I nema tamo makar sitnog znaka sjećanja na žrtve, ne, Paviljon 22 danas je Laser tag arena, igraonica naime koju reklamira čak i zagrebačka turistička zajednica. Jedna se zlokobna „igraonica“ živim ljudima pretvorila, eto, u radosnu igraonicu laserima, komercijalna je boja novca prekrila tragove krvi i zločina. Kultura sjećanja? Ne, nego odvratno, kolektivno ironiziranje povijesti
Heni Erceg
Kada bi se danas podvukla crta pod ono što se naziva kultura sjećanja, kakav bi bio rezultat? Trideset godina nakon rata čitav napor raznih organizacija koje se i dalje uporno bave implementacijom kulture sjećanja u glave pripadnika ovdašnjih plemena ispostavlja se kao puka iluzija, kao poraz pretrpljen od nacionalista koji vladaju Hrvatskom i Srbijom i kojima stalno poticanje na žrtvoslovlje svoga naroda i negiranje žrtava drugog i omogućava opstanak na vlasti. U Hrvatskoj jedva da postoji minimum tolerancije prema ono malo građana srpske nacionalnosti, i to ako su tihi i neprepoznatljivi, ako su pak politički angažirani, pristaju biti izloženi istoj količini mržnje kao i 90-tih, danas već uspješno usađenoj u svijest generacije koja s ratom nema nikakve veze.
U Srbiji kultura sjećanja, kako na razini vlasti, tako i u većini naroda, preskače razdoblje srpskih osvajačkih pohoda prije 30 godina i živi ideal lažnog žrtvoslovlja, posežući stalno za napuhanim brojkama Srba stradalih u hrvatskom logoru Jasenovac prije 80 godina. Sve ono između briše se kao spužvom, a kada iscrpi već sve resurse vječnog stradalništva Srba, ma gdje bili, aktualni će šef Srbije pred skore izbore opet posegnuti za vječnim neprijateljem i protjerati nekog tajnika u hrvatskoj ambasadi u Beogradu jer da se bavio špijunažom, a Hrvatska, jasno, odgovoriti isto, pa personom non grata proglasiti prvu osobu u ambasadi Srbije u Zagrebu koja im je pala na pamet.
Stoga politički odnosi dviju država postoje tek na razini objeda, a koje se u pravilu tiču upravo iskrivljene slike događaja iz 90-tih i radikalnog odbijanja prihvaćanja političke, a kamoli recimo kolektivne odgovornosti za svoje zločine i priznavanje žrtava one druge strane. Zato se opet u Hrvatskoj dogodio dernek s takozvanim danom sjećanja na Vukovar, grad kojega su 1991. JNA i srpska vojska sravnile sa zemljom, pobile više od dvije tisuće tamošnjih Hrvata, a stotine odvele u logore. I to je činjenica, kao što je činjenica da je hrvatska vlast četiri godine kasnije protjerala skoro svoje cjelokupno srpsko stanovništvo. To mitološko hodočašće s pečatom sirovog nacionalizma krajnje je međutim obesmislilo pijetet prema žrtvama Vukovara, a kultura sjećanja pervertirala je u desničarsku, proustašku farsu kojoj je rado prisustvovalo još više Hrvata nego lani, i dakako čitav politički vrh. I nikome nije palo na pamet da napusti kolonu na čijem su čelu, u režiji proustaškog gradonačelnika toga grada, koračali pripadnici HOS-a, postrojbe čiji su idoli krvnici nekadašnje ustaške države Hrvatske, a amblemi veliko ustaško slovo U, čiji glazbeni ukus ne seže dalje od stihova o Juri i Bobanu, to jest ustaškim koljačima, i zahvaljujući kojima je tom masom skupljenom tobože u ime žrtava odjekivao satima ustaški pozdrav „Za dom spremni“.
Dobro, od premijera i njegovih nije se ni moglo očekivati da se izdvoje iz kolone koju su označili oni koji je predvode – notorne profašističke protuhe – jer je upravo njegova desničarska partija i proizvela tu bandu koja slavi krvavu tvorevinu iz davne ’41., njegova je partija odavno ustanovila onaj kulturni kod shodno kojemu su Srbi i danas nepoželjni gosti u vlastitoj državi. Pa će i prijetnje šefu SDSS-a, Miloradu Pupovcu, ukoliko dođe u Vukovar – kako bi tek bacio vijenac u Dunav za sve žrtve, i hrvatske i srpske – biti tako odurne da je mudro odustao. U tobožnjem komemoriranju stradalnika Vukovara stoga je ove godine više nego ranije upravo žrtva zagubljena u ime stjecanja političkih poena i „kulture“ sjećanja na onu Hrvatsku u kojoj je jedino dobro mjesto za Srbe bio konclogor Jasenovac.
S druge strane tarabe, do grla ukopani u mit o Jasenovcu, u Srbiji zatiru svako sjećanje na svoje zločine, na zlokobne sabirne centre, na primjer, u koje su dovođeni i mučeni Hrvati 90-tih; nema u tim logorima niti sitne oznake, kao spomena o odgovornosti jednog režima za zločin nad drugim narodom, što jasno govori o ideološkom kontinuitetu srpskih vladajućih elita.
U Hrvatskoj, pak, refleksno se grimasa tuge navlači tek na spomen kolone sjećanja za Vukovar, sve drugo neprijateljski je čin. A bilo je još toliko „kolona“. Na primjer u Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu, posebno upečatljivom jer se tiče stradanja Srba izvan ratnih područja, u samom Zagrebu, gdje su brojni srpski građani privođeni u hangar Paviljona 22, pa tu najprije mučeni, a potom odvođeni u Pakračku Poljanu i tamo likvidirani. Paviljon 22 postao je tako kultno mučilište, paradigma režimskog pokroviteljstva poklonjenog izvjesnom Tomislavu Merčepu čija je postrojba ubila barem 23 srpska civila, a on sam, iako osuđeni ratni zločinac, odlikovan je kao heroj i bio dragi gost na primanjima političke elite.
I nema tamo makar sitnog znaka sjećanja na žrtve, ne, Paviljon 22 danas je Laser tag arena, igraonica naime koju reklamira čak i zagrebačka turistička zajednica. Jedna se zlokobna „igraonica“ živim ljudima pretvorila, eto, u radosnu igraonicu laserima, komercijalna je boja novca prekrila tragove krvi i zločina. Kultura sjećanja? Ne, nego odvratno, kolektivno ironiziranje povijesti.
Mladina
