U okviru projekta REKOM mreža pomirenja, Fond za humanitarno pravo organizovao je debatu o politikama sećanja u postjugoslovenskim zemljama pod nazivom Decenija sećanja. U debati su svoja istraživanja predstavili istraživači koji su u periodu jul 2022 – jul 2023. godine pratili kako su političke vlasti i državne institucije obeležavale pet ratnih događaja tokom poslednjih 10 godina. O zločinima u Ahmićima, na Kazanu, Markalama, Srebrenici, etničkom čišćenju u Prijedoru, Medačkom džepu, Oluji, Bljesku, logoru Morinj, Vukovaru, Škabrnji, Račku, Prekazu… govorili su Nataša Kandić, Samir Beharić, Branka Vierda, Jora Lumazi, Nikola Zečević, Elena Stavrevska, Edin Ramulić, Vesna Teršalić, Venera Cocaj, Olga Manojlović Pintar, Naum Trajanovski i Sonja Biserko.
Branka Vierda
„Rat je sam po sebi jedan od glavnih generatora kršenja ljudskih prava.“
Zoran Pusić
Kako navodi Tamara Banjeglav, dok je prošlost snažno utjecala na oblikovanje i objašnjavanje sadašnjosti, sadašnjost je pak modificirala percepcije prošlosti. Društveno ili kolektivno sjećanje na ono što se zapravo dogodilo možda neće nužno biti u skladu sa činjenicama, već sa onim što „(postkonfliktna) vlada“ i donositelji odluka vide kao moguće ili politički prihvatljivo za naraciju. Stoga Banjeglav ističe da cilj onih na vlasti možda nije komemoriranje žrtava i doprinos otvaranju dijaloga o prošlosti, već isticanje određenih identiteta u javnoj sferi koji „artikuliraju narative političke legitimacije, a ti narativi mogu čak biti štetni za žrtve“.
Početkom devedesetih, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od najvećih, najrazvijenijih i najraznovrsnijih zemalja na Balkanu, sastavljena od šest republika: Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije. Uz slom komunizma i ponovno bujanje nacionalizma u Istočnoj Europi krajem osamdesetih i početkom devedesetih, Jugoslavija je doživjela razdoblje intenzivne političke i ekonomske krize.
„Političke vođe su koristili nacionalističku retoriku da bi podrivali zajednički jugoslovenski identitet i hranili strah i nepoverenje među različitim etničkim grupama. Do 1991. godine raspad države se dao naslutiti. Slovenija i Hrvatska su optuživale Srbiju za neopravdanu dominaciju nad jugoslovenskim vlastima, vojskom i finansijama. Srbija je, sa druge strane, optužila te dve republike za separatizam.“
Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. godine. Velika srpska manjina u Hrvatskoj otvoreno je izrazila nezadovoljstvo vlastima novoproglašene hrvatske države, inzistirajući na ostanku unutar Jugoslavije. Uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Srbije, srpska zajednica u Hrvatskoj organizirala je pobunu i na gotovo trećini hrvatskog teritorija proglasila neovisnu srpsku državu (Republika Srpska Krajina). Hrvati i drugi nesrpski građani su „proterani sa te teritorije tokom nasilne kampanje etničkog čišćenja“. U drugoj polovici 1991. godine odvijale su se žestoke bitke, rezultirajući granatiranjem Starog grada Dubrovnika i opsadom i uništenjem Vukovara od strane JNA i srpskih snaga.
Iako je primirje pod nadzorom Ujedinjenih naroda stupilo na snagu početkom 1992. godine, hrvatske su vlasti bile odlučne povratiti kontrolu nad svojim teritorijem i poduzele su napore za razvoj i opremanje svojih oružanih snaga. U ljeto 1995. godine, Hrvatska vojska pokrenula je dvije velike ofenzive i povratila je svu prethodno okupiranu teritoriju osim malog dijela u istočnoj Slavoniji. Tijekom velikog egzodusa, deseci tisuća Srba pobjegli su pred hrvatskim snagama u dijelove Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom, a neki su nastavili put do Srbije. Rat u Hrvatskoj praktično je završio u jesen 1995. godine. Hrvatska je ponovno stekla punu kontrolu nad svojim teritorijem 1998. godine kada su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske nakon mirnog prijelaznog razdoblja pod upravom Ujedinjenih naroda.[6]
Da bi se adresirala složenost ovog povijesnog razdoblja, koje je ključno za oblikovanje „službenog sjećanja“ na to razdoblje, analiza se fokusira na komemorativne prakse povezane s pet događaja koji su se dogodili u Hrvatskoj 1991., 1993. i 1995. godine. Ti događaji obuhvaćaju Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 18. studenoga, komemoraciju povodom ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca 7. prosinca, obilježavanje vojno-redarstvene operacije Medački džep 9. rujna, obilježavanje vojno-redarstvene operacije Bljesak 1. svibnja, te Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza.
Metodologija
Ovaj rad analizira pet komemorativnih događaja u Hrvatskoj tijekom desetogodišnjeg razdoblja od 2012. do 2022. godine, kojima pristupa putem analize govorâ i medijskih izjava najviših dužnosnika u Hrvatskoj tijekom tih prigoda. Cilj analize je razumijevanje i sistematizacija politike sjećanja povezane s ratovima devedesetih godina 20. stoljeća.
Komemoracije vojno-redarstvene operacije Oluja, koja se dogodila u kolovozu 1995. godine, i pada Vukovara, koji se zbio u studenom 1991. godine, odabrane su za ispitivanje narativa događaja koji predstavljaju temeljne aspekte rata posredstvom simbola pobjede hrvatskih snaga (operacija Oluja) i simbola žrtve i najvećeg stradanja (pad Vukovara). Analiza ima za cilj utvrditi koje su poruke prenesene javnosti tijekom službenih komemoracija ovih događaja u posljednjih deset godina.
Komemoracije vojno-redarstvenih operacija Medački džep, koja se dogodila u rujnu 1993. godine, i Bljesak, koja se dogodila u svibnju 1995. godine, odabrane su zbog značajnog stradanja i ubijanja civila koji pripadaju srpskoj manjini tijekom i nakon tih operacija. Analiza komemorativnih događaja od 2012. do 2022. godine ispituje je li sjećanje na žrtve koje pripadaju srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj bilo dio govora visokih dužnosnika tijekom službenih komemoracija u Gospiću i Okučanima.
Ubojstvo dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre Zec, njene majke Marije i oca Mihajla u prosincu 1991. godine odabrano je da bi se utvrdilo kako je ubojstvo članova te zagrebačke srpske obitelji utjecalo na stvaranje društvenog sjećanja o devedesetim.
Jedan od odabranih kriterija za analizu politike sjećanja u Hrvatskoj u posljednjih deset godina jeste vremenski – analizirati događaje iz različitih razdoblja rata, od njegovih početaka do kraja. Kronološki slijed analiziranih događaja je sljedeći: pad Vukovara 18. studenog 1991., ubojstvo obitelji Zec 7. prosinca 1991., operacija Medački džep 9. rujna 1993., operacija Bljesak 1. svibnja 1995. i operacija Oluja 5. kolovoza 1995.
Slično tome, analizom se ispituju događaji koji se obilježavaju službenim, odnosno alternativnim komemoracijama (koje organizira civilno društvo) kako bi se istražio potencijal za inkluzivne komemoracije koje uključuju predstavnike vlade i civilnog društva, sa ciljem oblikovanja inkluzivnijih pristupa kolektivnom sjećanju.
Metodologija korištena za analizu ovih događaja obuhvatala je prikupljanje govora i javnih izjava najviših državnih dužnosnika u Hrvatskoj tijekom spomenutih obljetnica na mjestima gdje su održane službene ili alternativne komemoracije. Ovisno o događaju, prikupljeni su video-snimci i pisane izjave predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog sabora, ministara u Vladi Republike Hrvatske i gradonačelnika Zagreba.
Analizom govora najviših državnih dužnosnika u Hrvatskoj tijekom službenih obljetnica ovih događaja nastoji se identificirati kako ti govori i izjave interpretiraju činjenice koje su se dogodile tijekom ovih ratnih događaja. Činjenicama se smatraju događaji i brojevi koje su pružili međunarodni i domaći sudovi i oni koji su utvrđeni u izvještajima domaćih nevladinih organizacija (Hrvatski helsinški odbor, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Srpsko narodno vijeće).
Nadalje, važno je utvrditi koje poruke su dužnosnici slali javnosti s lokacija službenih ili alternativnih komemoracija i kako se one uklapaju u ukupnu politiku sjećanja u vezi s ratom u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine – da li su dužnosnici prenosili poruke vezane za izgradnju mira, pomirenje i poštivanje svih civilnih žrtava rata te s kojih političkih funkcija i komemoracija su to činili. Osim toga, bilo je važno utvrditi postoji li vremenski kontinuitet u posljednjih deset godina u određenoj politici sjećanja u vezi s određenim događajima koji su istraženi.
Ključni nalazi
Nalazi ukazuju na to da je politika sjećanja u Hrvatskoj vezana za rat devedesetih na hrvatskom teritoriju općenito oblikovana u etnonacionalističkim okvirima, a narativ koji prati interpretaciju činjenica zatvoren je i isključiv prema patnjama i ubijanju civila koji pripadaju najvećoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, to jest Srbima. Izuzetci u kojima se visoki dužnosnici očituju i javno govore o (ratnim) zločinima i kršenjima ljudskih prava počinjenih od strane hrvatskih snaga te žrtvama tih zločina rijetki su, ne predstavljaju komemorativni kontinuitet i ne generiraju javne isprike žrtvama i njihovim obiteljima za počinjene zločine.
Složenost ratnih događaja iz devedesetih, što obuhvata operacije koje su uključivale radnje smatrane legitimnima prema humanitarnom pravu, kao i masovna i ozbiljna kršenja ljudskih prava i ratne zločine, ne uzima se u obzir u službenoj politici sjećanja. Političko vodstvo u Hrvatskoj tijekom promatranog razdoblja, u posljednjih deset godina, nije ponudilo način da se narativ o ratu uskladi sa činjenicama o prošlosti tijekom službenih komemoracija i proslava, niti je uspostavilo inkluzivne prakse sjećanja zasnovane na egalitarizmu umjesto na etničkom ekskluzivizmu.
Dan sjećanja ili Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje (18. studenog 1991.)
Osamnaestog studenog 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija (JNA), uključujući srpske snage, preuzela je kontrolu nad gradom Vukovarom. Time je završila opsada Vukovara, koja je trajala 87 dana. Tijekom opsade ubijene su stotine građana, a grad je znatno uništen.
Više od 2.500 građana je ranjeno, dok je oko 5.000 ljudi odvedeno u zatočeničke objekte i logore u Srbiji. Svi stanovnici Vukovara nesrpske nacionalnosti protjerani su nakon pada grada. Nakon pada Vukovara, počinjen je masovni ratni zločin, kada je zapovjedništvo JNA predalo više od 200 ratnih zarobljenika i civila hrvatske nacionalnosti iz vukovarske bolnice pripadnicima Teritorijalne obrane (TO). Oni su ubijeni na poljoprivrednom dobru Ovčara 20. studenog 1991.
U Vukovaru se svake godine, počevši od 1998., 18. studenog održava službena komemoracija, koja je 2012. godine nazvana „Vukovaru – ime sveto“, a u svim narednim godinama komemoracija nosi ime „Vukovar – mjesto posebnog pijeteta“.
Svake godine, u znak sjećanja na patnje u Vukovaru tijekom opsade i samog pada grada, 18. studenog organizira se Kolona sjećanja na žrtve, koja počinje kod Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“ (vukovarska bolnica) i završava na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Među ostalima, u Koloni sjećanja sudjeluju i najviši državni dužnosnici, a sama komemoracija ne počinje niti završava govorima visokih državnih dužnosnika. Često se čak i davanje izjava za medije izostavlja tog dana.
Jedini analizirani govor je onaj objavljen na Youtube kanalu predsjednika Ive Josipovića 2014. godine, koji se, između ostalog, odnosio na očekivanja koja je iznio javnosti uoči 23. obljetnice, s obzirom na to da su visoki dužnosnici bili spriječeni pridružiti Koloni sjećanja 2013. godine.
Iako je posljednjih deset godina komemoriranja žrtava obilježeno različitim događajima i izjavama koji ne doprinose izgradnji inkluzivnog pristupa komemoraciji žrtava u Vukovaru, javne izjave visokih dužnosnika, posebno u posljednjim godinama, teže stabilizaciji međuetničkih odnosa u Vukovaru. To je posebno vidljivo iz izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, koji kontinuirano, na godišnjicu pada Vukovara, povezuje naizgled nepovezane događaje – pad Vukovara i mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koja je uslijedila godinama kasnije. Zamjenici predsjednika vlade iz redova srpske nacionalne manjine, iz političke partije SDSS, prisustvuju Koloni sjećanja, odakle također šalju poruke o miru, toleranciji i suživotu.
Komemorativne prakse politike sjećanja u posljednjem desetljeću
Godine 2012., obilježavajući 21. godišnjicu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, predsjednik Josipović je rekao: „Opet smo zajedno ovdje da se sjetimo stradanja Vukovara, da se sjetimo nevinih žrtava i da svojoj djeci obećamo da se nikada ništa slično neće ponoviti.“
Ova godišnjica, pod nazivom „Vukovaru – ime sveto“, „prožeta je zadovoljstvom zbog činjenice da su Gotovina i Markač oslobođeni i da je Haag potvrdio da nije bilo zajedničkog zločinačkog pothvata u operaciji Oluja“.
Sljedeća godina bit će zapamćena po tome što su najviši državni dužnosnici bili onemogućeni pridružiti se Koloni sjećanja, i tom prilikom su predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i predsjednik Vlade Zoran Milanović položili vijence i zapalili svijeće na Spomen obilježju na mjestu masovne grobnice na Ovčari. Međutim, nekoliko sati pošto im je pristup koloni onemogućen, Bojan Glavašević, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja i sin cijenjenog novinara Hrvatskog radija Vukovar Siniše Glavaševića, koji je ubijen na Ovčari 1991. godine, s ministricom kulture Andrejom Zlatar Violić, pukovnikom Ivanom Grujićem i skupinom prijatelja, položio je svijeće podno spomen obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Tom prilikom, Bojan Glavašević je rekao: „Ovako nešto nije se trebalo dogoditi. Nismo se trebali dijeliti. Ovo je poraz svih nas. Ovo je ljudski poraz, poraz ljudskosti i poniznosti. (…) Uspjeli su uništiti nešto što je bilo čisto i mjesto jedinstva svih ljudi bez obzira na politiku, uvjerenje, bez obzira na sve. Vukovar i žrtva Vukovara bili su ono jedino oko čega smo bili zajedno. Bez ovih ljudi ne bi bilo slobodne Hrvatske, ne bi bilo ni nas. Možda bi u Vukovaru bili latinični natpisi koji bi bili manjinski. (…) Logično je da nitko ne može nekome zapriječiti put i uskratiti nešto što mu pripada po prirodi. Svakome tko želi položiti vijenac i zapaliti svijeću nitko nema pravo to i uskraćivati. Vjerovao sam u ljude koje znamo, koje znam godinama, mislio sam da neće dirati u ono što je svima zajedničko. Želim da dogodine bude drukčije, da opet zajedno, bez obzira na politička uvjerenja i druge stvari, položimo vijence i zapalimo svijeće.“
Predsjednik Ivo Josipović obratio se javnosti video-izjavom uoči 18. studenog 2014. godine, kako bi pozvao javnost na „punu političku odgovornost i zrelo ponašanje svih sudionika povorke“. Nemogućnost pristupa predsjednika države koloni na prethodnoj godišnjici okarakterizirao je kao sramotu, naglašavajući da se nada da se to neće ponoviti. „Lani smo vidjeli udar na državne institucije za koje su, među ostalima, život dali i vukovarski branitelji“[15], istaknuo je.
Svoju izjavu zaključio je riječima: „Kad (…) započnemo novi radni dan, moramo biti ponosni na Vukovar, ponosni na zrelost i poštivanje koje smo iskazali žrtvama Domovinskog rata, ponosni na samopoštovanje koje smo znali iskazati kao nacija koja poštuje sebe, svoje heroje i svoju prošlost. Samo tako imamo se pravo nadati dobroj budućnosti.“
Na godišnjici održanoj 2015. godine, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko osvrnuo se na slobodu i demokraciju kao na „vrijednosti borbe za Domovinski rat, kao i vrijednosti branitelja“, dok je predsjednik Vlade Andrej Plenković na 25. godišnjici, 2016. godine, medijima rekao: „[N]aše duboko poštovanje i zahvalnost hrvatskim braniteljima, svima onima koji su dali život za Hrvatsku, za slobodu moderne Hrvatske, da se uvijek prisjećamo njihove žrtve i da ovo jedinstvo Hrvatske koje vidimo u Vukovaru bude poticaj za djelovanje prema budućnosti.“
Godišnjica 2017. prva je u nizu komemoracija na kojima predsjednik Vlade Andrej Plenković povezuje obilježavanje stradanja Vukovara s mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, čime je „Hrvatska ponovno zaokružila svoju teritorijalnu cjelovitost i uspostavila vlast u svim dijelovima Domovine“. Tom prilikom naglasio je važnost izgradnje „modernog, demokratskog i uključivog hrvatskog društva“, koju je potaknula upravo mirna reintegracija, pruživši „poticaj i na europskom putu zemlje, jačanju naših institucija i integraciju u društvo manjina u Hrvatskoj“. Plenkovićeve poruke o mjerama Vlade povezanim s ulaganjem u ekonomsku revitalizaciju i razvoj Vukovara i njegove okolice bile su integralni dio te izjave medijima, ističući važnost „vraćanja ljudi u Grad, koji ima znatno manje stanovnika nego prije 1991. godine“.
Ta godišnjica će biti zapamćena i po izjavi predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, koja je tom prilikom rekla: „Još će puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države, ali to ne znači da ne moramo i ne smijemo razgovarati, dapače, naše odgovornost je razgovarati i rješavati otvorena pitanja, posebno bolno pitanje nestalih.“
Povodom godišnjice 2018. godine, Andrej Plenković se, poput prethodnih godina, u izjavi koju je dao uoči Kolone sjećanja, ispred vukovarske bolnice, fokusirao na tri glavna tematska elementa: na mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, ekonomske mjere i projekte koje je Vlada provela ili će provesti kako bi stvorila poticajno okruženje za poduzetnička ulaganja u Vukovaru te izazove vezane uz demografski deficit tog područja.
Povodom posjete predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i saborskog zastupnika Milorada Pupovca uoči same godišnjice, 17. studenog, Plenković je izjavio: „Svaka komemoracija treba prije svega podsjetiti na istinu, na poštovanje prema žrtvama, ali i otvoriti stranice prema budućnosti – stranice pomirbe i suživota.“ U svojoj izjavi, Plenković je povezao pitanje pomirenja i suživota s mirnom reintegracijom, koju je opisao kao „jednu od ključnih ostavština prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana“.
Plenković je, uz to, naglasio važnost procesuiranja ratnih zločina te ukazao na razliku između Zakona o oprostu za kaznena djela i ratnih zločina. Na pitanje novinara zašto je projekt interkulturalne škole „Dunav“ propao, odgovorio je: „Treba proći određeno vrijeme, kroz proces suživota mora se izgraditi povjerenje, a gradnja povjerenja ide od malih koraka do stvaranja opće klime. Na državi je da stvori opću klimu, a u konkretnom životu to su postupci koji zahtijevaju dosta vremena. Previše je ovdje ožiljaka da bi to išlo preko noći.“
Istom prilikom, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković rekao je: „Danas se prisjećamo žrtava, prisjećamo se naših poginulih i nestalih branitelja i civila. Radilo se o velikoj tragediji, ali to je bitka koja je presudila i koja je donijela pobjedu u ratu. To je poruka da je rat najgori za rješavanje sukoba i problema, da uvijek moramo rješavati probleme pregovorima. Bez obzira na svu tragediju, ovo je bila velika pobjeda.“
Na godišnjici 2019. godine, Andrej Plenković se u svojoj izjavi usredotočio na odnos između pitanja nestalih i informacija koje imaju vlasti u Srbiji: „Mislim da treba doći do političke volje gdje oni podaci koji trenutno postoje u Beogradu se dostave Hrvatskoj, da konačno znamo sudbinu svih naših ljudi.“ Također je istaknuo da su te informacije „takozvana temeljna pitanja koja se trebaju rješavati u okviru poglavlja koja se odnose na temeljna prava“, aludirajući na pitanja pristupanja Srbije Europskoj uniji.
„U ime cijele Vlade Republike Hrvatske, danas smo ovdje na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, dan sjećanja na žrtve Vukovara, dan sjećanja na žrtve Škabrnje, koji je, kao što znate, nakon prijedloga naše vlade, Hrvatski sabor uvrstio u Zakon o blagdanima i spomendanima kao neradni dan, čime dajemo dodatno značenje i simboliku gradu Vukovaru, svim hrvatskim braniteljima, svim žrtvama koji su osigurali i pobjedu u Domovinskom ratu i koji su zaslužni za našu slobodu. Stoga im još jedanput iskazujemo našu zahvalnost.“ Ovom izjavom Plenković je započeo obraćanje medijima na 29. godišnjicu vukovarske tragedije, a ona se odnosi se na zakon donesen 2020. godine kojim je Vukovar proglašen mjestom posebnog pijeteta. Tom prilikom, Plenković se također osvrnuo na prošlost i povezao 18. studenog s mirnom reintegracijom.
Istaknuo je snagu hrvatske države „za iskorake koji su važni za suživot, za pomirbu, za povijesnu istinu, prije svega u pobjedi u Domovinskom ratu, čime je ostvarila sve svoje nacionalne zadaće, oslobodila je bivši okupirani teritorij, konsolidirala se demokratski, institucionalno“, te se zatim „ čvrsto usidrila i u NATO-u i EU“.
Na isti način, Hrvatska je „ispružila ruku prema manjinama u Republici Hrvatskoj pa tako i srpskoj manjini koja, između ostalog, je prisutna i ovdje u Vukovaru, i uopće u Slavoniji, i zato je dobro i po nama normalno i prirodno da je potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a Boris Milošević s nama danas u Vukovaru kao što je bio i u Kninu“. Svoj govor je zaključio izjavom: „To su poruke okrenute budućnosti, okrenute suradnji, okrenute razvoju, Europi, vrijednostima koje dijelimo i mislim da je to dobar put, put na kojem ćemo ustrajati uz svu pažnju i pozornost i poštovanje koje dajemo prema Domovinskom ratu i prema dignitetu hrvatskih branitelja, onih koji su za Hrvatsku dali najviše.“
Povodom svog prvog sudjelovanja kao potpredsjednika Vlade u Koloni sjećanja, Boris Milošević je u svojoj izjavi izrazio nadu da će se „u narednom periodu otvoriti dijalog i da ćemo pronaći, ako ne sve, onda najveći mogući broj onih koji su nestali“, za što je naglasio da će se osobno zauzimati, i dodao: „Danas, kao i 1991. prije rata, više od trećine građana Grada Vukovara su građani srpske nacionalnosti. Mislim da radi budućnosti i radi mladih trebamo naći zajednički put, put pomirenja i dijaloga. Treba uspostaviti pravi dijalog na lokalnoj razini.“
I 2021. godine, Plenković je na obljetnici u Vukovaru govorio o važnosti rada na „međusobnoj toleranciji i uvažavanju“: „Mi želimo uključivo društvo u kojem će se svi osjećati dobro. Naravno, Hrvati, jer je ovo naša država, ali i sve manjine, pa i srpska manjina. Moramo se poštovati i onda će te teške rane, za koje trebaju generacije da zacijele, zacijeliti. Sjetimo se da je ovdje bila mirna reintegracija… Tu je veličina i snaga predsjednika Tuđmana koji je to uspio reintegrirati.“ Također se osvrnuo na činjenicu da je od 2020. godine 18. studenog Hrvatski sabor proglasio neradnim danom i dodao da [neradni dan] „omogućuje svim ljudima koji osjećaju Vukovar da dođu tu. Ovdje je Hrvatska jedinstvena, to se mora njegovati i održavati“.
Također je ocijenio da Hrvatska ide putem demokratske zrelosti puno brže od drugih zemalja i da bi sigurno mnogi željeli biti na mjestu Hrvatske. Na pitanje novinara o dolasku Milorada Pupovca u Vukovar uoči obljetnice, Plenković je odgovorio: „On je našao svoj način da iskaže poštovanje. Potpredsjednik Vlade je Boris Milošević i on je danas tu, bio je s nama i u Kninu. Gradimo okvir društva kakvo mislimo da je dobro graditi, svako daje svoj doprinos. Zadovoljstvo mi je da je potpredsjednik Vlade ovdje, što je jasan signal iskazivanja poštovanja prema žrtvi i braniteljima.“
Boris Milošević je sudjelovao u Koloni sjećanja 2021. godine, a u izjavi za televiziju N1 složio se s ocjenom da postoje podjele u sjećanju na žrtve, ali također je rekao da je njegov dolazak u taj grad korak prema prevladavanju tih podjela: „Slažem se da postoje podjele, upravo je moj dolazak danas korak da te podjele prevladamo.“ Sudjelovanje Miloševića u Koloni sjećanja 2021. godine bilo je drugo zaredom.
Izjavu koju je dao povodom 31. obljetnice, koja je obilježena 2022. godine, predsjednik Vlade Andrej Plenković posvetio je, između ostalih žrtava, sjećanju na preminulu pedijatricu i dugogodišnju ravnateljicu vukovarske bolnice Vesnu Bosanac, po kojoj je imenovana jedna ulica u Vukovaru, i Jurja Njavre, liječnika i ministra te zastupnika po kojem je nazvana bolnica u Vukovaru.
Na pitanje osjeća li se neugodno kada su građani okrenuli leđa potpredsjednici Vlade Anji Šimpraga tijekom njihovog posjeta Škabrnji noć prije, odgovorio je: „Politika pomirbe, politika suživota je jedina politika koja je bitna za budućnost. U Škabrnji su počinjeni strašni zločini, mi razumijemo osjećaje obitelji žrtava, u tako malom mjestu, u takvom jednom danu da se dogodio takav strašan zločin. Ono što smatram da je dobro da predstavnica SDSS-a koja je potpredsjednica Vlade, da je došla, i da je odala počast žrtvama.“
Na pitanje o bilateralnoj suradnji u pronalaženju nestalih osoba, istaknuo je da je hrvatska vlada u posljednjih šest godina postigla vrlo dobre rezultate u pronalaženju nestalih osoba i naglasio: „Mi, naravno, jako dobro znamo, da bi se zaista otkrila mjesta gdje se nestali nalaze, bitno je da imamo suradnju onih koji o tome znaju više nego mi. A oni koji znaju više nego mi nisu u Hrvatskoj, nego su u Beogradu. Prema tome, mi ćemo nastaviti inzistirati na pouzdanim podacima koji će zaista biti dodana vrijednost, a ne neke manje informacije kao što je bilo u prošlosti, a to su bila sva saznanja koja hrvatska vlada već ima.“
U vezi s pitanjem smatra li prikladnim polaganje vijenca za žrtve i hrvatske i srpske nacionalnosti, što je učinjeno 17. studenog 2022. godine, Plenković je odgovorio: „Ono što je bitno je da predstavnici Srba u Hrvatskoj, njih predstavlja u Hrvatskom saboru SDSS, iskažu poštovanje prema žrtvi Vukovara. To što oni obilježavaju i poštovanje prema Srbima koji su poginuli u Domovinskom ratu je nešto što mi razumijemo isto tako.“
Zaključak
„Vukovar ostaje simbolom hrvatskog stradanja i srpske agresije, divljačkog uništenja kulturnih spomenika, etničkog čišćenja i nemilosrdnih napada na civile.“
Komemoracija u Vukovaru, Kolona sjećanja, kojoj se svake godine pridružuju deseci tisuća građana, duga je pet i pol kilometara i vodi od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja. Taj vid komemoracije jedinstven je u Hrvatskoj, govori političara nisu predviđeni, što taj događaj također čini osobenim.
Nakon 2013. godine, kada su najviši državni dužnosnici (predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i predsjednik Vlade Zoran Milanović) bili spriječeni pridružiti se Koloni sjećanja prije komemoracije žrtvama Vukovara, Ivo Josipović se oglasio. Tom prilikom pozvao je na obilježavanje 18. studenog sa suosjećanjem, ozbiljnošću, dostojanstvom i ponosom, izražavajući „samopoštovanje koje smo znali iskazati kao nacija koja poštuje sebe, svoje heroje i svoju prošlost“. Nakon izjave predsjednice Grabar-Kitarović da „još će puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države“, počevši od studenog 2017. godine, započinje razdoblje nešto otvorenijih pristupa u politici sjećanja na događaje u Vukovaru tijekom 1991. Od 2018. godine nadalje, predsjednik Vlade Plenković u svojim izjavama govori o budućnosti u kontekstu pomirenja i suživota. Počevši od 2019. godine, 18. studenog – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje – proglašen je neradnim danom.
U Vukovaru, gradu koji je prije rata bio izraženo multietnički, gdje su 1991. godine ubijeni i pripadnici srpske zajednice, službena komemoracija strogo odvaja sjećanje na civile. Predstavnici Srba u Hrvatskoj, kako se vidi iz analize, povremeno sudjeluju u Koloni sjećanja i organiziraju neslužbene, alternativne komemoracije za ubijene civile Srbe, ali i za civilne žrtve hrvatske nacionalnosti. Ta komemoracija najčešće se odvija 17. studenog.
Trenutno ne postoji vizija najviših državnih dužnosnika o tome kako otvoriti prostor za uključivo sjećanje i uključive komemoracije.
Ubojstvo porodice Zec (7. prosinac 1991.)
Uvod
Sedmoga prosinca 1991. godine, Munib Suljić, Siniša Rimac, Nebojša Hodak, Igor Mikola i Snježana Živanović, pripadnici specijalne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova, koja je bila poznata i kao Merčepova jedinica („merčepovci“), ubili su Mihajla Zeca te kidnapovali njegovu dvanaestogodišnju kćerku Aleksandru i suprugu Mariju.
Nakon što je Siniša Rimac, tada devetnaestogodišnji vojnik, s više hitaca ubio Mihajla Zeca na kućnom pragu u zagrebačkom naselju Trešnjevka, počinitelji su vezali njegovu suprugu Mariju i kćerku Aleksandru te ih odveli u planinarski dom Adolfovac na Sljemenu, gdje se nalazila jedna od Merčepovih baza, i tamo ih ubili hicima iz vatrenog oružja. Gordana i Dušan, ostalo dvoje djece Mihajla i Marije Zec, preživjeli su jer su se sakrili u porodičnoj kući.
„Nebojša i Munib nosili su kramp i lopatu, a kada smo došli do smetlišta, počeli su kopati. Igoru i meni su naredili da idemo po ženu. Igor ju je vodio prema smetlištu, a ja sam išla za njim. Sve se događalo oko ponoći. Bio je mrak, a ja sam osvjetljivala put baterijskom lampom“, dodala je Živanović. Mikola je potom Mariju Zec, koja je imala povez oko glave i ruke vezane iza leđa, doveo do ruba jame. „Cijev Hoecklera sam joj uperio u glavu, zažmirio sam, okrenuo sam glavu na drugu stranu i ispalio jedan metak. Kada sam otvorio oči, vidio sam da je žena pala na zemlju pored jame. Tada je Igor iz mojih ruku uzeo svoju pušku i ispalio još nekoliko metaka u ženu. Nebojša se nalazio u rupi i počeo je vući tijelo, potvrdio je Munib Suljić.
Rimac, Mikola i Živanović zatim su se vratili do doma po Aleksandru. „Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Hoeckler“, priznao je Rimac. Nakon što joj je Suljić ispalio šest metaka u potiljak, Aleksandra je pala na zemlju. Hodak i Rimac su zatim bacili beživotno tijelo u jamu. Budući da su čuli hropac, Mikola je uzeo pušku i pucao u tijela u jami. „Netko je predložio da Igor i ja idemo u dom po kantu za smeće. Dok smo mi to činili, ostala trojica zakopala su ženu i dijete u rupu koja je prethodno iskopana. Kada smo došli, vidjela sam da Munib i Rimac još skidaju krvavu zemlju, i to na onom mjestu gdje je djevojčica pala nakon vriska. Kada su pobacali i tu zemlju, istresli su smeće da se ne vidi da je bilo kopano“, kazala je Živanović.
Četrnaestog prosinca 1991. godine, zagrebačka policija pronašla je tijela i skrivenu pušku kojom je ubijen Mihajlo Zec. Rimac, Hodak, Mikola i Suljić su u razmacima od nekoliko dana pritvoreni pod sumnjom da su počinili kazneno djelo ubojstva. „Pripadnici Policijske uprave Zagreb u jutarnjim satima 14. prosinca u blizini planinarskog doma Adolfovac pronašli su dva ženska tijela za koja se sumnjalo da se radi o Mariji i Aleksandri Zec. Uz istražitelje i članove specijalne policijske jedinice, koja je osiguravala mjesto zločina, uviđaju su prisustvovali i Hodak i Rimac kako bi pokazali mjesto na kojem su zakopana tijela.“
Nekoliko dana kasnije, policija je pronašla drugu pušku, kojom su ubijene Aleksandra i Marija Zec, u terenskom vozilu Stjepana Manđerala, također pripadnika postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova. Pritvorenici, kojima se ubrzo pridružila Živanović, koja je tada bila trudna, priznali su istražiteljima da su počinili ubojstva.
Iako su tokom ispitivanja priznali odgovornost za počinjena ubojstva, zapisnici ispitivanja okrivljenika na kraju su odvojeni od spisa na zahtjev njihovih odvjetnika i nisu uzeti u obzir kao dokaz na suđenju.
Tijekom suđenja, koje je započelo u junu 1992. godine, spomenuta petorka branila se šutnjom. U julu 1992. godine, Okružni sud u Zagrebu ukinuo je pritvor okrivljenicima i istog mjeseca donio oslobađajuću presudu. Državno odvjetništvo se nije žalilo na tu sudsku odluku.
Tri i pol godine nakon oslobađajuće presude, Siniša Rimac, ubica Mihajla Zeca, koji je u međuvremenu promoviran u pripadnika osiguranja ministra obrane Gojka Šuška, nagrađen je odlikovanjem Reda Nikole Šubića Zrinskog. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman dodijelio mu je to odličje „za junački čin u ratu“. Predsjednik Stipe Mesić će tokom svog mandata oduzeti odlikovanje Rimcu.
U listopadu 2003. godine, advokat Anto Nobilo, u ime Dušana i Gordane Zec i njihove bake Bose, podnio je tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske zbog činjenice da je „nedvojbeno da su štetni događaj uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata“
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske 2004. godine odbilo je nagodbu sa obitelji Zec, obrazlažući da nije jasno jesu li članove obitelji Zec „ubili pripadnici rezervnog sastava MUP-a u obavljanju službe ili u svezi sa službom ili su pak zločin počinili izvan službe kao civili“. U travnju 2004. godine, na Općinskom sudu u Zagrebu započela je glavna rasprava u procesu kojim su preživjeli članovi obitelji Zec tražili naknadu za pretrpljenu štetu. „Osim naknade zbog izgubljenog uzdržavanja i duševnih boli zbog ubojstva majke, oca i sestre, Gordana i Dušan Zec od države očekuju da im kaže oprosti“, rekao je tom prilikom njihov advokat Maro Mihočević.
Istog mjeseca, saborski zastupnici pozvali su Vladu da isplati odštetu s obzirom na to da su ubojice pušteni zbog kardinalne greške tadašnjeg državnog odvjetnika Vladimira Šeksa. Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku o isplati jednokratne novčane pomoći članovima obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna u travnju 2004. godine.
„Mislim da će taj novac poslužiti za stvaranje preduvjeta za njihov samostalan život u budućnosti… Izrazila sam im duboko suosjećanje zbog njihove obiteljske tragedije i poželjela im puno sreće i zdravlja u životu. Puno smo razgovarali o njihovoj budućnosti i tome što dolazi, čime se bave, o čemu razmišljaju i maštaju. Bio je to vrlo zgodan susret i razgovor, dogovorili smo se da ćemo se susresti opet“, rekla je Jadranka Kosor, tadašnja potpredsjednica Vlade zadužena za socijalna pitanja i ljudska prava, koja je osobno dodijelila jednokratnu novčanu pomoć Gordani i Dušanu Zecu.
U veljači 2012. godine, Županijsko državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv Tomislava Merčepa. Između ostalog, optužen je za odgovornost za ubojstvo članova obitelji Zec. Na teret mu se stavlja odgovornost za ratne zločine protiv civila koje je njegova jedinica počinila u drugoj polovici 1991. godine na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Merčep je optužen i osuđen, između ostalog, za ubojstvo članova obitelji Zec, na temelju zapovjedne odgovornosti, to jest za to što nije spriječio jedinicu pod svojim zapovjedništvom da odvodi, muči i ubija civile, te za to što je sam prisustvovao nekim od spomenutih zločina. „Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između ’naših’ i ’njihovih’ žrtava. U takvoj viktimološkoj dihotomiji ’naše žrtve’ dobivaju mjesta posebnog pijeteta i ’mramor ih se sjeća’, dok ’njihove’ ostavljamo medijskim strvinama, stalno novom prežvakavanju onoga što nacionalno lobotomirana svijest nikako ne može provariti.“
Do danas, osim potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića iz Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), koji je prisustvovao 2021. godine, najviši državni dužnosnici ne prisustvuju komemoracijama ubijenim članovima obitelji Zec, koje već godinama organiziraju organizacije civilnog društva.
Pozitivan pomak vidljiv je tek u posljednje dvije godine, kada se komemoracijama pridružuje gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, čiji su govori vrijedni pažnje, a pridružuju mu se i drugi predstavnici lokalne vlasti te nekoliko saborskih zastupnika, uglavnom iz partija lijevo od centra, niti jedan iz partija centra ili desnice, kakva je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
Komemorativne prakse politike sjećanja u posljednjem desetljeću
Sjećanje na ubijene članove obitelji Zec u Zagrebu čuva se i njeguje godišnjim komemoracijama organizacija civilnog društva, prvenstveno Antifašističke lige Republike Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća.
Komemoracije se održavaju na godišnjicu ubojstva, 7. prosinca, u blizini planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu iznad Zagreba, mjestu gdje su ubijene i bačene Marija i Aleksandra Zec.
Svake godine Antifašistička liga poziva gradonačelnika Zagreba, Vladu i predsjednika da se pridruže komemoraciji. Zamjenik predsjednika Vlade Boris Milošević prvi put je prisustvovao komemoraciji 2020. godine, a gradonačelnik Tomislav Tomašević postao je prvi gradonačelnik Zagreba koji je prisustvovao komemoraciji 2021. godine. Komemoraciji za ubijene članove obitelji Zec prisustvovao je i 2022. godine. Od godine ubojstva do danas, najviši državni dužnosnici nijednom nisu prisustvovali komemoraciji.
Pored dolaska, Tomašević je obilježio prigodu govorom kakav se do tada nije čuo od izvršne vlasti Grada Zagreba.
Na komemoraciji 2021. godine, istaknuo je da na mjestu ubojstva Marije i Aleksandre Zec stoji „ponizno, kao gradonačelnik grada Zagreba kako bi odao počast nevinim žrtvama, nevino ubijenoj obitelji Zec“. Kazao je da želi živjeti u gradu gdje se zločini i počinitelji kažnjavaju te je naglasio koliko je važno sjećati se civilnih žrtava: „Ovdje sam upravo zato što smatram da ovakvi zločini ne smiju pasti u zaborav kako se nikad više u budućnosti ne bi ponovili.“
Svoj govor je zaključio rečenicom: „… ovdje sam i kao zalog bolje budućnosti…“
Zahvaljujući dolasku gradonačelnika Tomislava Tomaševića, predsjednika Skupštine Grada Zagreba Joška Klisovića te gradskih i saborskih zastupnika, informacije o ubojstvu članova obitelji Zec i kronologiji loših poteza predstavnika izvršne i sudske vlasti u vezi s tim slučajem postale su dostupnije javnosti.
Snažan odjek motivirao je niz javnih ličnosti da istupe u javni prostor te progovore o važnosti i potrebi čuvanja sjećanja na obitelj Zec, da istaknu simboličko značenje tog nacionalističkog ubojstva, kao i da reagiraju na to da je država Hrvatska u suočavanju s činjenicama oko ovog zločina – podbacila i pogriješila.
Najviše hrvatsko političko vodstvo nije iskoristilo priliku da se pridruži ukazivanju na taj sramotni događaj iz prošlosti koji se odigrao u glavnom gradu te da, potaknuto pažnjom javnosti, odgovorno, iskreno i nedvosmisleno govori o greškama iz prošlosti. Nažalost, i predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović propustili su tu priliku.
Štoviše, Milanović je 30. godišnjicu ubojstva članova obitelji Zec obilježio sramotnom i bešćutnom izjavom: „Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu […], dobili su odštetu, što bi još trebalo…?“
Pozitivan pomak u politici sjećanja od strane lokalne vlasti uslijedio je i 2022. godine, kada je Tomašević najavio postavljanje spomenika na mjestu ubojstva Aleksandre i Marije Zec, kako bi se trajno sačuvalo sjećanje na taj zločin, sa ciljem da se ne ponovi.
Postavljanje spomenika, ali i imenovanje javne površine u Zagrebu po obitelji Zec, bilo bi značajan pomak u politici sjećanja na taj okrutni događaj iz hrvatske prošlosti. U procesu imenovanja javne površine, za što se godinama zalaže nevladina organizacija Inicijativa mladih za ljudska prava, postignut je konkretan napredak 2022. godine kada je, na prijedlog spomenute organizacije, ime obitelji Zec uneseno u Fond imena odlukom Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Skupštine Grada Zagreba, iz kojeg se imenuju javne površine u Zagrebu.
Zaključak
Ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca samo su početak sramotnog dijela prošlosti s kojim se službena Hrvatska još nije suočila – ni u potpunosti u smislu kaznenog prava, ni u politici sjećanja, a uloga nadležnih institucija bila je uglavnom razorna i okrutna. Materijalna naknada koju je Vlada Republike Hrvatske dodijelila preživjelim članovima obitelji Zec, Dušanu i Gordani, Aleksandrinom bratu i sestri, zapravo je ishod političke taktike jer je, prema predviđanjima nekih stručnjaka, „Vlada odlukom o isplati jednokratne novčane pomoći neposredno priznala da bi taj spor vjerojatno izgubila pred sudom, što bi kreiralo sudski presedan na kojem bi se stvorila sudska praksa u procesima kojima obitelji žrtava nastoje dobiti obeštećenje.“
Posljednje dvije godine donijele su pozitivne promjene, barem na razini lokalnih vlasti, u komemoriranju ubijenih članova obitelji Zec u prosincu 1991. Godišnje komemoracije (2020. i 2021.), koje su organizirale organizacije civilnog društva, dobile su značajnu pažnju s prisustvom zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Njegovi govori tijekom tih događaja, s obećanjima o postavljanju spomenika na mjestu ubojstva Aleksandre i Marije na Sljemenu, doveli su tu tragediju iz prošlosti u središte javne rasprave tijekom mjeseca obljetnice. Stoga je velika količina informacija, uključujući imena počinitelja, jedinicu „merčepovci“ i državne pravosudne i političke propuste u utvrđivanju odgovornosti za ubojstvo obitelji Zec, postala široko dostupna javnosti. Takav razvoj događaja stvorio je povoljno okruženje za buduće uključivanje državnog vodstva u komemoracije i preuzimanje odgovornosti za taj zločin.
Operacija Medački džep, 9. rujan 1993.
Operacija „Džep ’93“, u javnosti poznatija kao vojno-redarstvena operacija Medački džep, odvijala se od 9. do 17. rujna 1993. godine u okolici Gospića, u selima Čitluk, Počitelj, Divoselo i njihovim zaseocima. Tijekom operacije stradalo je više od osamdeset civilnih i vojnih žrtava.
Prema popisu iz 1991. godine, u spomenutim selima živjelo je 780 stanovnika (344 u Divoselu, 129 u Čitluku, 307 u Počitelju), od čega 92% Srba.
„U vojno redarstvenoj operaciji Medački džep u napadnim i obrambenim djelovanjima na hrvatskoj strani sudjelovali su pripadnici 9. gardijske brigade te skupnih snaga 19 Specijalnih jedinica policije MUP-a RH, kao i pripadnici domobranskih bojni Gospić i Lovinac, 263. Izvidničke satnije ZP-a Gospić, 71. bojne Vojne policije Rijeka i 111. brigade.
Tijekom borbenih djelovanja pa do povlačenja hrvatskih snaga, od 9. do 17. rujna 1993., poginulo je ukupno 6 pripadnika Hrvatske vojske i 7 pripadnika postrojbi specijalne policije MUP-a, a 53 su ranjena.“
Srpsko narodno vijeće izvijestilo je da „već prvoga dana akcije ubijeni su i/ili poginuli i brojni civili, među kojima su velika većina bili stariji ljudi. Među njima je bilo i najmanje deset žena, od kojih je jedna bila slijepa i stara 84 godine, a ubijena je u vlastitome dvorištu. Do kraja akcije, odnosno do povlačenja hrvatskih snaga iz Medačkog džepa, što je bila posljedica pritiska međunarodne zajednice na hrvatske vlasti i sporazuma potpisanog 15. septembra 1993., smrtno je stradalo najmanje 28 civila te više od 50 vojnika sa srpske strane. Pri tome valja reći da nisu svi vojnici poginuli u borbi, već su neki ubijeni nakon zarobljavanja, a u pojedinim slučajevima dokazano je teško zlostavljanje, mučenje i iživljavanje. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi prerezan je vrat, a neosporno je i više slučajeva paljenja leševa. Izvjesno je da su gotovo beziznimno sve žrtve bili Srbi, osim jedne Hrvatice, udane u Čitluku. Nakon odluke o povlačenju, između 15. i 17. septembra, hrvatski su vojnici minirali praktički sve kuće koje su za vrijeme same akcije ostale neoštećene, a pobijena je i stoka te su zagađeni bunari s pitkom vodom kako bi povratak u ta sela bio trajno onemogućen – odnosno etnički je ’očišćen’ cijeli prostor.“
„Zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu a na temelju optužnice preuzete od Haškog tribunala, pred Županijskim sudom u Zagrebu proveden je kazneni postupak protiv Rahima Ademija i Mirka Norca. Optuženicima se, svakom po tri točke optužnice, stavilo na teret da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, i to radnjom nečinjenja, odnosno propuštanja. Rahim Ademi oslobođen je optužbi, a Mirko Norac proglašen je krivim za propuštanje poduzimanja nužnih radnji potrebnih kako bi se spriječilo da njemu podčinjeni pripadnici 9. gardijske brigade ubiju 4 civila i jednog zarobljenog srpskog vojnika, te je osuđen na zatvorsku kaznu.
Tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da su zapovjednici, neposredno podčinjeni Mirku Norcu, izdali zapovijed da se vojnicima da eksploziv kojim mogu minirati kuće te da se 40 leševa organizirano preveze, baci i zatrpa u septičku jamu kuće u predgrađu Gospića. Podsjećamo i da je u septičkoj jami pronađeno 11 tijela. Nakon DNA analize utvrđeno je da su 6 tijela iz Medačkog džepa. Te činjenice nisu našle mjesto u optužnici. U mjesecima nakon operacije, tijekom 1993. godine, a u radnjama hrvatske strane i pripadnika UNPROFOR-a, jer se u vrijeme akcije ’Džep ’93’ prostor Medačkog džepa nalazio u UNPA zoni, srpskoj je strani ukupno predano 76 tijela žrtava, od čega veći broj civila.
Unatoč činjenici da je pravomoćnom presudom jasno utvrđena zona odgovornosti Specijalne policije, gdje je bilo najviše žrtava, do danas nije podignuta niti jedna optužnica, kako po zapovjednoj odgovornosti, a niti za pojedinačne počinitelje zločina.“
Obljetnice vojno-redarstvene operacije Medački džep u razdoblju od 2012. do 2022. godine pretežno su obilježene sjećanjem na poginule hrvatske vojnike i članove Specijalne policije te potpunim ignoriranjem žrtava zločina počinjenih tijekom i nakon te operacije od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga.
Isključivo organizacije civilnog društva nastoje sačuvati sjećanje na ubijene civile organiziranjem „paralelnih/alternativnih“ komemoracija tijekom kojih odlaze u spomenuta sela oko Gospića, gdje čitaju imena ubijenih civila i ostavljaju cvijeće na mjestima gdje su se dogodili zločini.
U promatranom razdoblju, prvi put na 25. godišnjicu, 2018. godine, ceremoniji su prisustvovali visokopozicionirani vojni i civilni dužnosnici, uključujući predstavnika predsjednika Hrvatskog sabora, predstavnika predsjednika Republike Hrvatske te zamjenika predsjednika Vlade i ministra obrane.
Komemorativne prakse politike sjećanja u posljednjem desetljeću
Tijekom promatranih deset godina komemoriranja operacije Medački džep, u razdoblju od 2012. do 2022. godine, dostupan je bio mali broj izvora o službenim komemoracijama.
Tijekom 20. godišnjice operacije „Džep ’93“, koja se održala 2013. godine, ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić sudjelovao je na službenoj ceremoniji i izjavio: „Bilo je u toj akciji i nekih kontroverzi zbog kojih nam je žao da su se dogodile, a riječ je o nepoštivanju Ženevske konvencije, ratnog prava i običaja.“ Ipak, njegov govor bio je usmjeren na „neopravdano zanemarivanje“ te operacije „jer je bila potpuno legitimna u oslobađanju ovog dijela Hrvatske odakle su neprijateljske snage podmuklo granatirale Gospić i okolna naselja“. Također se osvrćući na spomenute kontroverze, komentirao je: „Takve situacije ipak ne mogu umanjiti veličanstvenost tih događaja od 9. rujna 1993. godine, važnost operacije Medački džep koja ide u rang svih drugih velikih akcija u Domovinskom ratu kao što su Plitvice, Peruća, Maslenica, Bljesak i Oluja.“
Godina koja će prva dati kontinuitet obilježavanju operacije Medački džep jeste 2018. Dvadeset peta obljetnica vojno-redarstvene operacije Medački džep bit će zapamćena po nekoliko značajnih događaja, prije svega po komemorativnoj ceremoniji koju je organizirala Vlada Republike Hrvatske, a kojoj je prisustvovao Mirko Norac, osuđeni ratni zločinac – osuđen i za zločine počinjene tijekom operacije Medački džep – a zatim i po tome što je Damir Krstičević, ministar hrvatskih branitelja, pozdravio Mirka Norca i izrazio zadovoljstvo zbog njegova prisustva.
Ministar Krstičević je tom prilikom rekao: „Na akciju Medački džep moramo biti ponosni, a što se tiče Mirka Norca, bio je rat, bio je zapovjednik Zbornog područja Gospić i zbog onoga što se tu dogodilo nosi svoj križ, a meni je drago što je danas ovdje.“
Nevladina organizacija Inicijativa mladih za ljudska prava je o izjavama ministra Krstičevića i samom prisustvu Mirka Norca obavijestila Ured pučke pravobraniteljice, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Povjerenicu za ljudska prava Vijeća Europe, Ured tužitelja Mehanizma za međunarodne kaznene sudove te Predsjednika Europske pučke stranke, uz javno iskazano očekivanje prikladne reakcije premijera Plenkovića na ministrov govor i isprike za uključivanje Mirka Norca u protokol Vlade za obilježavanje obljetnice, što je ostalo neuslišeno.
Obilježavanje 26. obljetnice 2019. godine našlo se u središtu javne pozornosti zbog prisustva učenika srednjih škola na komemoraciji i proslavi vojno-redarstvene operacije Medački džep, gdje je bilo moguće govoriti o cijelom korpusu činjenica vezanih uz ono što se dogodilo tijekom te operacije. Nadalje, član Hrvatskog sabora Stevo Culej tom je prilikom istaknuo: „Tada je bio rat, a rat piše neka druga pravila, gdje se često pravila gube pod emocijom, stresom, pritiskom, i to se događalo, ali rat je završio, u slobodnoj smo Hrvatskoj.“
Organizacije civilnog društva reagirale su na dovođenje srednjoškolaca pozivajući tijela nadležna za brigu o mladima da to osude i naglašavajući da treba osigurati neponavljanje ovakve prakse manipulacije i iskorištavanja mladih kako se ne bi iznova potvrđivalo da je nasilje i gaženje ljudskih prava škola za život u Hrvatskoj.
Tijekom obljetnice operacije Medački džep 2021. godine, ministar obrane Mario Banožić također se na sličan način osvrnuo na tu operaciju, pozdravljajući prisutne u ime predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ističući: „Sa Medačkim džepom je također poslana jedna poruka svim ostalim braniteljima, u ostalim ratištima u Republici Hrvatskoj da žrtva je tu, ona nije uzaludna, […] ali je sama ta snaga koja je proizašla iz te pobjede dala krila svima ostalima, hrvatskim braniteljima na ostalim područjima da oni mogu isto tako izvojavati pobjede i dovesti u konačnici do cjelovitog teritorija Republike Hrvatske.“
Posljednje tri godine obilježavanja ove vojno-redarstvene operacije nisu donijele nikakve nove niti progresivne prakse u inkluzivnom komemoriranju; ti su događaji postali ustaljena praksa, posjećuju ih i o njima se očituju predstavnici predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora te Vlade Republike Hrvatske, uz nazočnost crkvenih dostojanstvenika i obitelji poginulih branitelja te članova braniteljskih udruga. Njihovi govori usredotočuju se isključivo na strateške i vojne uspjehe postignute tom operacijom.
Zaključak
Operaciju Medački džep država službeno slavi kao pobjedničku operaciju i opisuje kao „uspješno izvedenu, besprijekorno vođenu operaciju koja je ostvarila sve svoje zadaće“.
Govor ministra hrvatskih branitelja Predraga Matića, održan u Gospiću tijekom službene komemoracije u rujnu 2013. godine, imao je potencijal otvoriti prostor za buduće visokopozicionirane dužnosnike Vlade da se javno očituju i obrate svim žrtvama operacije „Džep ’93“ s više otvorenosti i odgovornosti.
Uslijedilo je upravo suprotno: 25. obljetnica obilježena je ne samo prisutnošću osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca tijekom službene ceremonije već i pozdravom ministra obrane Damira Krstičevića, koji je bio oduševljen Norčevom nazočnošću.
Komemoracije organizirane narednih godina nisu bile obilježene i neće biti zapamćene kao prilike u kojima su visoki državni dužnosnici javno priznali da su u toj operaciji počinjeni vrlo ozbiljni ratni zločini, niti pak kao prilike u kojima su se pokajali i sjećali civila koji su tijekom te operacije ubijeni na izuzetno brutalan način.
Komemoracije kojima se obilježava operacija Medački džep jedine su, unutar promatranog razdoblja i događaja analiziranih u ovom istraživanju, koje nisu osobno posjetili najviši državni dužnosnici, ni predsjednik Vlade ni predsjednik Republike, osim predsjednice Grabar-Kitarović, koja je sudjelovala na 25. obljetnici operacije.
Obilježavanje operacije Bljesak (1. svibnja 1995.)
Prvog svibnja 1995. godine, hrvatske oružane snage započele su povratak okupiranog teritorija zapadne Slavonije vojno-redarstvenom operacijom Bljesak. Operaciju je odobrio tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, a na temelju naredbe načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Janka Bobetka. Operacija Bljesak započela je 1. svibnja 1995. godine u 5.21, na bojišnici dugoj oko 80 kilometara i u tri smjera – sa istoka, sjevera i zapada.
„U manje od 32 sata, 1. i 2. svibnja hrvatske snage oslobodile su oko 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te uspostavile nadzor nad autocestom Zagreb–Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.“
U operaciji Bljesak sudjelovalo je oko 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca. Pedeset jedan je poginuo ili umro od posljedica ozljeda, a 162 branitelja su ranjena.
Na području spomenutog teritorija živjelo je oko 15.000 Srba. Srpsko narodno vijeće navodi: „Tokom operacije ubijani su srpski civili, napadnute su izbjegličke kolone, a nakon operacije na području tadašnjeg UN-ova Sektora Zapad ostat će 2000 do 3000 Srba, što znači da je područje napustilo gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo.“
„Prvoga dana operacije Bljesak, oko šest sati ujutro, samo pola sata nakon početka operacije, pripadnici Hrvatske vojske ušli su u selo Medari koje se nalazilo tik uz liniju razgraničenja. Ubrzo su počinili ratni zločin nad civilima koje su zatekli u njihovim kućama. […]
Među ubijenima 12 je žena, ubijeno je sedam članova obitelji Vuković, među njima sedmogodišnja i osmogodišnja djevojčica i 11-godišnji dječak. Najstarija žrtva bila je u 88. godini. Stanovnici Medara vjerovali su da će ih u slučaju vojne operacije Hrvatske vojske zaštititi mirovne snage UN-a čija je baza bila u neposrednoj blizini sela.
Sredinom 2010. završena je ekshumacija posmrtnih ostataka 28 osoba iz zajedničke grobnice koja je bila na području mjesnog groblja Trnava. Na Zavodu za sudsku medicinu do proljeća 2012. godine identificirano je 14 stanovnika Medara ubijenih 1. svibnja 1995. godine, uključujući i sve članove obitelji Vuković.
Za zločin u Medarima nitko nije kazneno odgovarao i nije podignuta nijedna optužnica.“
U izvješću „Vojnoredarstvena operacija Bljesak“, koje je Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) objavio 2003. godine, navedena su imena 83 srpska civila koja su, prema HHO-u, ubijena od strane pripadnika Hrvatske vojske tijekom operacije Bljesak.
„Prema podacima HHO-a koji su prikupljeni u tri mjeseca krajem 2001. i početkom 2002., 30 je srpskih civila ubijeno u napadima HV-a na izbjegličke kolone koje su se u jutarnjim satima 1. svibnja 1995. povlačile prema Republici Srpskoj.“
Pri predstavljanju pomenutog izvješća, predsjednik HHO-a Žarko Puhovski „kritizirao je državna tijela koja HHO-u nisu dostavila ni jedan podatak o civilnim žrtvama Bljeska, niti su od HHO-a tražili bilo kakve podatke, iako su te žrtve bili hrvatski državljani“, naveo je portal Index.hr.
Zajedno s Puhovskim, izvješće je predstavio Ranko Helebrant, koji je istaknuo da se izvješće temelji na izjavama između 500 i 600 svjedoka, da su svi podaci potvrđeni od dva neovisna izvora, da su članovi HHO-a obišli gotovo sva naselja bivšeg sektora Zapad, kao i da su bili u Republici Srpskoj i Srbiji.
U politici sjećanja službene Hrvatske u posljednjem desetljeću, vojno-redarstvena operacija Bljesak opisuje se potpuno zatvorenim narativom koji je isključivo usmjeren na očuvanje sjećanja na poginule i ranjene pripadnike vojnih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske. Tijekom službenih komemoracija, komemorativni događaji organizirani su u Okučanima, blizu Ogulina, gdje je 2018. godine podignut spomenik „Kristalne kocke vedrine“ kako bi se sačuvalo sjećanje na pripadnike hrvatskih snaga poginule tijekom operacije Bljesak.
Komemoraciji, u pravilu, prisustvuje cijelo državno vodstvo, koje tom prilikom, u govorima ili izjavama za medije, izražava zahvalnost pripadnicima hrvatskih oružanih snaga za pobjedu u operaciji Bljesak i povezuje je s operacijom Oluja, koja će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, te općenito s pobjedom u Domovinskom ratu.
Komemorativne prakse politike sjećanja u posljednjem desetljeću
U 2012. godini, kada je počelo promatrano razdoblje, komemoracija poginulim braniteljima održana je prvog svibnja u Okučanima. Tom prilikom, predsjednik Hrvatskog sabora Boris Šprem sa izaslanstvom, izaslanstvo predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, predvođeno načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske general-pukovnikom Dragom Lovrićem, te izaslanstvo predsjednika Vlade Republike Hrvatske, predvođeno ministrom obrane Antom Kotromanovićem, položili su cvijeće i zapalili svijeće u čast poginulih branitelja.
U svom govoru, Šprem je istaknuo da je Bljesak „akcija koje se Hrvati sjećaju s posebnim ponosom“. Naglasio je: „Danas, nakon 17. godina, kao i tada kada je cijela Hrvatska s osjećajem strepnje pratila vijesti sa zapadnoslavonskog bojišta.“
Ostatak Špremovog govora bio je usmjeren na kronologiju događaja nakon Bljeska, među kojima je istaknuo operaciju Oluja i mirnu reintegraciju Podunavlja. Šprem je također govorio o političkoj spremnosti za suradnju i dijalog, miran suživot i uzajamnu toleranciju.
Osamnaestoj obljetnici prisustvovali su predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, predsjednik Vlade Zoran Milanović i izaslanstvo, uključujući četiri ministra. U svom govoru, Josipović je istaknuo da je „obilježavanje operacije Bljesak znak poštovanja prije svega prema onima koji su stradali u ovoj operaciji i inače u Domovinskom ratu, kao i prema toj velikoj i važnoj pobjedi kojom je hrvatska vojska i policija krenula u konačno oslobađanje naše Domovine“. Dodao je da bez akcija poput Bljeska i Oluje ne bi bilo slobodne Hrvatske. Tom prilikom, ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić otvorio je Spomen-sobu u Okučanima u sjećanje na branitelje poginule u operaciji Bljesak.
U 2013. godini, komemoracija je trajala oko dvadeset minuta, a predsjednik Josipović opisao ju je kao „decentnu i dostojanstvenu“. Portal Glas Slavonije je na svojim stranicama istaknuo: „Na obljetnicama Bljeska koje nisu okrugle obično nema govora, pa je tako i jučer jedino vojni ordinarij Juraj Jezerinac dobio priliku da, u sklopu molitve, kaže nekoliko riječi o akciji kojom je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija i najavljena Oluja.“
Godine 2014., cijelo državno vodstvo pridružilo se komemoraciji: predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, predsjednik Vlade Zoran Milanović i predsjednik Sabora Josip Leko. Leko je operaciju Bljesak opisao kao „prelomnu akciju Hrvatske vojske i hrvatske države, gdje je na najbolji način pokazano da se Hrvatska ne bori iz razloga mržnje, nego iz razloga da uspostavi slobodu, samostalnost svoje države i slobodu svim građanima“, Josipović je rekao da je „ovo dan sjećanja na pobjedu u Domovinskom ratu, u obrani slobode, demokracije, države“, Milanović je izjavio: „Na ovo smo ponosni. Velika hvala svima koji su dali i najmanji doprinos, a onima koji su dali živote njima se, ustvari, ne možemo zahvaliti i njihovim obiteljima.“
Sljedeća (okrugla, dvadeseta) godišnjica vojno-redarstvene operacije Bljesak obilježena je izjavom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja se usredotočila na zajedništvo koje je donijelo pobjedu u operaciji Bljesak, ali i u operaciji Oluja koja je uslijedila, te općenito pobjedu u ratu, koju je onda povezala sa činjenicom da je Hrvatska članica Europske unije i NATO-a. Predsjednik Sabora Josip Leko u svojoj izjavi je istaknuo da operacija Bljesak sve više dobiva na značenju jer je donijela mir zapadnoj Slavoniji. Također je naglasio da je „[o]bilježavanje ovakvih operacija usmjereno na izgradnju mira, na demokratske vrijednosti, ljudska prava i slobode“.
Predsjednik „tehničke“ Vlade Tihomir Orešković i predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner dali su izjave povodom dvadeset prve obljetnice. Kao i dužnosnici u godinama prije toga, izrazili su zahvalnost i odali počast svima koji su se borili u operaciji Bljesak, a Reiner je istaknuo da je ta operacija predstavljala prekretnicu i, sa Olujom i mirnom reintegracijom istočne Slavonije, omogućila ono što „danas imamo, dakle demokraciju, slobodu, neovisnost“.
Na obilježavanju 22. godišnjice, premijer Andrej Plenković je, sa izaslanstvom od sedam ministara, „došao iskazati najdublje poštovanje prema svim poginulim hrvatskim braniteljima, vojnicima i pripadnicima specijalnih postrojbi hrvatske policije koji su u najkraćem roku napravili ključnu operaciju u Domovinskom ratu, pokazali snagu i pripravnost hrvatske vojske i hrvatske policije. […] tim velikim događajem prije 22 godine napravljena je prekretnica, koja je kasnije nastavljena jednako brzo i jednako učinkovito od strane hrvatske vojske u operaciji Oluja.“[90] U izjavi za tisak koju je dao tom prilikom, istaknuo je i kako Vlada svakim potezom štiti dostojanstvo Domovinskog rata i, s obzirom na to da je komemoracija održana 1. svibnja, čestitao prisutnima Međunarodni praznik rada te dodao kako će „Vlada ustrajati u socijalnom dijalogu, u partnerstvu i sa sindikatima, i s poslodavcima“.
Tom prigodom, predsjednica Grabar-Kitarović naglasila je da joj je „iznimno drago biti u Okučanima“ te je, između ostalog, dodala da je „operacija Bljesak iznimno bitna jer je ponovno uspostavila prometnu komunikaciju između istočne i zapadne Slavonije, te je kao krunu svih operacija najavila Oluju“.
Na dvadeset treću godišnjicu operacije Bljesak, zvanično je otkriven spomenik „Kristalne kocke vedrine“ akademskog kipara Dalibora Stošića i projektanta Hrvoja Bilandžića. Spomenik je prvonagrađeni rad, financiran od strane Ministarstva branitelja. Sastoji se od „51 kocke visokopoliranog reflektirajućeg materijala koje simboliziraju 51 hrvatskog branitelja poginulog u toj akciji“. U svojoj izjavi, premijer Andrej Plenković istaknuo je neke od nedavnih rezultata Vlade, pohvalio izgled spomenika i posebno zahvalio ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu, Ministarstvu i Općini Okučani, to jest zaslužnima za postavljanje „Kristalnih kocaka vedrine“.
Komemoracija u Okučanima 2019. godine nije donijela nikakve nove poruke koje javnost već nije imala prilike čuti.
Obilježavanje akcije Bljesak 2020. godine, kojem je Zoran Milanović prvi put prisustvovao kao predsjednik Republike Hrvatske, ostat će zapamćeno po tome što je Milanović vrlo brzo po dolasku napustio taj događaj. U izjavi za medije, Milanović je objasnio što se dogodilo: „Ovdje je jedan od sudionika koji je trebao polagati vijenac prije mene se skinuo u odoru sa znakom, grbom, ’za dom spremni’, u čemu ne želim sudjelovati. To je stvar organizatora koji je trebao o tome voditi računa, i to je moj stav, žao mi je. To je namjerna provokacija s kojom smo računali, ona se dogodila, i ja to smatram gaženjem žrtava i sjećanja na ovaj događaj. Prema tome, ovo se, nažalost, moralo dogoditi ili je netko htio da se dogodi.“
Ostali dužnosnici iz državnog vrha koji su prisustvovali komemoraciji, predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, nisu podržali Milanovićev stav i potez. Plenković je kazao: „Razlika koju radimo danas, na ovaj način, po meni, na ovom mjestu, nije dobra“, i dodao: „Svi oni koji su dali život za Hrvatsku imaju moje poštovanje. Pa tako i pripadnici HOS-a. Ono što je predsjednik Tuđman učinio, i ono što je učinila Hrvatska vojska, to je da je objedinila sve hrvatske snage u službeni, formalni, sastav Hrvatske vojske, odnosno hrvatske policije.“ U sličnom tonu, Jandroković je komentirao Milanovićevo napuštanje zvaničnog obilježavanja 23. godišnjice akcije Bljesak riječima: „Dakle, ne znam zašto ima potrebu ponovo otvarati te ideološke prijepore kakve smo imali u prošlosti. Uspjeli smo stabilizirati situaciju. I u Jasenovcu smo bili svi zajedno. Međutim, sada nam se opet događaju iste stvari koje su nam se događale i ranije.“
Sljedeće godine, Zoran Milanović, Andrej Plenković i Gordan Jandroković također su prisustvovali komemoraciji. U kratkoj izjavi, Milanović se osvrnuo na to kako su tijekom operacije Bljesak „hrvatski junaci odlučnošću, znanjem, strpljenjem i hrabrošću oslobodili ovaj dio Hrvatske, i nakon akcije Maslenica 1993. godine omogućili da se nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu 1995. godine, Hrvatska konačno spoji i oslobodi. To je bilo malo dobrih, i malo hrabrih ljudi […]“. Izjave Plenkovića i Jandrokovića bile su usmjerene na zahvalnost onima koji su donijeli pobjedu u toj akciji i Domovinskom ratu općenito.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković, na komemoraciji 2022. godine, osvrnuo se i na važnost upoznavanja svih generacija s onim „što se događalo početkom devedesetih godina u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i okupaciji ovoga dijela zapadne Slavonije“.
Plenković je naglasio: „U tim se operacijama u izrazito kratkom roku oslobodilo ovo područje i omogućilo da se autocestom od Zagreba prema Lipovcu nesmetano vozi. Želim još jednom zahvaliti svim hrvatskim braniteljima, svim hrvatskim vojnicima, svim hrvatskim policajcima na svemu što su pridonijeli za jačanje hrvatske države.“
Zaključak
Izvješće Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) „Vojno-redarstvena operacija Bljesak“, predstavljen u srpnju 2003. godine, navodi imena 83 srpska civila ubijena tijekom te operacije. Ukazuje se da je ukupan broj ubijenih civila još veći te da je spomenuti broj rezultat višestruko provjerenih podataka. Unatoč toj činjenici, ta strana operacije i sjećanje na ubijene civile nisu spomenuti niti jednom riječju tijekom službenih komemoracija (u promatranom razdoblju 2012. – 2022.).
Visoki dužnosnici koji sudjeluju u službenim komemoracijama, koje se obično održavaju 1. svibnja u Okučanima, izražavaju zahvalnost pripadnicima hrvatskih snaga koji su učestvovali u operaciji Bljesak te najdublje poštovanje vojnicima koji su u njoj poginuli. Operacija se često opisuje kao akcija koja je omogućila povratak okupiranog teritorija u granice Republike Hrvatske, donijela mir tim područjima, bila uvod, najava, pobjeda koja je anticipirala operaciju koja će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije – Oluju. Na obljetnici 2018. godine, kada je postavljen i otvoren spomenik „Kristalne kocke vedrine“, koji se sastoji od 51 kocke, simbolički predstavljajući pripadnike hrvatskih snaga stradale tijekom ili uslijed te operacije, i djeca su stajala kraj tih kocaka, držeći ruže, za vrijeme službenog komemorativnog programa.
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja (5. kolovoz)
Jedan od ključnih događaja za razumijevanje rata tijekom devedesetih na teritoriju bivše Jugoslavije jeste vojno-redarstvena operacija Oluja. Cilj te operacije bio je povrat dijela teritorija Republike Hrvatske koji je bio pod okupacijom Republike Srpske Krajine (RSK) u razdoblju od 1991. do 1995. godine.
Tom operacijom, Hrvatska je vratila na svoj teritorij oko 11.000 četvornih kilometara ili 18,4% ukupne površine[102], i time je završen rat na teritoriju Hrvatske. Uz to, tijekom te operacije i po njenom završetku, na teritoriju gdje se odvijala ubijeno je više od 600 civila i spaljeno nekoliko tisuća kuća i gospodarskih zgrada.[103] Tijekom i nakon Oluje, Hrvatsku je napustilo oko 200.000 njezinih stanovnika, uglavnom Srba.
Operacija Oluja omogućila je postizanje legitimnog cilja reintegracije dijela teritorija unutar međunarodno priznatih granica Hrvatske i označila kraj rata na njezinu teritoriju. Tijekom operacije Oluja i nakon nje počinjeni su zločini protiv srpskog stanovništva, koji su uključivali ubojstvo civila, uništavanje njihove imovine i progon, što je utvrđeno u presudi Raspravnog vijeća u predmetu Gotovina i drugi (IT-06-90) pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te u presudi Međunarodnog suda pravde (MSP) u vezi s uzajamnim tužbama za genocid država Hrvatske i Srbije.
U 2012., 2013. i 2014. godini, dok je Ivo Josipović bio predsjednik države, obilježavanja operacije Oluja koncentrirala su se na poruke koje pokušavaju otvoriti prostor za javnu svijest o problematičnim aspektima te operacije. Predsjednik Josipović nije dovodio u pitanje nužnost Oluje i njezin pobjednički karakter, međutim, kontinuirano je, navedenih godina, posvećivao dijelove svojih govora isticanju važnosti sjećanja na sve žrtve.
Na primjer, predsjednik Josipović to čini apelima za „pobjedu u miru“ kojima ističe koliko je važno „pružiti ruku našim sugrađanima srpske nacionalnosti i njihove žrtve priznati i pokloniti im se“, s dodatnim objašnjenjem da „pobijediti u miru znači svladati gospodarske teškoće, osigurati ljudska prava, vjerske i nacionalne slobode, prosperitet“.
Obljetnica 2020. godine obilježena je u pozitivnom smislu govorom premijera Plenkovića na službenoj proslavi u Kninu. Istaknuo je: „Današnji dan obilježavamo u znaku pobjede, zahvalnosti i ponosa, a prožet je pomirbom i pijetetom, koji su temelji budućnosti Hrvatske.“ U tom govoru, Plenković također ističe žaljenje „za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane“, s važnom napomenom o činjenici da nema opravdanja za „nedjelo“.
Taj važni govor, iz kojeg se, priznajemo, stječe dojam da su ratni zločini bili individualni „posrtaji“, donio je priliku za transformaciju u politici sjećanja na događaje vezane uz vojno-redarstvenu akciju Oluja koji predstavljaju njezin sramotni, mračni i kriminalni dio. U izjavu o pomirenju Plenković je unio stavove o tome kako hrvatska država i društvo trebaju ići naprijed, nedvojbeno ukazujući da društveni napredak nije moguć ako se prošlost ne tumači u skladu s činjenicama.
Komemorativne prakse politike sjećanja u posljednjem desetljeću
U godinama 2012., 2013. i 2014., kada je predsjednik Republike Hrvatske bio Ivo Josipović, a predsjednik Vlade Zoran Milanović, obilježavanja operacije Oluja bila su usmjerena na poruke koje u principu pokušavaju uspostaviti prostor za javnu svijest i raspravu o problematičnim aspektima te operacije.
Govori premijera Milanovića pokušavaju proširiti razumijevanje koncepta pobjednika pojmom velikodušnosti, što omogućuje tumačenje pobjednika kao onoga tko se sjeća svih žrtava: „Mi, pobjednici, zato danas imamo snage i možemo osuditi svako počinjeno zlo, žaliti za svakom nevinom žrtvom, svakim izgubljenim životom u ovome nametnutom ratu. Učinimo sve da budemo dostojni tih žrtava i izgradimo Hrvatsku kakvu su njezini branitelji sanjali. Bolju Hrvatsku.“
Godine 2015., pored tradicionalnog obilježavanja u Kninu, odigrala su se još dva događaja koja su utjecala na stvaranje narativa o sjećanju na operaciju Oluja. Prvi je svečana vojna parada koja se održala u Zagrebu 4. kolovoza, povodom 20. obljetnice operacije Oluja. Drugi je koncert pjevača Marka Perkovića Thompsona, koji se prethodnih godina održavao u mjestu Čavoglave, ali je povodom dvadesete obljetnice, 5. kolovoza 2015. godine, održan na nogometnom igralištu NK Dinara u Kninu.
Nakon parade, u zagrebačkom Gornjem gradu, jedan od govornika bio je predsjednik Vlade Zoran Milanović, koji je, uz to, u svojim televizijskim nastupima naglasio da Hrvatska tom vojnom paradom „ne slavi rat, ne slavi ničiju patnju niti progonstvo, neka to bude jasno onima kojima još nije. Hrvatska je poduzela sve da rata ne bude, nudila je mirna rješenja. I bila odbijena.“[110] Također je naglasio: „Onima koji se nisu vratili vrata su otvorena! […] Neke stvari smo napravili loše nakon Oluje, kao država. Nismo se u nekim stvarima baš proslavili. Bilo je ozbiljnih propusta, tu je država trebala ozbiljnije djelovati, ali nakon toga ljudi se u Hrvatsku počinju vraćati […]“
Kolinda Grabar-Kitarović je u Gornjem gradu, prvi put kao hrvatska predsjednica, istaknula da „žalimo za svakim životom koji je izgubljen u Domovinskom ratu – i hrvatskim i srpskim“.
Grabar-Kitarović je svoj prvi službeni govor na obilježavanju operacije Oluja, u Kninu 5. kolovoza 2015. godine, iskoristila da izrazi svoje žaljenje „za svakim izgubljenim životom, i hrvatskim i srpskim“, odmah dodajući: „no opet naglašavam da je uzrok tome bila Miloševićeva ekspanzionistička velikosrpska politika“. Naglasila je: „Mi u Hrvatskoj ne želimo se vraćati u prošlost, pružamo ruku prijateljstva, suživota i tolerancije, ne želimo srpski narod kao takav kriviti zbog agresije na našu državu“, ali je također objasnila da „nikada nećemo dopustiti da se agresor i žrtva izjednačavaju“.
Tim govorom obratila se i političkom vodstvu Republike Srbije, objašnjavajući: „Predsjednik Tuđman u svojem je proglasu pozvao hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast. Zapovijed o evakuaciji srpskog stanovništva s okupiranih područja potpisali su njihovi politički i vojni vođe Martić i Mrkšić.“ Također je naglasila važnost veličine pobjednika rekavši: „Mi Hrvati, nasuprot tome, moramo biti veliki u pobjedi. Upravo grad Knin želim istaknuti kao primjer suživota i tolerancije. Najodlučnije odbacujem pokušaj nametanja teze kako su danas Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Upravo suprotno. Srpskoj nacionalnoj manjini zajamčena su sva građanska i manjinska prava po najvišim europskim standardima. Bila bih iznimno sretna kad bi ista takva prava, kao Srbi u Hrvatskoj, uživali i naši Hrvati u Srbiji.“
Iako sama nije prisustvovala koncertu Marka Perkovića Thompsona, koji je organizirao grad Knin, Grabar-Kitarović pozvala je građane da to učine. Koncert, na kojem je bilo više od 90.000 ljudi, započeo je pozdravom „Za dom spremni!“, sastavnim dijelom pjesme Bojna Čavoglave, a policija je tijekom koncerta zabilježila šest prekršaja, uključujući nošenje kape i zastave sa ustaškim simbolima. Osim toga, na koncertu se skandiralo i „Ubij Srbina“.
Na obilježavanju Oluje 2016. godine, predsjednica Grabar-Kitarović posebno je zahvalila pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i istaknula: „Želim jasno reći da poštujemo svaku žrtvu jer je svaki život jednako vrijedan. Oluja je bila i ostat će politički opravdana, etički čista i briljantno izvedena. Njome smo dokazali svoju odlučnost da budemo slobodni i sposobnost da budemo suvereni.“ Tom prilikom, o Srbima u kontekstu Oluje, Grabar Kitarović je rekla da „hrvatski narod ne zaboravlja da su mnogi Srbi, koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom, sudjelovali u oslobađanju zemlje“.
Incident koji je obilježio dvadeset prvu obljetnicu bilo je paljenje zastave Republike Srbije. Naime, grupa mladića i djevojaka zapalila je zastavu Republike Srbije u Kninu, uz taktove pjesme Marka Perkovića Thompsona, nekoliko sati nakon što su pripadnici IX. bojne Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) pjevali ustaške pjesme i marširali kroz Knin.
Također te godine, na poziv Ministarstva hrvatskih branitelja, u suorganizaciji s gradom Kninom, Marko Perković Thompson nastupio je na nogometnom stadionu u Kninu. Posebnost tog koncerta, pod nazivom „Pobjeda za heroje“, bila je u tome što je prikupljao financijska sredstva za obnovu vukovarskog vodotornja.
U govoru održanom 2018. godine, premijer Plenković otvorio je perspektivu za kritičniji pristup Oluji komentirajući: „Gradimo Hrvatsku u kojoj politikom istine i pomirbe poštujemo sve žrtve, jamčimo prava svim našim manjinama i nastojimo postići široki konsenzus o bitnim društvenim pitanjima. Želimo izgraditi društvo u kojemu podjele zamjenjujemo dijalogom i međusobnim uvažavanjem.“
Predsjednica Grabar-Kitarović je svoj posljednji govor kao predsjednica održala u kolovozu 2019. godine. Iskoristila ga je i da prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana nazove „vrhovnikom“, nezvaničnom i stilski jako obilježenom titulom koja konotira ekstremne etnonacionalističke stavove, a hrvatsku zastavu „hrvatskom državnom zastavom“, po analogiji s nazivom „Hrvatski državni sabor“, kako se zvala uglavnom simbolična i savjetodavna pseudoparlamentarna institucija za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Drugi govor je održala sljedećeg dana, 5. kolovoza, na središnjoj svečanosti.
Na obilježavanju 2020. godine, bez ikakvih prethodnih očitih naznaka u javnosti, došlo je do značajne promjene u politici komemoriranja svih civilnih žrtava ove operacije, posebno u usporedbi s 2019., ali i sa svim prethodnim godinama. To je također godina u kojoj je Zoran Milanović, kao predsjednik Republike Hrvatske, održao svoj prvi govor povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja.
Obljetnica 2020. godine obilježena je u pozitivnom smislu govorom koji je premijer Plenković održao na zvaničnoj proslavi u Kninu. Već od prvih riječi njegova obraćanja postalo je jasno da bi taj govor mogao biti drugačiji od većine prethodnih. Izjavio je: „Današnji dan obilježavamo u znaku pobjede, zahvalnosti i ponosa, a prožet je pomirbom i pijetetom, koji su temelji budućnosti Hrvatske.“
Prvi put, govor Andreja Plenkovića bio je strukturiran na način da je kroz sedam dijelova sistematizirao pristup sjećanju progresivniji od bilo kojeg drugog od 2012. godine. Unutar komponenata govora – Knin, Pobjeda, Zahvalnost, Ponos, Pomirba, Pijetet i Budući izazovi – dao je detaljne osvrte na one događaje o kojima do tada nije bilo moguće čuti na zvaničnim komemoracijama, a koji su također obilježili operaciju Oluja.
Izražavajući žaljenje za „brojnim nedužnim civilnim žrtvama“, pri čemu je posebno naglasio važnost razumijevanja žrtava izvan njihovih nacionalnih identiteta, Plenković je istaknuo da je važno oplakivati civile – i Srbe i „[civile] svih ostalih nacionalnosti“. Također je naglasio da žali za „žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane“, s važnom napomenom o činjenici da nema opravdanja za „nedjelo“. Plenković nije propustio spomenuti da je Oluja „bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova“. Također je uputio na „staloženo“ sagledavanje „[slojevitosti] tadašnjih zbivanja“. U vezi s ratnim događajima, povezao je trenutnu situaciju s izazovima koje Hrvatska ima u postizanju višeg životnog standarda za pripadnike srpske nacionalne manjine komentarom da „još uvijek ima poteškoća koje treba otkloniti da bi se oni [hrvatski Srbi] po svemu osjećali ravnopravnima“. Završni dijelovi govora u odeljku Pijetet zaključeni su uputom za iskrenu pomirbu, koja se može „graditi samo na istini koja se temelji na činjenicama, na suradnji sa svima u pronalasku svih nestalih i na pravdi za sve žrtve“, uz napomenu da će se svi zločini, „bez obzira na nacionalnost žrtve ili počinitelja“, nastaviti procesuirati.
Bio je to rijedak primjer govora koji je istaknuo vrijednosti i stavove koji se gotovo nikada prije nisu čuli, poput pomirenja, istine u kontekstu činjenica, nedužnih srpskih žrtava, velikodušnosti i humanosti pobjednika, ratnih zločina hrvatske strane, empatije prema nedužnim žrtvama drugih naroda.
Dolazak Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i prvog visokopozicioniranog predstavnika Srba, na obilježavanje Oluje u Kninu posebno je važan korak ka uspostavi boljih odnosa između većinskog i manjinskog naroda, posebice ako se ima na umu da je godišnjica te operacije utjecala na buduće živote obiju strana. Miloševićev dolazak dodatno je doprinio stvaranju višeslojnog tumačenja posljedica operacije Oluja u javnosti i zbog njegove osobne priče. Mjesec dana nakon operacije Oluja, Miloševićeva baka bila je jedna od srpskih žrtava ubijenih od strane hrvatskih snaga.
Nažalost, kontinuitet novog inkluzivnog pristupa sjećanju na sve civilne žrtve operacije Oluja u 2021. godini nije se uspostavio.
Obljetnica 2022. godine, čini se, bacila je niz vodu nastojanja i apele iz 2020. godine da se otvori dijalog, njeguje empatija, procesuiraju svi zločini i razvija svijest o naličju operacije Oluja. Govori najviših dužnosnika, i premijera i predsjednika, na obilježavanju Oluje 2022. godine ističu se snažnim suprotstavljanjem, nepriznavanjem i osudom tada još nepotvrđenih optužnica Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv četiri časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. To su Vladimir Mikac (67) iz Ptuja, Zdenko Radulj (69) iz Osijeka, Željko Jelenić (69) iz Pule i Danijel Borović (64) iz Varaždina[124], koji su optuženi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, odnosno da su „7. i 8. kolovoza 1995. godine naredili raketiranje kolone izbjeglica“ na teritoriju Bosne i Hercegovine, konkretno na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u Svodnoj kod Novog Grada (ranije Bosanski Novi).
Tom prilikom, premijer Plenković istaknuo je „lažne, ali jalove optužbe o protjerivanju srpskog stanovništva“, dodajući da je „poznato da ih je vodstvo pobunjenih Srba u suradnji s Beogradom prisililo na evakuaciju iz Hrvatske“.
U svom govoru, predsjednik Milanović istaknuo je da je egzodus Srba „ljudska tragedija“ kojoj je, međutim, prethodila „ljudska pohlepa i ljudska glupost vlastodržaca u Beogradu, kratkovidnost i oholost onih koji u dane prije Oluje nisu htjeli pristati na plan Z4“. Hrvatska je doduše, prema njegovim riječima, „utihnula prvih pet godina nakon Oluje“, uslijed „pritiska i ucjene“ šaljući „ponajbolje ljude u Haag“, a sad je došlo neko drugo vrijeme. Ono u kojem se može kazati da su „naše krivnje kao u svakom ljudskom djelovanju neizbježne“,ali se „nemamo čega stidjeti“.
To je rijetka situacija u kojoj su se premijer Plenković i predsjednik Milanović, koji su se neprestano sporili jedan s drugim, ujedinili u difamaciji Tužilaštva Srbije i nepotvrđenih optužnica za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. U njihovim govorima nije bilo spomena o stradalim civilima, posebno ne o djeci koja su nesumnjivo ubijena tijekom bombardiranja Petrovačke ceste, što je evidentno iz izjava svjedoka koje je prikupio Fond za humanitarno pravo i o čemu je Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću pisala u svojem priopćenju za medije još 2012. godine.
Službena proslava održana 2023. godine uključivala je vrlo konkretne izjave predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, u kojima se naglašava da Hrvatska ne želi surađivati s tužiteljstvom iz Beograda kada je riječ o krivičnom progonu hrvatskih generala.
Službeno obilježavanje 2023. godine bilo je u znaku jasnog govora premijera Plenkovića, koji je izjavio: „Hrvatska nikada i nikome neće dopustiti napad na Oluju, na hrvatske branitelje, na vojnike, na policajce“, aludirajući na poruke koje su dan ranije poslane iz Prijedora tijekom Dana sjećanja na stradale u Oluji, na „prvom zajedničkom obilježavanju vodstva Srbije, entiteta Republika Srpska i Srpske pravoslavne crkve u tom gradu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine“.
Tijekom te obljetnice, baš kao i tijekom prethodne, Plenković je spomenuo optužnicu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva koju je podnijelo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije u ožujku 2022. godine, izjavivši: „Nećemo nikada prihvatiti ni optužnice koje dolaze od tužiteljstva u Beogradu, od Srbije koja pretendira biti regionalni i tužitelj i sudac.“ Tu poruku je uputio onima „koji su Hrvatskoj osigurali slobodu“ i naglasio: „I stoga smo i do sada poduzimali sve mjere da takve optužnice ne razmatramo niti ne prihvaćamo.“
Predsjednik Milanović započeo je svoj govor naglašavajući važnost utvrđivanja istine, koju „ne vidi svatko na isti način“, kako je primijetio, „ne vide je jučer u Prijedoru“. Nastavljajući govor o potrebi da se istina otkrije „u cjelini“, istakao je da je njegova dužnost, kako bismo „sami sebe više poštivali“, utvrditi i ponavljati „i da nismo baš nešto zgriješili. Ništa više ni ništa manje od običnog čovjeka, od obične zajednice.“ Način na koji je Hrvatska vodila rat opisao je kao „pametan, ljudi koji su je vodili bili su inteligentni“, ali „nikada perfidni. Borili su se sa silom koja je jača od njih.“ Milanović je to da „kada ti netko kaže da si protjerao toliki i toliki broj ljudi, a nitko te nije ni dočekao“ opisao kao uvredu za „zdrav razum i samopoštovanje svakog čovjeka, neovisno o vjeri i naciji“, aludirajući na Srbe iz Hrvatske koji su živjeli u Kninu i nisu bili tamo kada je hrvatska vojska ušla u grad 5. svibnja 1995. godine.
Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković spomenuo je važnost njegovanja „kulture sjećanja, za sve nas ovdje, ali posebno za mlađe naraštaje“. U svom govoru je izjavio da je operacija „Oluja onaj krucijalni, formativni trenutak u stvaranju naše države, koji je omogućio da u punini dosanjamo vjekovni hrvatski san o slobodi, suverenosti i neovisnosti“.
Zaključak
Peti kolovoza je državni praznik u Hrvatskoj i jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti te se slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, dan kada je grad Knin oslobođen u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Operacija Oluja javno je prepoznata kao najrelevantnija operacija rata devedesetih godina, simbol je hrvatske pobjede u tom ratu, a Knin, u kojem se svake godine odvija službena proslava, simbol je slavne pobjede.
Od 2012. do danas, obljetnice vojne operacije Oluja u Hrvatskoj, osim važnog ali ograničenog napretka u 2012. i 2020. godini, nisu uključivale poteze političkih elita nužne za stvaranje društvenog sjećanja na događaje tijekom kolovoza 1995. u duhu pomirenja, iskrenog i otvorenog govora o uzrocima i posljedicama zločina počinjenih od strane hrvatskih snaga, te za otvaranje prostora za kritičko promišljanje problematične vizije hrvatskog političkog vodstva u devedesetima, međuetničkih odnosa i budućnosti Hrvatske.
Važan govor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, održan u Kninu 2020. godine, istaknuo je vrijednosti i stavove kao što su „pomirenje“, istina u kontekstu činjenica, nevine srpske žrtve, velikodušnost i humanost pobjednika, ratni zločini hrvatske strane, pijetet prema nevinim žrtvama drugih naroda.
Nažalost, komemoracija – ili, u kontekstu dominantne zvanične politike sjećanja, proslava – operacije Oluja koja uključuje nedvosmisleno, jasno i javno iznošenje činjenica vezanih uz ratne zločine nad srpskim stanovništvom, i koja poziva na otvorenu raspravu o razlozima i uzrocima njihovog masovnog odlaska s de facto, a u nekim situacijama i de iure, nemogućim povratkom, ni u 2021. ni u 2022. godini nije se nastavila niti proširila novim koracima, poput čitanja imena svih civilnih žrtava na zvaničnoj komemoraciji u Kninu.
Zaključak
„Nakon više od dvadeset godina, ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na njihova priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između ’naših’ i ’njihovih’ žrtava. U takvoj viktimološkoj dihotomiji ’naše žrtve’ dobivaju mjesta posebnog pijeteta i ’mramor ih se sjeća’, dok ’njihove’ ostavljamo medijskim strvinama, stalno novom prežvakavanju onoga što nacionalno lobotomirana svijest nikako ne može provariti.“[132]
Ova izjava redatelja Olivera Frljića o društvenom sjećanju na Aleksandru Zec, data dvadeset godina nakon njenog ubojstva, nažalost, još uvijek ilustrira dominantne komemorativne prakse vezane za ratove devedesetih u Hrvatskoj. Obrazloženje takvih praksi temelji se, tako, na „viktimološkoj dihotomiji“ kojom se civilne žrtve dijele na „naše“ i „njihove“, što posljedično ostavlja „njihove“ uglavnom zaboravljenima.
Politika sjećanja u Hrvatskoj vezana za ratove devedesetih duboko je etnocentrična, a izjave visokih dužnosnika kojima se priznaju patnje i zločini nad civilima iz manjinskih zajednica, počinjeni od strane hrvatskih snaga, izuzetno su rijetke.
Iako su se u posljednjih deset godina tijekom službenih komemoracija mogle čuti poruke vezane za suživot, toleranciju i pomirenje, takve poruke često su izražene vrlo općenito, nejasno i apstraktno, bez pružanja jasnijih i konkretnijih detalja o tome kako postići te ciljeve. Na primjer, imena civilnih žrtava rata koje pripadaju „drugima“ – konkretno, u hrvatskom kontekstu, Srbima – ne spominju se prilikom službenih komemoracija. O njima se ili govori vrlo općenito (komemoracije u Kninu i Vukovaru) ili se uopće ne spominju (komemoracije u Gospiću i Okučanima). Ne raspravlja se o počiniteljima, zločinima, političkoj motivaciji za određene zločine niti o drugim štetnim posljedicama vojnih operacija. Štoviše, osuđeni ratni zločinac Mirko Norac je 2018. godine prisustvovao popratnom događaju službene komemoracije i entuzijastično je pozdravljen od ministra koji je tom prilikom održao govor.
Za ovo istraživanje, koje se odnosi na period od 2012. do 2022. godine, odabrala sam sljedeće komemoracije ili događaje vezane uz operacije: Dan sjećanja ili Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje (18. studenog), obilježavanje dana kada su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec (7. prosinca), obilježavanje vojno-redarstvene operacije Medački džep (9. rujna), obilježavanje vojno-redarstvene operacije Bljesak (1. svibnja), te Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza.
Na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje, glavni komemorativni događaj je Kolona sjećanja, koja od 1998. godine, kada je održana prvi put, okuplja desetke tisuća ljudi. Svake godine, 18. studenog, ljudi dolaze u Vukovar kako bi odali počast ubijenim vojnicima i žrtvama tromjesečne opsade i pada Vukovara 1991. godine. Iako nije predviđeno da se na toj komemoraciji drže govori, neki visoki dužnosnici tom prilikom daju izjave medijima. Simbolično, uvijek se primjećuje prisustvo najviših dužnosnika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), isprati se u medijima i u javnosti. Tijekom posljednjeg desetljeća, ta komemoracija je obilježena, između ostalog, incidentom 2013. godine, kada je državnom vodstvu onemogućeno da se pridruži Koloni sjećanja, izjavom predsjednice Grabar-Kitarović 2017. godine da „još će puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države“, kao i izjavama premijera Andreja Plenkovića, koji je slao pozitivne poruke o miru i zajedničkoj budućnosti naglašavajući mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema i podržavajući komemoraciju organiziranu od strane predstavnika srpske zajednice uoči 18. studenog.
Da bi se sačuvalo sjećanje na ubijenu djevojčicu Aleksandru Zec, njenog oca Mihajla i majku Mariju, civilno društvo već godinama organizira alternativne komemoracije, skrećući pažnju na pravni i politički poraz društva koje je dopustilo da ubojice ostanu na slobodi. Na toj komemoraciji sudjeluju neki visoki dužnosnici, isključivo oni koji su članovi SDSS-a, a najviši predstavnici vladajućeg HDZ-a, kao ni SDP-a dok je ta partija bila na vlasti, nikada nisu prisustvovali. Značajan pozitivan doprinos javnom priznanju tog zločina i izražavanju sućuti žrtvama dao je, od 2020. godine, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, koji je 2021. obećao da će biti postavljeno spomen-obilježje ubijenim članovima obitelji Zec. Od 2020. godine, on i drugi predstavnici lokalne i republičke vlasti iz zeleno-lijeve koalicije prisustvuju toj komemoraciji.
Prilikom obilježavanja operacija Medački džep i Bljesak, koje su se odvijale u rujnu 1993. i svibnju 1995. godine, potpuno se zaboravljaju žrtve ubojstava, mučenja, paljenja i uništavanja imovine Srba u Hrvatskoj tijekom i nakon tih operacija. Ratni zločini i kršenja ljudskih prava u tom razdoblju – za koje su, kako dokazuju presude domaćih sudova i izvještaji svjedoka dokumentirani od strane nevladinih organizacija, odgovorne hrvatske snage – ostaju potpuno prešućeni. Službene komemoracije u Gospiću i Okučanima čuvaju sjećanje isključivo na vojne pobjede i dostignuća te na geostrateške dobitke postignute oslobađanjem okupiranih područja. Visoki državni dužnosnici na tim komemoracijama izražavaju sućut samo za pripadnike hrvatskih snaga koji su poginuli tijekom ili uslijed tih vojnih operacija. Pored prisustva Mirka Norca 2018. godine, posebno problematičan incident bio je dovođenje učenika srednjih škola na komemoraciju, prvog dana školske godine.
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, koji označava kraj vojno-redarstvene operacije Oluja, simbolizira pobjedu (svih pobjeda) Hrvatske u ratu devedesetih godina. Govori najviših državnih dužnosnika integralni su dio službenog protokola i obilježavanja. Tom prilikom, opsežno se promišljaju značaj i doprinos te operacije u definiranju cjelokupnog narativa o ratu. Međutim, za razliku od sramne strane operacija Medački džep i Bljesak, sramna strana operacije Oluja donekle je javno vidljivija, ali u zvaničnim govorima se pojedinosti, specifičnosti, podaci i činjenice o tome vrlo stidljivo spominju. Ipak, među svim događajima promatranim u ovom istraživanju, neki pozitivan pomak u priznavanju patnje „drugih“ može se opaziti u službenim obilježavanjima vojno-redarstvene operacije Oluja, posebno od 2020. godine, kada je niz događaja tijekom i nakon obljetnice doveo do napretka u prihvatanju da su propatili i „drugi“.
(Fond za humanitarno pravo, uredila Nataša Kandić)
SUTRA – DECENIJA SEĆANJA U SRBIJI
