Jedan neodržani koncert u HNK Split podsjeća da su gradske institucije, u odnosu na antifašističku prijetnju, i dalje odlično utvrđene, poput njemačkih bunkera. Nepokorenima, kao i dosad, ostaje gerilsko održavanje antifašističke tradicije. Ostaju partizanske metode čuvanja sjećanja na partizane.
Piše: Viktor Ivančić
U oči Tijelova, 7. lipnja ove godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu trebao je u večernjim satima biti održan svečani koncert pod nazivom “Rekvijem za Četvrtu gardijsku”. Plan je bio da u čast palih pripadnika Četvrte gardijske brigade, jedne od najslavnijih ratnih postrojbi, koja je podnijela goleme žrtve u borbama za oslobođenje zemlje, orkestar i zbor kazališne kuće izvedu Mozartov “Requiem”. Čuvenu sakralnu skladbu velikoga kompozitora splitski su glazbenici i ranije u više navrata uspješno izvodili.
Udruga veterana koja je organizirala koncert, želeći da se manifestacija ostvari u što čvršćoj suradnji s gradskim i državnim institucijama, počela je s pripremama još u prosincu prošle godine. Intendant HNK Split i ravnatelj Opere bili su izuzetno susretljivi i kooperativni, utvrđen je termin koncerta, utanačeni su ostali detalji, predviđeni su troškovi od desetak tisuća eura za angažman vanjskih izvođača, što je udruga veterana bila u stanju pokriti donacijama i svojim sredstvima. “Rekvijem za Četvrtu gardijsku” bio je više-manje dogovorena stvar.
A onda je, nešto više od mjesec dana prije nesuđena koncerta, stigao predračun u kojem stoji da bi udruga ratnih veterana, kao organizator koncerta, trebala kazališnim glazbenicima isplatiti honorar u ukupnom iznosu od 32.000 eura. Toj sumi valja dodati i cijenu najma pozornice i dvorane. U protivnome, koncert neće biti moguć. Inicijativa je navodno potekla iz sindikata kazališne kuće, s kategoričnim zahtjevom da se glazbenicima isplati puni, “tržišni” iznos honorara za pripremu i izvedbu Mozartova “Requiema”.
Udruga veterana naprosto nema toliki novac, niti ga u kratkome roku može prikupiti donacijama. Kasno je da aktivisti traže pomoć od grada i države, a – uostalom – prilično su sigurni da je ne bi dobili. Na to upućuje izostanak solidarnosti kulturne ustanove koja živi od gradskog i državnog budžeta. Ni od Ministarstva branitelja ne očekuju intervenciju i razumijevanje. Malo je reći da su rastuženi takvim maćehinskim odnosom cijeloga sistema prema poginulim pripadnicima slavne ratne brigade, onima koji su žrtvovali vlastite živote da bi i grad i država mogli uživati u blagodatima slobode. Uglavnom, “Rekvijem za Četvrtu gardijsku” u HNK Split je otkazan.
Gornju priču sam, naravno, izmislio. Nema šanse da bi “Rekvijem za Četvrtu gardijsku” u HNK Split bio otkazan. Nema šanse da bi sindikalno organizirani teatarski muzičari zatražili astronomski “tržišni” iznos honorara – 32.000 eura, plus cijena najma pozornice i dvorane – jer u protivnome neće svirati komemorativni koncert za poginule ratnike Četvrte gardijske brigade iz Splita. Nema šanse da u takvome nevjerojatnom slučaju Ministarstvo branitelja ne bi interveniralo, parama ili prijetnjama. Nema šanse da u tom nevjerojatnom slučaju udruga veterana, potpomognuta jakim snagama nacionalne inteligencije i aktivistima desetaka drugih udruga veterana, ne bi inicirala društvenu dramu s perjem koje frca na sve strane, a poslije se broje prestravljeni, ranjeni i mrtvi.
U isto vrijeme, međutim, gornja je priča potpuno istinita. Samo što su, radi dimnog efekta, izmijenjeni sitni detalji: ne radi se o Četvrtoj gardijskoj, nego o Drugoj dalmatinskoj brigadi, a rat nije bio prošli, već pretprošli. Možda je dobro izložiti je još jednom.
Uoči Tijelova, 7. lipnja ove godine, u HNK Split trebao je biti održan svečani koncert pod nazivom “Rekvijem za Drugu dalmatinsku”, povodom 80. godišnjice bitke na Sutjesci. U bitki na Sutjesci, braneći zemlju od fašističkog okupatora, poginulo je oko tri tisuće partizana iz Dalmacije, a njih najviše – preko 800 – iz redova Druge dalmatinske proleterske brigade. Njima u čast glazbenici splitskog teatra trebali su izvesti čuveni Mozartov “Requiem”.
Udruga VEDRA, koja je organizirala koncert, želeći da se manifestacija ostvari u što čvršćoj suradnji s gradskim i državnim vlastima, rano je počela s pripremama, naišla je na izuzetnu susretljivost i kooperativnost intendanta HNK i ravnatelja Opere, utvrđen je termin, dogovoreni su ostali detalji, predviđen je trošak od desetak tisuća eura za angažman vanjskih izvođača, što su u udruzi VEDRA bili u stanju pokriti donacijama i vlastitim sredstvima…
A onda je, navodno nakon sindikalne inicijative, ispostavljen račun od 32.000 eura – plus cijena najma pozornice i dvorane – jer kazališni glazbenici zahtijevaju puni, “tržišni” iznos honorara za pripremu i izvođenje Mozartova “Requiema”. Intendant i ravnatelj Opere nemoćno sliježu ramenima. Udruga VEDRA nema tolike novce, niti se ima kome obratiti za pomoć i podršku. Malo je reći da su rastuženi bešćutnim odnosom sistema i čitavoga društva prema poginulim partizanima: samo u bitki na Sutjesci, prije 80 godina, njih tri tisuće iz Dalmacije, a preko 800 iz Druge dalmatinske brigade nesebično su žrtvovali svoje živote da bi obranili zemlju od fašističkog agresora i omogućili budućim generacijama da uživaju u blagodatima slobode. “Rekvijem za Drugu dalmatinsku” je otkazan.
Zgrada splitskog HNK, 80 godina kasnije, uspješno je dakle obranjena od antifašističkog zagađenja. Nije prvi put da se pomoću “tržišnih” kriterija obavlja zahtjevan ideološki posao. Da je “tržište” doista na snazi, pogon kazališne kuće, uključujući njegov glazbeni odjel, ne bi ni postojao, jer umjetnici primaju plaće zahvaljujući izdvajanjima iz gradskog i državnog proračuna. Da je Mozartovo djelo trebalo izvesti u čast Četvrte gardijske, a ne Druge dalmatinske brigade, izgovaranje riječi “tržište” shvatilo bi se kao psovka.
Sama sindikalna inicijativa podsjeća i na ona vremena kada se događalo da pojedini članci u novinama, ili čak cijele novine, ne ugledaju svjetlo dana zbog povećane budnosti tiskarskih radnika, čija je revolucionarna svijest – a ne komanda s višeg mjesta – navodno bila razlog da odbiju štampati sadržaje koji ne udovoljavaju normativima službene ideologije.
No, na to se više ne isplati trošiti riječi. Ne nakon što su sa simboličke mape Splita u jednome naletu uklonjena sva antifašistička obilježja i zbrisani svi tragovi partizanske borbe, bez ozbiljna otpora. Ne nakon što je grad čija je trećina stanovnika aktivno sudjelovala u Narodnooslobodilačkoj borbi, od kojih su mnogi ubijeni, sumanutim zatiranjem tog dijela svoje prošlosti od sebe učinio kolektivnoga moralnog invalida.
Gornja priča služi tek kao podsjetnik da su gradske institucije, u odnosu na antifašističku prijetnju, i dalje odlično utvrđene, poput njemačkih bunkera. Nepokorenima, kao i dosad, ostaje gerilsko održavanje antifašističke tradicije. Ostaju partizanske metode čuvanja sjećanja na partizane.
P. S.
Prošloga tjedna propisno su me nalupali na portalu Narod.hr hrvatske udruge “U ime obitelji” i na p-portalu Srpskoga privrednog društva Privrednik. Prvi povodom članka u minulome broju Novosti, a drugi, prenoseći jedan neprobavljivi traktat s web-stranice slobodarske, profesionalne i istinoljubive Radio-televizije Srbije, povodom moga ukupnog novinarskog rada. Putanje batina bile su više-manje iste – ista polazišta, isti argumenti, slične teze – s tim da je Narod.hr od mene branio hrvatsku državu i naciju, domovinski rat, Franju Tuđmana, Gojka Šuška itd., dok je portal Privrednika od mojega demonskog djelovanja štitio srpske nacionalne interese, Srpsku pravoslavnu crkvu, Porfirija Perića, Aleksandra Vučića itd.
Ipak, ne želim izjednačiti te dvije momčadi. Bodovi ovoga puta idu hrvatskoj ekipi. Najprije zbog stilske nadmoći u odnosu na srpski tim, a zatim i zbog činjenice da Narod.hr ne skriva nacionalističku vokaciju, njome se čak ponosi, dok portal Privrednika, bdijući nad srpskom zastavom, srpskom crkvom, Porfirijem, Vučićem itd., svoj nacionalizam traljavo poriče. Željeni efekt mrvi se pod teretom hipokrizije. Trenutni rezultat: Hrvati – Srbi 1:0. Privredniku želim više sreće u sljedećem kolu.
Novosti
