Možda je posljednji momenat da premijer i njegova stranka odustanu od bildovanja Mandića kao našeg i prozapadnog lidera, što on, dok je Vučića nad njima i dok je sunca i Grahovca, ne može biti! I da hoće
Željko Ivanović
Istorija i život uče da se neprijateljstvo i netrpeljivost, bilo među državama ili među ljudima, lakše razvijaju tamo gdje su razlike manje. Tako je između Srba i Hrvata, Arapa i Jevreja, Đukanovića i Vučića, ali i između Spajića i Abazovića. U njihovoj telenoveli, punoj strasti, spletki, optužbi, ponekad se pojavi i neki zajednički imenitelj.
Naime, i Dritko i Mickey prepoznaju u nekadašnjem DF-u zdravo i bolesno tkivo, koje je ništa manje realno i aktuelno koliko i ono u DPS-u koje su nam deceniju i po najavljivali general Grahovac i Ranko Krivokapić. Ali nikako da se desi. Umjesto toga, Đukanović je na kraju ispratio sve te navodne nosioce zdravog genoma u političku penziju, ostavljajući reformisani podmladak, koji ispade bolesno zdrav.
Međutim, ni u ovom prepoznavanju zdravog i bolesnog tkiva unutar DF-a, Spajki i Abaz se ne slažu do kraja. Štaviše, vidna je krupna razlika. Premijer zdravo tkivo vidi u šefu parlamenta Mandiću, a lider Ure u vođi DNP-a, Kneževiću. Spajić već mjesecima ubjeđuje zapadne partnere da je Mandić „naš“ a ne Vučićev, da je u svim razgovorima ali i javnim istupima primjetan njegov novi miroljubivi i pomiriteljski ton, o čemu, kaže Mickey, može lično da posvjedoči i Dalaj Lama. Vrhovni autoritet po pitanju mira, stabilnosti i evropskih integracija, sve do IBARA. S druge strane, Abazović svako malo targetira Mandića kao glavnog krivca što je napravljena nova Vlada, što on više nije premijer makar tehnički, i što je Andrija, naizgled, sada više zaljubljen u Mickeya nego svojevremeno u njega samog. Kneževića ne pominje, ne može valjda da zaboravi koliko mu je Milan pomogao oko čuvenog pisma Do Kvona i vanredne sjednice Odbora za bezbjednost tim povodom. Ako bude trebalo, i patrijarh Porfirije može to da potvrdi. Da mu je, poslije Dritana, u Crnoj Gori najdraži upravo Milan. Što onda znači da je on, kao i Abaz, zdravo tkivo a Vojvoda – bolesno.
Ali, dosta je bilo sarkazma, o državi se radi. Da li je Crna Gora, dakle, na putu da dobije IBAR od Varheljija i gramatu od Vučića – da smo još jedna republika srpska, ništa gora od onog banjalučkog Dodikstana. Ili kako slikovito reče novopečeni ambasador susjedne nam države, izvjesni Nebojša Rodić: Nema sile koja jedan narod može da rastavi, nema sile koja jedan narod može da podeli, nema sile koja će biti jača od volje naroda i od volje građana! Što znači da referendum Srbije, Republike Srpske i Crne Gore koji nam je nedavno najavio Mile – može da počne.
Ali ne brine toliko, kako DPS i patriotski sateliti zapomažu, što niko iz aktuelne većine ne reaguje na provokacije pomenutih zvaničnika srpskog sveta. Mnogo je veći problem što svi procesi te vrste, očito orkestrirani, daju rezultat.
Zato smo nakon Vučićevog sramoćenja ministarke Gorčević, biranim riječima kako samo Šešelj još jedino zna, došli do revidiranja stava njene partije. Hari Poter od Vasilija Čarapića je, naime, u Strazburu bio uzdržan na glasanju oko prijema članstva Kosova u Savjet Evrope. Kao, dok se ne formira Zajednica srpskih opština! Umjesto da izađe za govornicu i održi istorijsko predavanje o vjekovnom aparthejdu nad kosovskim Albancima, sličnom onom u Južnoj Africi, pomene Ibrahima Rugovu koji je bio balkanski Mandela, i onda zaključi kako je kosovska nezavisnost logična posljedica tragične politike zvaničnog Beograda u produženom trajanju, a ne čin osvete aktuelnom režimu Aleksandra Vučića. Ili srpskom narodu, koji gospodar i dalje drži zarobljenim u prošlosti. Svaki aparthejd se završava slobodom, to je i slučaj Kosova, mogao je da poentira Hari Poter u Strazburu, da ga slave više tamo nego u DPS-u, ali stranka (PES) ga nije prepoznala. Momenat, a ne Vasilija.
Nije to, međutim, jedini kamenčić u mozaiku puzajućeg državnog udara. Ministar vanjskih djela, recimo, sedmicama drži u fioci protestnu notu BiH povodom fantastičnog gostovanja Dodika i zaboravljene državne zastave Bosne na svečanom prijemu u Skupštini Crne Gore. Ne zna se da li Ivanović glumi super savjesnog diplomatu koji se vodi kanonima profesije, koji nalažu BiH da u konkretnom slučaju saopšti vijest o demaršu, ili se upravlja po Spajićevoj sarkastičnoj dosjetki kojom je poželio sve najbolje svim zastavama i svim imenovanim u posljednjih deset godina.
Ipak, najgore se desilo ovih dana. Prisustvo predsjednika Skupštine Crne Gore i njegove pratnje iz DNP-a na vojnoj vježbi organizovanoj u svrhu prijetnje i zastrašivanja susjeda, prvorazredni je skandal. Za koji je tragikomičnom DPS-u glavni krivac šef države odnosno engleska kraljica, a ne premijer i lider stranke koja tvori parlamentarnu većinu sa Vučićevim marionetama od Andrije i Milana! Ali, dobro, Jacob se izjasnio, šta čeka Mickey?
Crna Gora se korak po korak svodi na 27. izbornu jedinicu iz vremena rahmetli Miloševića, odnosno na još jednu republiku srpsku, iz doba Vučića Prvovenčanog. Dok nam premijer upokojenog Montenegra objašnjava kako su himne, zastave, državljanstva, crkve, identitet i nacija – obične tričarije, koje je on, očito, prenio u nadležnost glavnog koalicionog partnera Andrije, da ih po svome uredi i prezentuje. Otuda Mandić i Knežević ispod šatora, negdje u unutrašnjosti Srbije. A Spajić ne zna, jer je bio mali, da je ispod šatora sve i počelo krajem 80-ih prošlog vijeka! S tim što je tada izgledalo mnogo manje ozbiljno – umjesto tenkova i haubica pred šatorima su se okretala jagnjad i prodavale šubare sa kokardama, dok je ispod njih polupijano društvo, sa Novakom Kilibardom i Momirom Vojvodićem, pjevalo – Ko je prvi, ja sam drugi… Danas lica okupljenih pod šatorom djeluju mnogo ozbiljnije – umjesto šubare i pjesme, svi oni u Pal Zileri odijelima, pažljivo gledaju neke mape i slušaju Vrhovnog komandanta koji im pokazuje i objašnjava kako Srbija nije mala i kako je već, mnogo puta, ratovala. A znamo iz pjesme šta se dešava – ako bude sreće!
Na sve pomenuto premijer Milojko Spajić ćuti. Njegova Vlada i poslanici se kriju, sliježu ramenima ili su, kao Hari Poter, uzdržani. A u srcu protiv, jer ko da im iz duše uzme Kosovo. Zbilja, imam jedno pitanje za ono što je ostalo od nekad ozbiljnog i jakog DPS-a: da li oni stvarno vjeruju da će Spajki da ih spasi i vrati u Vladu, čime bi bila, kako vele, spasena i Crna Gora, ili su samo načuli da je to negdje obećao?! Milovom šefu kabineta Radoviću, u susretim
a za koje, ako ih je bilo, nikad nismo čuli, ili Ivanu Vukoviću, u kafanskom sučeljavanju za koje smo saznali od samog profesora?! I još jedno pitanje, dopunsko: čak i da je Milojko etnički Crnogorac kao Jakov, ili da mu je kao kod Momira ime crnogorsko a prezime srpsko, šta to pomaže kada se polovina ili većina GO PES-a drži kosovske kletve. Znate onu prdnjavu, ko ne doš’o u boj na Kosovo i slično.
Ali, čak i da su Mickey i njegovi na pravoj strani istorije, jasno je, nakon polugodišnjeg funkcionisanja nove parlamentarne većine, da Crna Gora pleše po notama Aleksandra Vučića. Jer ne treba precjenjivati snagu i pamet Mandića i Kneževića. Ipak su oni, da parafraziram samog Kneževića, obični, vojni kuvari. Bar je Milan svjestan da bi i njih dvojica, bez političke, medijske, finansijske i logističke podrške Beograda bili marginalni politički akteri. Nalik Dajkoviću i Milačiću. Ovako i Marko i Dajko postaju faktori odlučivanja! Jer je samo pitanje vremena kada će lider šešeljevskog bloka Milan K. ući u Vladu?! A sa njim, po dubini i širini, brojni dajkovići.
Zato je možda posljednji momenat da premijer i njegova stranka odustanu od bildovanja Mandića kao našeg i prozapadnog lidera, što on, dok je Vučića nad njima i dok je sunca i Grahovca, ne može biti! I da hoće. Možda je misija pravljenja Dalaj Lame bila human pokušaj, ali daleko je Andrija od hrvatskog intelektualca Draga Pilsela, koji u Velikim pričama objašnjava kako je prestao biti ustaša: Ja sam pobijedio samog sebe. Sada putujem sa lakšom prtljagom od one kojom sam natovaren od djedova i roditelja jer sam koračao pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
(Vijesti)
