Piše: Sinan Gudžević
O svojim mukama u logoru Meho nije htio da priča javno, ni da svjedoči za sud. Rekao je da on svoje mučitelje poznaje, među njima su i roditelji djece s kojom su njegova djeca išla u školu. Nakon dugo vremena Meho, Dada i Samir su dobili holandsko državljanstvo, a prije toga nisu mogli putovati izvan Holandije. Tako nije mogao doći ni na dženazu svoje majke
Ne znam dan u kojem mi je toliko likova prošlo kroz glavu kao u ponedjeljak 22. aprila u Haagu. Toga dana po podne smo drugarica moja životna Sanja i ja pošli u Rijswijk da posjetimo Ulfetu Muratović, djevojačko Ćatić. U tramvaju koji vozi četrdesetak minuta prošla mi je ta sila likova, u odlasku onamo i u povratku odande.
Ulfeta je Mostarka, udovica je Meha Muratovića. Meho je sin Bajra Muratovića i Muratke djevojačko Gudžević. Meho je rođen u Žitniću na Gornjoj Pešteri, a u Mostaru je studirao mašinstvo i ondje ostao da živi. Meho je zavolio Mostar dotle da su ga zavoljela i njegova braća i sestre na Pešteri. Sva ta braća i sestre su moji drugi bratučedi. Majka im je sestra moga djeda s očeve strane.
Meho je živio u Mostaru, sve dok se u Mostaru nije zaratilo. Onda su 30. juna 1993. došli razbojnici iz HVO-a i Meha iz njegova stana u Splitskoj ulici odveli u logor Heliodrom. Meho je u logoru Heliodrom bio do 17. decembra 1993. Ono što je doživio kao logoraš Meha čini najvećim mučenikom među svim mojim rođacima. Meho Muratović je, na zalaganje Crvenog krsta i jedne talijanske humanitarne organizacije, pušten iz logora, uz naredbu onih koji su ga u logoru držali da Mostar napusti u roku od 24 sata. Prije toga je morao potpisati da onima koji ga puštaju dobrovoljno ostavlja stan, auto i svu drugu imovinu. Njegova dva sina, Senad i Ervin već su bila napustila Mostar, prvi se već domogao Švedske, a drugi se, nakon mučenja po Zagrebu, dokopao Norveške.
Meho, Dada i Samir su došli Zagreb 17. decembra uveče. Meho je bio slomljen, jako mršav i uznemiren. Smjestili smo se svi u naš mali stan. On je želio da jede pite. Sanja i Dada mu je nisu smjele ni umijesiti, a kamoli ponuditi. Jer nam je jedan doktor rekao da bi ga pita ubila, jer je bio iznuren, bez masnoća u tijelu. Ličio je na one izgladnjele iz Afrike. Želio je samo da ide dalje od Hrvatske. To nije bilo lako načiniti. Od izbjegličkih dokumenata je imao samo propusnicu koju mu je izdao HVO, i nevažeći jugoslavenski pasoš. Tri dana nakon dolaska pošao sam s tim papirom u neki ured za izbjeglice u Rudolfovoj kasarni.
Tamo je neka službenica po imenu Katarina bila neljubazna i odvratna. Na hodniku sam sreo predstojnika Vladina ureda za izbjeglice Adalberta Rebića. Na moju molbu da Mehu izda neki dokument o priznavanju izbjegličkog statusa, suho je rekao: „Štovani gospodine, Mostar za nas nije krizno područje.“ Na nagovor jednog prijatelja sutradan smo Meho i ja došli u nekakav međunarodni ured za izbjeglice u Koranskoj ulici. Popeli smo se u zgradu i tamo nas je primila Alemka Lisinski. Saslušala je Mehovu priču, pogledala njegovu HVO propusnicu, i rekla da će nam se javiti sutra, najkasnije prekosutra, i da će riješiti njegov izbjeglički status. Nije se javila nikada. Meho je želio da ide. Želio je u Švedsku, ondje mu je bio sin Senad, a odnedavno je Ervin dospio u Norvešku, te je i on želio da se preseli u Švedsku.
Nakon desetak dana, kad se malo oporavio, izišli smo u grad. U Gradskoj kavani je sreo još Mostaraca, među kojima je bilo dosta logoraša iz Heliodroma. Sjećam se da je među njima bio i Eno Travljanin. Tu je bio i Emir Balić, čuveni skakač u Neretvu. Emir je ispričao, skoro plačući kako su mu razbojnici opljačkali majku, te je pretresali i tjerali da skida dimije, da joj uzmu nakit koji je čuvala cio život. A zajecao je kad je rekao: „Kunem vam se, ja za svojih 57 godina nisam nikada vidio koljena svojoj majci, a dođe zlikovac i nju mi pretresa!“ Te večeri smo se Meho i ja vraćali autobusom u Špansko, oko jedanaest sati. Bilo je hladno, malo putnika u autobusu. Uđu dva policajca i stanu kraj šofera, vidi se da ga poznaju. Jedan pogleda na putnike i naglas kaže vozaču kako idu „loviti Alijine musliće i slati ih u Hercegovinu za razmjenu“. Drugi nije ništa rekao. Srećom nisu ništa učinili u autobusu, izišli su nakon dvije stanice. O takvim hapšenjima se pričalo, ali je trebalo da mučenik logoraš Mehmed Muratović dođe iz Mostara u Zagreb, pa da baš on to čuje.
Jednoga dana smo otišli u Crveni krst da Meho podnese zahtjev za spajanje sa sinovima. Ljubazna žena mu je kazala da je to moguće, ali bi morao i on i supruga i mali sin boraviti u izbjegličkom kampu u Gašincima „tako, oko tri mjeseca“. Meho je rekao: „Hvala gospođo: ja u logor više neću, jedva sam iz Heliodroma izišao!“
Onda mi je jedinstvena Bosiljka Schedlich iz Berlina javila da bi dobro bilo pokušati sa Evangelische Kirchengemeinde u Berlinu, i kazala mi kome da se obratim. Otišao sam u Berlin u ured „Asyl in der Kirche“, na Zossener Strasse 65. Primila me je advokatica Elisabeth Reese, i odmah na kompjuteru našla da Međunarodni Crveni krst ima u evidenciji Mehmeda Muratovića kao zatočenika logora Heliodrom. Isti čas mi je kazala da će za njega, suprugu i malog sina poslati garanciju u njemačku ambasadu u Zagreb. Sve je ispisala i poslala telefaksom. Kad sam ustao da idem, rekla je da sjednem još malo. Onda je odštampala tu crkvenu garanciju, udarila pečat, i pružajući mi je u ruke, kazala: „Ovaj papir imajte, za slučaj da nešto ne bude u redu sa ovim poslanim telefaksom. Ali, hoću da znate: mi Mehmeda, suprugu i sina nemamo gdje smjestiti, jer su svi naši smještaji puni. Neka uđe u Njemačku, pa mu pomognite da ode dalje. Mora ići dalje, jer će nama policija doći na vrata i tražiti da ga mi smjestimo, jer smo ga mi i pozvali. Dogovoreno?“ Dogovoreno, gospođo Reese!
Meho, Dada i mali Samir su u bosanskoj ambasadi u Zagrebu dobili nove pasoše, a prvo što su u njima dobili bila je ulazna njemačka viza. I za jedno i za drugo trebalo je satima čekati.
Za Njemačku su otišli autobusom 7. januara 1994. U Dortmundu ih je sačekala draga moja drugarica Susanne Troesser, koja je po njih došla iz Düsseldorfa, te ih autom noću prevezla u Holandiju, u izbjeglički centar u Den Haagu. Odande su već sutradan prebačeni u bosanski kamp Den Bosch, gdje su ostali do avgusta, kad im je dodijeljen stan u Rijswijku, mjestu naslonjenom na Haag. O svojim mukama u logoru Meho nije htio da priča javno, ni da svjedoči za sud. Rekao je da on svoje mučitelje uglavnom poznaje, među njima su i roditelji djece s kojom su njegova djeca išla u školu. Nakon dugo vremena sve troje su dobili holandsko državljanstvo, a prije toga nisu mogli putovati izvan Holandije. Tako nije mogao doći ni na dženazu svoje majke Muratke, preminule 29. decembra 1999. Meho majku nije vidio više od devet godina, i svaki put bi zaplakao kad bismo joj spomenuli ime. Kad sam u proljeće 1994. otišao u Žitniće i pričao Mehovoj majci kako je Meho otišao za Njemačku, ona je rekla: „Veliki Allahu, daj svako dobro toj nemačkoj crkvi i tijem Nemicama što su pomogli Mehu!“
Kad su međunarodne strukture odredile da se svima u Bosni i Hercegovini moraju vratiti stanovi koji su im oteti, Meho i Dada su predložili sinu Senadu (on je bio vlasnik) da proda mostarski stan. Meho nije želio ni da svrati u stan iz kojega je odveden u logor. Za novce od prodaje stana kupljena je kuća u istočnom dijelu grada. Meho je imao veliku želju da se vrati u Mostar. Bio bi se možda i vratio, da se nije razbolio. U proljeće 2021. mu je otkriven agresivni tumor u mozgu, koji će ga odnijeti s ovoga svijeta, 3. marta 2022. Ukopan je 7. marta u mostarskom groblju Carinski harem.
Tako Meha nisam nikad posjetio u Rijswijku. Valjda zato su svi ovi likovi istrčali na proplanak iz moje šume sjećanja. U njoj će dobri i nedužni Meho Muratović ostati kao onaj moj rođak koji je mučen više nego bilo koji drugi koje znam, a možda i više nego svi ukupno. Ako se to da računati, pribrajati i sabirati.
(Izvor: Portal Novosti.hr)
