Hrvoje Klasić
Nacionalisti ne vole ljevičare, pogotovo komuniste. Dobro, ne baš svi. Npr. baskijski ili irski nacionalisti su uglavnom ljevičari. Što je i logično jer jedni i drugi arhineprijatelja vide u monarhiji. Mislio sam prije svega na „naše“, hrvatske i srpske nacionaliste. Dobro, i tu je priča malo složenija nego se na prvu čini. Jer, neke od ikona hrvatskog i srpskog nacionalizma poput Franje Tuđmana, Dragana Čovića, Dobrice Ćosića ili Vojislava Šešelja političke su karijere započeli kao uvjereni, neki čak i fanatični komunisti. OK, treća sreća. Mislio sam na ove današnje moderne nacionaliste koji zadnjih nekoliko desetljeća vladaju Hrvatskom i Srbijom. Ali, ispada da ni tu stvari nisu skroz čiste. Jer hrvatski još kako-tako, ali srpski se nacionalisti takmiče u dodvoravanju kineskim komunistima i pokoravanju vlastite kapitalističke kineskoj komunističkoj ekonomiji.
U stvari, kad malo bolje razmislim, naši nacionalisti se uglavnom i ponašaju kao komunisti. Samo što ne otvaraju tvornice, ne dijele stanove i ne potiču solidarnost nego podjele među građanima. U svemu ostalom su sličnosti s komunistima, posebno onima boljševističkog tipa, nevjerojatne. Političari nisu državni službenici nego vlastodršci, a „primus inter pares“ među njima ima status vožda čiji se kult ličnosti ne propituje. On je vrhovni autoritet, arbitar i spasitelj države i nacije. Hrvatski i srpski nacionalisti izabrani na demokratskim izborima preziru demokraciju, i posebno višestranačje. Članovi drugih stranaka i njihovi birači su neprijatelji i izdajnici. Našim „demokratima“ su draži kontrolirani nego slobodni mediji. Oni se zalažu za ljudska prava, ali samo ona koja su u skladu s njihovim svjetonazorom. Sva ostala su dokaz izopačenosti i moralne dekadencije pa ih kao takva treba osuđivati i zabranjivati. Normalno im je da se poslovi, zaposlenja i napredovanja dobivaju na temelju stranačke pripadnosti a ne stručnosti. Lako se odriču vladavine prava, ali teško (svog) prava na vladavinu.
Iz svega navedenog više je nego jasno da hrvatskim i srpskim nacionalistima u stvari uopće ne smeta komunizam kao takav. Njima smeta isključivo jugoslavenski komunizam. Ne zato što je bio neuspješan, već baš zato što je unatoč tolikim manama u toliko toga bio uspješniji od društva kakvo oni grade. Ili točnije, razgrađuju. A kako ih ne bi podsjećao na njihove neuspjehe nastoje ga na svaki način iskorijeniti iz kolektivne svijesti. Zato iz Beograda treba ukloniti grobnicu Josipa Broza Tita, tog „rodonačelnika antisrpske politike“, a u Hrvatskoj zabraniti zvijezdu petokraku kao podsjetnik na Jugoslaviju kao „tamnicu hrvatskog naroda“.
Naravno da su obje tvrdnje netočne. O čemu, između ostalog, svjedoče stotine tvornica izgrađenih za vrijeme komunizma koje su zapošljavale hiljade (hrvatskih i srpskih) radnika, a koje su u međuvremenu doslovno poklonjene domaćim „kapitalistima“, budzašto rasprodane strancima ili u većini slučajeva izgledaju kao scenografija za neki postapokaliptični film. O tome koliko je jugoslavenski komunizam bio antihrvatski i antisrpski, a ovo što danas imamo oličenje nacionalnog uspjeha, uvjerljivo govori i usporedba broja stanovnika Hrvatske i Srbije onda i danas. Posebno stanovnika sela i manjih gradova. Na značaj novih nacionalnih država u međunarodnim odnosima suvišno je uopće trošiti riječi. Nekada je Jugoslavija bila ta koju se konzultiralo pri rješavanju problema u svijetu, a danas se cijeli svijet svakodnevno bavi rješavanjem problema u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije.
Nema spora da su jugoslavenski komunisti toliko toga činili krivo da su im politička i ekonomska rješenja često bila neizvediva i neefikasna. Posebno su u pravu svi oni koji upozoravaju na kršenja ljudskih prava, političkih i medijskih sloboda, na zločine koji su činjeni u ime države i ideologije. Ali takve zamjerke zvuče u najmanju ruku licemjerno kada se čuju iz usta hrvatskih i srpskih nacionalista. Onih koji su 90-ih ubijali i protjerivali ljude samo zato što su bili pogrešne nacije, ili čak ispravne nacije ali pogrešne ideologije. Iz usta onih koji su prisluškivali, pratili, pa i ubijali „neposlušne“ novinare i političke oponente. Onih koji danas više (ili još?) ne ubijaju, ali zato crtaju mete na čela neistomišljenika. A većinu medija ionako kontroliraju pa rijetke slobodnomisleće novinare ionako ne doživljavaju kao prijetnju.
Ima još nešto što hrvatske i srpske nacionaliste posebno iritira kada su u pitanju jugoslavenski komunisti. Dali bi sve na svijetu da su na današnji dan, 4. jula 1941, njihovi nacionalistički uzori, a ne komunisti, pozvali narod u borbu protiv okupatora i fašista. Da su njihovu ideju prigrlili radnici i seljaci, žene i muškarci, intelektualci i umjetnici. Dali bi sve na svijetu da su hrvatski i srpski nacionalisti za vrijeme Drugog svjetskog rata bili hrabriji, da su odlučili riskirati vlastite živote kako bi spašavali tuđe. Da se danas mogu hvaliti velikim bitkama svojih uzora protiv okupatora i ponositi njihovim velikim žrtvama palim za slobodu. Ali ne mogu. Jer su im uzori bili sluge okupatora i fašista. S njima su surađivali, njihove su vojne i političke planove provodili, od njih su naoružavani i financirani. Naposljetku su zajedno s njima i bježali.
Tu povijesnu istinu hrvatski i srpski nacionalisti jugoslavenskim komunistima nikada neće oprostiti. Možda će jednom u budućnosti i izgraditi više tvornica, stanova, pruga, cesta, bolnica i škola. Ali onda kada je bilo najteže i najpotrebnije, kada su se na muci trebali prepoznati junaci, slavu su zaslužili drugi. I zato, džabe im svi pokušaji kolektivnog ispiranja mozga, svi revizionistički filmovi i serije, porušeni spomenici i novi nazivi ulica.
Prekrajanje prošlosti im neće proći.
No pasaran!
NIN, 3. jul 2024. g.
