петак, новембар 22, 2024

Hrvoje Klasić: Anti-antifa-šizam

Slične objave

Podeli

Hrvoje Klasić

Stupanjem na snagu akta o bezuvjetnoj kapitulaciji Trećeg rajha 8. maja 1945. kasno navečer po zapadnoeuropskom, odnosno 9. maja po moskovskom vremenu, završen je Drugi svjetski rat na tlu Europe. U stvari, i ne baš. U maloj zemlji na brdovitom Balkanu rat će potrajati još punih sedam dana. Naime, iako su njemački vojnici koji su u tom trenutku bili na teritoriju Jugoslavije ispoštovali odluku vođa u Berlinu i pristali na obustavu daljeg ratovanja, njihovi „jugoslavenski“ saveznici, uključujući slovenske domobrance, hrvatske ustaše i domobrane, te srpske i crnogorske četnike, odlučili su ostati „veći katolici od pape“ i još nekoliko dana produžiti ratnu agoniju.

Kako je odnos prema (anti)fašizmu izazivao različite reakcije kod jugoslavenskih naroda tokom Drugog svjetskog rata, izaziva ih i danas. Eto npr. dok se Hrvati, potpuno iracionalno, srame svog jedinog antifašističkog pokreta otpora, Srbi se, potpuno iracionalno, hvale s dva antifašistička pokreta.

Slučaj Hrvatska

Početkom 90-ih u teoriji je sve ukazivalo da će demokratska i samostalna Hrvatska nastaviti njegovati antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Za prvog predsjednika države izabran je bivši partizanski borac, u znak sjećanja na osnivanje prvog partizanskog odreda, Hrvatska dobiva državni praznik (Dan antifašističke borbe), a antifašizam je unesen i u novi demokratski ustav. Međutim, praksa je vrlo brzo demantirala i nadglasala teoriju. Ulice po gradovima nazivaju se po ličnostima bliskima ustaškom režimu, po uzoru na ustaške vojne jedinice osnivaju se hrvatske paravojne formacije, u javnosti je normaliziran ustaški pozdrav „Za dom spremni“, umanjuje se, negira ili čak opravdava teror ustaškog režima nad Srbima, Romima i Židovima. Sve je to praćeno demonizacijom pripadnika partizanskog pokreta, rušenjem spomenika posvećenih antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma, preimenovanjem ulica nazvanih po partizanskim herojima i heroinama. Kada se i priča o partizanskom pokretu, naglašava se njegov hrvatski karakter, a svim silama nastoji umanjiti uloga komunista u njegovom osnivanju i vođenju. Pri čemu je i jedno i drugo povijesno netočno. Partizanski pokret bio je internacionalan, rame uz rame zajedno su se borili i ginuli Hrvati, Srbi, Crnogorci, Slovenci i pripadnici svih ostalih naroda. Njihov cilj nisu bile samostalne nacionalne države već Jugoslavija kao zajednica ravnopravnih nacija. I da, svi partizani nisu bili komunisti, ali su svi komunisti bili pripadnici ili pomagači partizanskog pokreta. Tako dobru organizaciju i efikasnost partizanskog antifašističkog pokreta nemoguće je zamisliti bez vizije, hrabrosti i odlučnosti jugoslavenskih komunista.

Sve navedeno ne isključuje, već upravo podrazumijeva novi pristup proučavanju toga razdoblja, između ostalog i analizu svih negativnih pojava, prvenstveno zločina koje su počinili partizani. Ali taj pristup ne smije biti uvjetovan nacionalističkim, već isključivo znanstvenim kriterijima.

Slučaj Srbija

Većina europskih naroda ne može se ni približno mjeriti sa Srbima kada je u pitanju doprinos borbi protiv fašizma. Da nije bilo Srba, prvenstveno onih s područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, teško da bi se o jugoslavenskom partizanskom pokretu moglo govoriti kao masovnom i pobjedničkom. Ali, 80-ih, a posebno 90-ih to (u Srbiji) prestaje biti dovoljan razlog za slavljenje. Naprotiv, jugoslavenstvo srpskih partizana, a posebno članstvo u Komunističkoj partiji, iz istih razloga kao i u Hrvatskoj, tj. nacionalističkih, postaju presudni razlozi za nekritičku osudu. I tako na scenu stupaju četnici koji se, čak i zakonski, nastoje prikazati kao antifašisti iako oni sami za sebe nikada nisu upotrijebili taj termin. Četnici nisu bili fašisti, ali da bi bili antifašisti morali su se protiv fašista boriti, a ne surađivati s njima. Naravno, nisu svi četnici uvijek i svuda surađivali s fašistima, ali najveći dio njih najveći dio Drugog svjetskog rata jest. Kako s Talijanima i Nijemcima, tako i s hrvatskim ustašama.

Neću za ovu priliku elaborirati kolaboraciju četnika Koste Pećanca s njemačkim okupatorom koja započinje već u ljeto 1941, ili ponudu Draže Mihailovića Nijemcima iz jeseni iste godine da se zajedno bore protiv partizana. Nema potrebe ovom prilikom ni citirati brojne dokumente o suradnji četnika predvođenih Pavlom Đurišićem i popom Đujićem s talijanskim fašistima u Crnoj Gori, Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini. Ali mogao bih spomenuti da već od 1942. četnici sklapaju niz sporazuma s ustaškim vlastima i obvezuju se na lojalnost Anti Paveliću i NDH.

Kao „šećer“ za kraj samo ću spomenuti da u aprilu 1945. četnički vođa Draža Mihailović šalje svoje izaslanike, ni manje ni više nego ustaškom poglavniku. Njih u Zagrebu prima sam vrh NDH. Uz Antu Pavelića prisutni su Andrija Artuković i Vjekoslav Maks Luburić, tj. tri možda i najodgovornije osobe za genocid nad srpskim stanovništvom. Preko izaslanika Draža ustaše moli za slobodan prolaz četnika kroz teritorij NDH, ali i pomoć u hrani, novcu, lijekovima, oružju i municiji. Ustaški vrh na čelu s Pavelićem odmah je udovoljio svim molbama četničkog vođe Mihailovića.

Antifašističko naravoučenije

Ako 8. maja 2024. još uvijek imate dilemu s kime biste se trebali ponositi a koga biste se trebali sramiti kada je u pitanju Drugi svjetski rat, evo jednog savjeta. Samo se sjetite koga su i zašto Britanci, Amerikanci i Crvenoarmejci 8. maja 1945. smatrali svojim saveznicima, a tko se i zašto toga dana nalazio u istoj koloni rame uz rame s vojnicima Trećeg rajha kao svojim saveznicima.

(NIN, 8. maja 2024)