Krenula su (para)medijska domunđavanja, političke procjene o ideološkoj pozadini nasilja, kao da je nasilje nastalo preko noći, kao da je sve oko naše razjarene omladine bilo savršeno i netaknuto, dok se nije pojavio nekakav recentni politički Rubikon i binarna opozicija kojom sve objasnimo u dva tvita
Piše: Brano Mandić
Bilo je to davno, na brdovitom Balkanu, grupa kadeta KK Primorka iz Bara prošla je pored automobila u kome je klonula glava upucanog čovjeka. Dok ovo pišem, iako znam da je to istina, nemam osjećaj da se zaista dogodilo, jedva se sjećam scene, parkinga hotela Jugoslavija u Beogradu, daleke 1994, ili sljedeće.
Sa kriminalističkog aspekta to je najteža stvar kojoj sam svjedočio, ipak, potisnuta je kao nevažna zgoda sa davnog sportskog putovanja. Još bliže đačkoj triviji stoji dan kad sam kupovao cigarete pokojnom profesoru Kenjiću i našao se usred tuče slavnog Gidre, najjačeg Srbina, ubijenog 2001, koji je goloruk tjerao jednog barskog kriminalca da iako naoružan skakuće kao zec povlačeći se prema zgradama Tri kule. Dok sam kupovao cigarete (drinu, bez filtera?) iza trafike je čučao jedan u zasjedi sa niklovanim koltom.
Opet imam osjećaj da to nisam doživio, opet mi se čini da izmišljam, valjda zato što je to bilo uobičajeno iskustvo, kao kad vidiš krimosa u kožnoj jakni kako sa kalašnjikovom o ramenu šeta glavnim korzom, ili gađa ćevapima prolaznike sa terase restorana Trinaesti jul, na svega stotinjak metara od zgrade policije.
Ako budem kopao dalje po sjećanju moraću da kažem da je neko valjda imao pištolj na ekskurziji u Vrnjačkoj Banji, ali to ne smijem ni da pomislim, jer bi moje nepouzdano sjećanje moglo da dovede do nekih odgovornosti nastavničkog kadra koje ne zastarijevaju. Stoga se rađe sjećam dana krvavih patika, tako ga zovem, kad su brodomašinci, ili neka druga muževna sorta usmjerenog obrazovanja ugazili nekoliko bardova matematičkog smjera barske gimnazije. Patike su bile moj fetiš, a krvave patike, nakon tog obračuna, ostale su primjer apsolutnog užitka i voajerizma kome sam se kasnije u više navrata prepuštao.
Vidio sam jednom lokvu krvi ispred zgrade iz koje je ustao kontuzovani muškarac i odšetao u nepoznatom pravcu, gledao sam kako lete zubi, skidaju se patike turistima, slušao sam eksplozije, rafale u centru grada, ali sve je to bilo neko filmsko nasilje daleko od mog unutrašnjeg osjećaja sigurnosti kome sam se vraćao u toplini doma. Sva ta krv, barut, boksevi i grupna iživljavanja na jednu stranu, ranjeni ljudi, rezervisti, kriminalci, nasilnici i silovatelji koji su bili zvijezde trenutka kod mene nisu proizveli jasne emocije. Prije će biti da je nešto tinjalo ispod kože i tamo formiralo nevidljivu koru, stvorilo jedno novo biće nespremno za istinski mir i povjerenje, koji će mu kasnije u danima što dolaze biti sve teže dostupni.
Na koncu, sve što sam učitao u sebe samim postojanjem u gradu Baru početkom devedesetih uskoro je izbilo kroz nasilje u kome sam lično učestvovao, ni bolji ni gori od ostalih, možda tek malo lukaviji da mnoge ubijedim kako sam jači.
Takav je bio Raško (iz poštovanja koristim pseudonim), moj trontavi školski drugar kojeg sam znao dresirati nekakvim demonskim naređenjima „promijeni facu“, naređenjima koje je on mazohistički ispunjavao da ugodi svom mučitelju, odnosno meni. Da je samo znao koliko se u meni već bilo nastanilo strahova i da bi me mogao zgromiti jednim udarcem, možda bih danas prošao bez ove griže savjesti i jedinog istinskog bulling grijeha kojeg moram okajati.
Sa druge strane, upravo nalik mojoj žrtvi, neku godinu kasnije stajao sam nijem pred nasilnikom koji je slučajno prozreo moju prirodu kukavice. Ruke su mi bile zašivene za bokove, grlo puno tekućine metalnog ukusa za koju sam shvatio da je krv. Ništa strašno, progutao sam poniženje i smatrao se srećnim što ga većina nije vidjela.
Moram reći da sam imao sreće i onda kad su me napali trojica iz makedonskog naselja, nakon košarkaške utakmice i dan prije rođendana, 27. februara, 1993. godine. Svi su tih dana pričali o nekakvog otmici iz voza, niko se nije obazirao na moju frku sa makedoncima, što je bilo sasvim ispravno, budući smo se kasnije stvarno sprijateljili. Nasilje je kružilo među nama, grijalo nas i pumpalo krv, oblikovalo mišiće u teretanama, nasilje nas je činilo dvostrukim igračima, ispod površine koja nije smjela biti dodirnuta.
Spolja je to bio normalan život i radost odrastanja, dok smo iznutra u najboljem slučaju patili, ako nismo već obrasli u vijence otrovnih stalaktita neke buduće zloće koja će se iskazati na nekom ratištu, ili u kriminalu. No, iskazala se i u krivici, u alkoholu, cinizmu i politici predaje, u užasnom poražavajućem kompleksu niže vrijednosti i muške agresije koja je oplela vijenac jednom totalitarnom svijetu u kome je ološ vladala kao zli dirigent ponad svih tih nagomilanih strahova. I još vlada, i vladaće dok se dovoljan broj ne zadesi van svoje sigurne zone, dok neko ne istupi u odbranu i povede ljude u protest protiv nasilja, njegove logike i instrumentalizacije na kojoj počiva svaka država koju znam.
Država Crna Gora u kojoj živim nije država u kojoj živi moja ćerka. Kad dođe iz Amerike ovog ljeta, svakog dana će prolaziti pored prodavnice gdje su prije neki dan pretučeni momci iz BiH, mladi atletičari. Čitali ste vijesti, momci su napadnuti bez razloga, jedan je završio na operacionom stolu. Krenula su (para)medijska domunđavanja, političke procjene o ideološkoj pozadini nasilja, kao da je nasilje nastalo preko noći, kao da je sve oko naše razjarene omladine bilo savršeno i netaknuto, dok se nije pojavio nekakav recentni politički Rubikon i binarna opozicija kojom sve objasnimo u dva tvita.
Mjesto napada je moj komšiluk, ta prodavnica gdje su momci napadnuti je na putu do plaže kojim ćerka i ja obično prolazimo. Nedaleko je ušće rijeke Željeznice i obala prirodne gline od koje pravimo figurice životinja. Spremam se za naše ljeto, zato u meni ne smije biti strah, nego snaga, ljubav i nada. Riječi oca pretučenog mladića ulivaju mi nadu, velike su to i potresne riječi – nasilnici zapravo vrište u pomoć, naše je da im pomognemo, da ih otmemo iz tmine, od zla i straha na kojem su se podigli.
To je ljudska dužnost najsvetija.
(Izvor: normalizuj.me)
