnjem mjerenju. Neki će reći da bi se prihvaćanjem starosti Zemlje od 4.56 milijardi godina moralo odbaciti sve što čitamo u Bibliji, pa im je nekako lakše odbaciti sve što znamo iz fizike, kemije, biologije, geologije, povijesti (i da ne nabrajam dalje).
Njih ovdje spominjem samo da mi se ne bi zamjerilo što ih preskačem, ali ozbiljno mislim da oni ni ne zaslužuju titulu znanstvenika. To su samo malo obrazovaniji pastori i svećenici.
Bijeg u nepoznato
Treća taktika preživljavanja vjere u mozgu znanstvenika jest da se u svemu onome što još nije objašnjeno nađe neko mjesto za Boga. S obzirom na to da još nitko nije do kraja objasnio razvoj života iz neživog, hajdemo onda pretpostaviti da je Bog uzrok života. Da ne spominjem sada i kvantne fenomene, tamnu tvar i energiju – sve nejasno i nepoznato možda je mjesto u kojemu se daleko od očiju nevjernika skriva neko svemoćno božanstvo.
Takav način rezoniranja kritizirao je još teolog Paul Tillich, nazvavši ga „bogom jazova“ (God of the gaps). Problem s tim rezoniranjem je što se jazovi itekako znaju smanjiti, pa onda ostaje sve manje mjesta za Boga. Drugi problem jest u intelektualnom nepoštenju: ako je netko već spreman posumnjati u abiogenezu zbog nedovoljno dokaza, zašto onda prihvaća religiju u kojoj je dokaza, najblaže rečeno, puno manje?
Uglavnom, ovdje na djelu imamo znanstvenike koji razmišljaju o odnosu prema vjeri, samo što ipak navijaju za vjeru, pa u znanosti traže svaku moguću rupu kako bi nekako našli mjesto za nadnaravno. Kod njih je znanost zapravo ancilla theologiae, tu je da nekako još bolje objasni kakav je Bog.
Formalni vjernici
A u istraživanju koje sam spomenuo imamo i neke konkretne primjere znanstvenika-vjernika. Jedan indijski biolog rado meditira, bavi se jogom i drži se nekih etičkih načela Bhagavad Gite (o ustrajnom radu i slično). Ili, turski fizičar koji se vjerno pridržava propisa o ramadanskom postu. Oni predstavljaju možda i većinu religioznih znanstvenika, koji su iz svoje religije zadržali prije svega neke forme, prakse i etička učenja.
Čovjek zapravo može biti i ateist, a meditirati, baviti se jogom, postiti i pridržavati se nekih mudrih izreka kakvih svakako imate po raznim religijama. Isusove ideje pomirenja i socijalne pravde meni uopće nisu strane – jesam li onda i ja vjernik, Lastane? Unutar kultura u kojima je skepticizam nepoželjna pojava, ova je taktika preživljavanja najlakša.
Osim toga, brojni znanstvenici i ne pokušavaju do kraja domisliti što bi ono što su naučili iz prirode moglo značiti po njihovu religiju. Ne talasaju, odrade svoj post, prigodno izbace neki svetopisamski citat, čestitaju Kurban bajram, okupaju se u Gangesu, što god, nije bitno. U mnogočemu oni su već ateisti, a da toga ni sami nisu svjesni. Nemam problema s time, ne mora se svatko „autati“, neka živi onako kako njemu odgovara, bez nanošenja štete drugome.
Većinski odgovor
A možemo onaj rezultat s početka članka i obrnuti: 70% znanstvenika ne smatra se vjernicima. Razlog je jednostavan: oni ne mogu prihvatiti da kritički preispituju sve tvrdnje, osim onih koje dolaze iz svetih spisa.
Naravno, argument iz većine nije nikada konačan, čak ni onda kad se radi o prilično kvalificiranoj većini. Svejedno, ako ovu brojku uzmemo ozbiljno, onda je ona i više nego znakovita, tako da je vrlo naivno reći kako su vjera i znanost u nekoj harmoniji, samo što to ne žele vidjeti ateistički agitatori poput mene.
Da ovako ilustriramo: možda 30% pušača neće imati nikakve veće posljedice po svoje zdravlje, ali nećemo zbog toga reći da pušenje ide ruku pod ruku sa zdravim životom.
Naravno da postoje načini da se nekako izvrdaju zaključci koji se prilično jasno nameću iz same statistike, nema tu matematičkog dokaza – ali, da se i ja poslužim biblijskim citatom, razumni će razumjeti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
