„Doznao sam, od Televizije, da sam kandidovan za člana Predsjedništv BiH. Nažalost, ponuđenu čast moram odbiti, iako sam iskreno dirnut, čak pomalo i rastužen, jer ako je došlo dotle da ja spašavam Bosnu i Hercegovinu, onda teško njima. Objema.
Sjetio sam se, naime, svojih đaka iz gimnazije i pomislio: kad oni čuju da sam kandidat za Predsjedništvo, ima da crknu od smijeha. Jer odlično znaju da ne umijem zavesti red u učionici, a kamoli u državi. Ne, ja za politiku nisam, niti je politika za mene.
***
Doduše, ja sam Crnogorac, ali, kad god me neko ubroji u Srbe kako bi mogao da pljune na mene, ja privremeno postanem Srbin. Te priznajem: jesam izdajnik srpskog naroda. Jer nas Crnogorce silno obavezuju naši očevi. Nadodajem se na svog ćaću partizana, kao što se Karadžić nadovezuje na svoga tatu četnika. Ne pitajte kako i zašto. To je u Crnoj Gori, naprosto, tako, i tačka.
Izdao sam onog dana kada su Karadžićevi snajperisti, u Ulici bratstva i jedinstva, pucali na goloruke demonstrante, i na moje oči ustrijelili dvoje djece. A kako je prolazilo vrijeme, moja izdaja mi je bila sve milija. Jer se ispostavilo da sam izdao ljude koji vole da ruše, recimo, džamije. A ja sam uvjeren da je poštovanje tuđih svetinja temelj svakog uljuđenog življenja… (25. maja 1992)
***
U naknadnoj bilješci Vešović dodaje: „Znamo šta su Srbi izabrali: durmitorski istrebljivač opšte prakse i specijalista za muslimane vo vjeki vjekov će u srpskoj svijesti ostati sveti Đorđe koji ubiva aždaju, a ipak danas svi pozelene kad im kažeš da su granice Republike Srpske opcrtane Rašovom kamom.
***
Dan ranije , moj najstariji brat me nazvao telefonom da me pita: „Nećeš zar ući u ovo krnje predsjedništvo?“ Razgovjetno sam čuo malo „p“ u riječi predsjedništvo. Upravo pišem, rekoh mu, saopštenje za televiziju. U kupatilu. Jer okolo padaju granate. Ne znam što si se toliko prepao kad odlično znaš da me politika ne zanima? Ipak me jedno čudi: ovo krnje Predsjedništvo nimalo ti nije po ukusu, a nijesi imao ništa protiv krnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Što li zaboga?
„Zna li Marko da je posle ovoga zauvek mrtav pred srpskim narodom?“ – zgranuto je akademik Novica Petković upitao mog brata od tetke Miša nakon što je ovo priopćenje emitovano na beogradskoj TV. Petković je, u prošlom ratu, Dražinu bradu nosio samo po kući, a s njom je u javnost izašao u stopetnaestom minutu igre: potpisao je, nakon rata, onu peticiju srpskih intelektualaca kojom se od Svijeta zahtijeva da ubustavi genocid nad srpskim narodom.
Kad su shvatili da Dušanovo carstvo mogu nacrtati na led pa prinijeti vatri, insani iz SANU su zasukali rukave da načine Veliku Srbiju na papiru. To zovu „zaokruživanjem srpskog duhovnog prostora“. Prije rata, kaže mi prijateljica iz Beograda, od drugih su uzimali samo najveće, i tada smo se zezali da su najveći srpski pisci Hrvat Ivo Andrić, Muslimani Meša Selimović i Skender Kulenović, Crnogorac Petar Petrović Njegoš, polujevrej-polucrnogorac Danilo Kiš i tako dalje. Danas od drugih uzimaju sve odreda, i velike i male, i što valja i što ne valja. Baš onako kao što su u ratu, kažem ja njoj, iz bošnjačkih i htvatskih kuća četnici pljačkali sve, i što će im koristiti i što neće, jer im je bilo najvažnije da drugi bez toga ostanu.
***
RADOVANE NA GROBU TI SE PJEVALO: Bježmo, eto vojvode Karadžića, kažem dok s polurasanjenom kćerkicom od granata bježim u podrum. Od koga je moja supruga isprva, dobijala napade gušenja – toliko je tijesan. No brzo se privikla, jer „ljudska je glava tvrđa no ćuprija na Drini“, kako kažu bosanski seljaci, i na sve se prije ili poslije ogugla: na ljutite i na ljutite hice snajperista, i na regetanje mašinki, i na rasprskavajuće metke, i na hice iz PAM-a, čak donekle i na granate, barem one manjeg kalibra. Jedino mi rakete svagda „ućeraju zeca u srce“, što rekao Njegoš u Šćepanu Malom. Kad im začujem huku projektila iz višecjevnih bacača, koja okončava u grozdu eksplozija, oborim glavu kao osuđenik, a znoj me probija, jer kažu da to razvaljuje i beton armiran šipkama debelim ko ruka, od kakvog je sazdan sarajevski TV dom.
„Samo da ne počnu na nas bacati krmače“, uzdiše komšija s trećeg kata. „One provale kroz sedam spratova iscuga“.
„Ne bih, vala, ni ja volio krmače, kvare mi avdes“, šegači se Krle, ko i vazda.
„Radovane, na grobu ti se pjevalo“, kaže susjetka, meni slijeva, gotovo poslovnim glasom.
I uopšte, u kletvama kojima narod obasipa šumnjake više nema prijašnje strasti ni slasti, sad kunu više onako, reda radi, iz običaja, valjda su shvatili da je, kako reče Karadžić, „i Bog u ovom mandatu Srbin, što znači da je gluv za nesrpske vapaje, U stvari, postalo im je jasno da je kletva zastarjelo oružje i da s karadžićima treba jegleniti isključivo minobacačem, ako hoćeš da te i Bog čuje. Pa je razumljivo što je kletva, od koje se ježim i sad dok je zapisujem, nedavno došla sa strane, iz Beograda: „Dabogda Nikoline granate grob Đorđev raznele.“
***
MIRSAD MUJADŽIĆ IZ PRIJEDORA: Doduše, „nema većeg bola nego sjećati se sreće u nesreći“, kaže Danteova Frančeska, ali je taj bol blagosloven, jer je dokaz da još nismo posve prestali biti ljudi. Da se sjećamo svog neokrnjenog bića od prije rata. Da se nismo srozali do živinski oguglalog pristajanja na svoj podljudski položaj u podrumu. Pa mi se, odozdo gledano, u tom trenu učini da se naše opiranje divaniji sa Durmitora prije svega sastoji u borbi da se svako od nas vrati na svoj sprat. Na ljudski sprat, dakako.
Sarajevski Srbi od pameti i ugleda, međutim, svih sedamdesetak dana opsade Sarajeva – siti se naćutali. Izuzeci mnogo ne tješe. Ne prozivam ih. Ko sam ja da bih u ovoj bezglavici bilo koga učio šta mu je činiti? Jedino javno utvrđujem golu činjenicu : Srbi listom „šute ka bogumili“, jer „dobio je rat ko spase glavu“, kako mi jedan od njih dobaci u mimohodu na ulici. Popišam se u sred srijede takve filozofije, odvratio sam mu preko ramene.
Jer što to još treba Karadžić da učini bosanskim Mualimanima pa da mu doviknemo: Čekaj, bre, Radovane i Jadovane i Crnjovane i Mrčovane! Stani, maniti usrećitelju Srba, može li se cementirati temelj srpske republike BiH smjesom dobijenom mljevenjem Muslimana u betonskim miješalicama?
Mirsada Mujadžića, narodnog poslanika iz Prijedora, svezao si između dva auta koja su potom pojurila u suprotnim smjerovima. Ovo osavvemenjeno rastrzanje „konjima na repove“ treba li protumačiti kao najbolji izraz političke volje bosanskih Srba, kao dokaz njihove riješenosti da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke?
***
TODOR DUTINA: Jedan engleski lord tvrdi da se najviše laže prije izbora i poslije lova. Stoga je posve prirodno što nakon, svakog Karadžićevog lova na MUslimane, uslijedi seansa lagarija na Srni. Na koncu konca, tek kad je otpočeo Karadžićev lov na inovjerce diljem Bosne, pojmili smo koliko je lagao prije izbora.
Nego, i te bih ti rane oprostio. Mađutim, Karadžićevi seizi se trkaju ko će ispasti veća budala, Duduk, Bedak, Avetinja. Ide li i to u vojnu obavezu? Pribojavaju se, izgleda, ako bi im se omakla koja pametna, to bi ih moglo iskompromitovati u očima uljudnog svijeta. Ipak, ne možeš reću da su, u tome, svi oni isti. Jer su jedan od drugog gori. No, kad bolje razmisliš, i ta je stvar potpuno shvatljiva čim se prisjetiš da Srnom šefuje Todor Dutina. Onaj isti Dutina što je, odmah, na početku rata, tražio od vlade Republike Srpske dozvolu da može, u slobodnom vremenu, ponekad, ponešto, ponegdje, i priklati, za svoj groš, i s božjom pomoći.
Dutinu su, za svoje strahovlade, komunisti dvaput slali u svijet, prvo na dvije, a potom i na četiri godine, neće li se malo dozvati u tuđini, ali uzalud u Pariz pošalješ zvekana. Nakon četiri godine iz Pariza ti se vrati zvekan sa leptir mašnom.
Iz Francuske je Dutina dojezdio kao neizlječiv Evropejac koji nam je u povjerenju prišapnuo kako se njegovom sinu Andreju gade gusle. A njemu, Todoru, grsti se od njihovoga umoljčanog srpstva! U to doba, bješe izašla iz štampe Nogova (Rajko Petrov – prim. D.B.) knjiga Lazareva subota. Lista Dutina Nogovo svježetiskano sočinjenije, na licu mu mučenički izraz, pa će najednom: „Napisaću prikaz na 12 strana da sasečem ovo srbovanje u opancima. Ćuti, avetinjo, kažem ja njemu – bolja je jedna pjesma iz te knjige no sve što si ti dosad naškrabao. „Je l’ stvarno, Maki, tako misliš?“ – zaprepastio se Dutina.
Poslije izbora, Dutina je, zaprepašćen, utvrdio da se, uprkos svom prefinjenom političkom sluhu, kladio na pogrešnog konja. Stonasto je bio uvjeren da trku dobija Markovićeva kobila. Tih dana sjedili smo, nas nekolicina pisaca, u Svjetlosti. Ulazi Dutina. Ličio je na razbijenu vojsku. Zaboravio sam što smo pričali. Znam da je Dutina u jednom časz upituo više sebe nego nas: „Šta ću ja sad?“ „Ne boj se, Toda, ja ću te braniti“, kaže mu Branko Čučak. Kad je došao sebi od stresa, riješen da se prišlepa Karadžiću, Dutina je na brzu ruku samog sebe prepravio u stoprocentnog Srbendu. Pa ti reče, Tošo, da se tvom Andreju gade gusle – pitam ga. „Ima da ih zavoli!“ Ubrzo je potom u novinama temeljno ispljuvao Antu Markovića.
Jednom sretnem na Skenderiji Nikolu Koljevića. „Što se ono Tošo obrušio na Markovića“, pita me. Ne znam, rekoh, nisam čitao, ali, koliko znam Toša, moraćeš ga pripustiti na kvalifikacioni ispit za Srbina, te, ako sa uspehom položi, primi ga za šefa konjušnica SDS-a. Ovo je valjda jedino moje političko proroštvo koje se ispunilo: nije prošlo ni šest mjeseci, a Dutina je postao šef štale zvane Srna.
***
O BILJANI PLAVŠIĆ: Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici, Biljana Plavšić je zamijaukala na Srni: Srbi to ne bi ni u ludilu učinili“. Vjeruj, bogomi, rekoh prijatelju. O tome što ne bi, a šta bi Srbi učinili i jest najpozvanija da kaže ta unjkava ucjenjivačica koja je tri dana na Ilidži držala konvoj od pet hiljada djece s majkama.
Da Srbi, danas, po Bosni, civile ubijaju strogo u skladu sa svim Ženevskim konvencijama, to bolje od ikoga zna ovaj žuti babac koji se naočigled cijele zemaljske kugle, nakon klanice u Bijeljini, vatao s mlađahnim Arkanom, trenutno vodećim koljačem na planeti.
A prijatelj će: „Čekaj! Možda tvoje oči, odavde, iz rupe sarajevske, vide krivo. Ne zaboravi da Plavšićka, koja stoji gore na brdu, mora biti kudikamo vidovitija od tebe. Sa brda od 200.000 muslimanskih leševa, Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog pločnika.
Plavšićka je po struci biolog koji o Srbima govori kao o pripadnicima životinjske vrste čije su osobine, na naučnoj osnovi, ispitane podrobno, i opisane potanko, stoga se danas može pouzdano kazati šta Srbin neće ni u pomamilu učiniti.
***
TRI POSTAVKE PALJANSKE ESTETIKE: Tri su temeljne postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi, dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos, na Veliku Gospojinu strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred raspetim Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirno i s vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke, onda imamo posla sa zbitijem koje nedvojbeno, predstavja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje raščlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog na temelje estetike koju mnogi ozbiljni istraživači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljade godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva – ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strai, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmijenilo. Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje nego je ruše:ovo je jedini rat u istoriji koji je izlegao iz glave književnika. Pisac više nijeizvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas morao predrugojačiti: Bosanci su zidali svoju prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture; pravljenje razvalina je, danas, temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: „Ako ne znamo pisati, bar umemo paliti biblioteke.“
***
IMA LJUDI: Selo kraj Sarajeva. U njemu živjeli Petar i Galib. Ispisnici. Sedamdesetpotogodišnjaci. Prijateljstvo koja spada u ljutu klasiku. Išli u istu školu, služili vojsku u istom mjestu, čak se oženili u istom mjesecu. Onda se dogodilo ovo današnje „prevrtanje“ u Bosni.
Petar otišao iz sela, ne znam kuda, poslom na nekoliko dana. Kad se vratio, zatekne kod kuće aber da je Galiba uhapsilo. I sjdne da promozga kako bi prijatelja iz „kuće neobične“. Odlično je znao: zaludu je ostrvljene Srbe moljakati da mu iz buvare puste inovjernog prijatelja. I ne samo zaludno, nego bogami opasno. Jer je zavazda ubilježio u pamet šta je zadesilo Draganinu majku koja je u svojoj kući, negdje na Ilidži, skrivala Muslimane. Sedamdesetogodišnja starica – šta bu dugo do da pokuša spasiti glavu komšijama s kojima je cijeli vijek provela? Onda su kod nje upali četnici i, kad su utvrdili koga skriva pod svojim krovom, odveli su je, zajedno sa „Turcima“, u podrum, u koji su potom bacili kašikare.
Zato je Petar iznitio priču koja kao da je smišljena Karadžićevim mozgom, a svjedoči o besmrtnoj dovitljivosti seljačkog uma kadrog da i u najguravija vremena doskoči protivniku. „Đe je Galib?“, upitao je, sjutradan, upravnika zatvora li, logora li, ne znam sigurno. „Malčice smo ga uhapsili“, veli upravnik kao sa konja. „E, grdne štete“, uzdahnuo je Petar. „Jesi li došao da preda mnom plačeš za Turčuljinom, počka ti materina?“ -iskosi se na njega upravnik. „Ne za Turčuljinom. No za parama“, snuždeno će Petar, a glavu oborio kao osuđenik. „Za kakvim to veliš parama“ – živne upravnik. Kažu da se i obliznuo. „Za parama pošteno stečenim na ovih mojih deset nokata. Onda se Petar poispravi i poisprsi pred upravnikom: „Ne morete vi još hapsiti Galiba!“ „Kako ne možemo, što to budaljakaš stari?“ „Ne budaljakam. No sam Galibu dao pare za ono njegovo imanje, a nije ništa napismeno ostavio da ih je primio. Dajte vi meni njega da ga odvedem u opštinu, đe će mi sucki potpisati da sam ga isplatio, a poslije ga vodite đe vam je ćef.“ „Što odma nisi tako reko. Petrašine, bog te čuo“, tapše ga upravnik po leđima, odobrovoljen što je još jedan srpski domaćin dao prilog, ako i skroman, etničkom čišćenju sela sa muslimanskom većinom.
Petar, naravski, nije Galiba odveo u opštinu. Nego ga je kroz pet sela, sve ruka ruci i veza vezi dodavala dok ga nisu prebacili u Brezu… (Iz knjige Smrt je majstor iz Srbije)
O Marku Darinkinom mogao bih još mnogo, ali ni to ne bi bilo dovoljno. Poznavao sam ga više od tri decenije. Pred moj prvi ratni odlazak u Sarajevo u redakciju Borbe svratio je njegov brat od tetke Miša, jedan od rodbine koji ga nije otpisao. Po dolasku u ratno Sarajevo preko Budimpešte – Beča – Rima – Ankone i Falkonare imao sam dug spisak ljudi koje treba da vidim i uručim poruke od beogradskoh prijatelja. Ljubica Marković, tada direktorka Bete, dok njen suprug, ilustrator Borbe Vinsent Gadomski crtežima opremao moju „sarajevsku svesku“ zgotovljenu u štampariji od otpadnog papira, slala je ratluk, kafu i paket šećera u kocki. Vešović je bio u vrhu spiska a kada sam mu pokazao svesku pitao me je hoću li ostati u Sarajevu dok je ne popunim. Tako je i bilo, šezdesetdva dana i česta druženja sa Markom. Sveska je ispisana.
Jedan naš zajednički prijatelj, profesor univerziteta kao i Vešović, malo mu je smetao srpsko-crnogorski nacional-šovinizam a muslimansko-bošnjački nije. Preterao je. Vešović, kao, uostalom i general Armije BiH Jovan Divjak, ostao u Sarajevu da s njegovim građanima podeli zlu sudbinu koju mu je Radovan Karadžić priredio uz podršku Beograda.
Pokušavao sam da ga usporedim sa nekim pacifistima sa prostora bivše Jugoslavije. Ima nešto od Igora Gala, Viktora Ivančića, Filipa Davida, Drage Hedla, Mirka Kovača, Zorana Pusića, Bore Kontića, Žarka Puhovskog, Andreja Nikolaidisa, Jovana Divjaka, Zdravka Greba, Žarka Koraća…
Ne, Marko je, ipak, jedinstven. Nadam se da će Crnogorci (u Papama) deci davati (jedno vreme zabranjeno) njegovo časno ime, a Sarajevo će, valjda, pronaći sokak za Vešovića.
Dragan Banjac
