Christopher Nolan, „Oppenheimer“ (2023.): Biografska drama o „ocu atomske bombe“ koja apostrofira njegovo ljevičarstvo i moralne dvojbe
Piše: Damir Radić
Nevjerojatni hvalospjevi mogu se pročitati iz pera američkih kritičara o novom filmu Christophera Nolana. Na primjer: „Moćan, tehnički blistav doseg“, ili „Kumulativni učinak toliko je zadivljujući i antitetičan spram svega što Hollywood trenutno proizvodi, da se doima kao potpuno različita umjetnička forma“, ili „vrhunsko postignuće, vrsta filma koja učini da cijeniš svaki aspekt filmske tvorbe obarajući te s nogu time kako svi elementi pristaju zajedno“.
Današnji (ne samo) američki kritičari od nekolicine redatelja stvorili su heroje, a Nolan im je jedan od najvećih. Dotični je karijeru započeo obećavajuće, vrlo intrigantnim i za svoje vrijeme prekretničkim nezavisnim filmovima „Following“ (Praćenje“) i „Memento“, a i po prelasku u Hollywood bio je sposoban polučiti zanimljiv rad poput „Prestiža“.
Pojelo ga je, međutim, pristajanje uz blockbustersku logiku, što je rezultiralo mediokritetskom trilogijom o Batmanu i napumpanim, tobože intelektualističkim pseudovratolomijama tipa „Inception“ („Početak“) i „Tenet“. No za novu (američku) kritiku sve što je Nolan napravio od „Viteza tame“ nadalje bilo je ekstraordinarno i vrijedno divljenja, ili u najmanju ruku dubokog naklona. Stoga aklamacijski prijem „Oppenheimera“, novog filma njihova idola, nimalo ne iznenađuje.
Nolan je usred novog hladnog rata posegnuo za onim starim. Pročitao je knjigu Kaia Birda i Martina Sherwina o slučaju Oppenheimer, o kojem je još 1970. Televizija Beograd snimila istoimenu dramu i odlučio realizirati biografski film o „ocu atomske bombe“ s naglascima na njegovom ljevičarstvu i moralnim dvojbama.
Kao u mnogim svojim filmovima posegnuo je za složenom naracijom s više vremenskih planova: postavio je dva okvira u vidu saslušanja – jedan smješten u 1954., drugi u 1959. (prvi je u koloru, drugi crno-bijeli), a unutar njih jezgru (kolorističkih) retrospekcija u rasponu od Oppenheimerove mladosti i mlađe srednje dobi na prestižnim sveučilištima (razdoblja obilježena kvantnom mehanikom i ljubavima s američkim komunistkinjama), do vodstva Projekta Manhattan s ciljem stvaranje atomske bombe i naposljetku poslijeratne karijere.
Ta složenost je istovremeno vrlo jednostavna, lako čitljiva i mnogo puta viđena (u filmu s kvantnom fizikom kao bitnim motivom očekivala bi se zakučastost kakvu je Nolan plasirao u „Inceptionu“ i „Interstellaru“), a povrh svega likovi kojima se bavi kao da ga zapravo ne zanimaju. Sam Oppenheimer cijelo vrijeme ostaje tanak protagonist (da ga ne igra karizmatični Cillian Murphy bio bi ultimativno dosadan, no i s njim nije puno više od toga), a jedini donekle zanimljiv lik i gotovo jedini koji se približio tome da postane karakter, onaj njegove komunističke ljubavnice (utjelovljuje ju Florence Pugh), dobiva daleko premalo prostora (drugi lik koji bi se mogao nazvati karakterom, onaj podlog sveučilišno-političkog karijerista, raspoloženo igra Robert Downey Jr.).
Najinventivniji postupak kojeg se Nolan dosjetio je ubacivanje metaforičkog tjelesnog razgolićavanja junaka usred realistične scene, a njegovi idolopoklonici kao posebno vrijedno isticanja navode i kratku scenu u kojoj Pugh obnaženih grudi sjedi na kao drvo ukočenom Murphyju i simulira seksualni odnos dok ovaj iz drevne indijske knjige čita o uništavatelju svjetova.
No zapravo jedina scena vrijedna spomena ona je u kojoj Oppenheimer obavještava masu svojih američkih suradnika da je atomska bomba uspješno bačena na Hirošimu, a ovi pritom doživljavaju svojevrsni orgazam. I ona je realizirana sasvim prosječno, ali barem ima stvarnu kritičku oštricu po principu pometi prvo ispred vlastitog dvorišta. Uglavnom, „Oppenheimer“ je jedno veliko razvikano mediokritetsko ništa, plošan film bez trunke uzbudljivosti na bilo kojem planu. Žalosno, ali istinito: čak ni čisto tehnički nije impresivan.
Portal Novosti
