Hrvatski premijer u NATO? Hoće li se Plenkoviću posrećiti ta fotelja i što bi to značilo za hrvatske političke prilike?
Piše: Ivica Đikić
Nakon što su Novosti, prije nepunih mjesec dana, objavile da je hrvatski premijer Andrej Plenković bacio oko na poziciju glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza, poziciju o kojoj će se odlučivati u iduća dva-tri-četiri mjeseca, i da ima vrlo solidne izglede da zasjedne na taj položaj u Bruxellesu, pa nakon što je tjednik 7Dnevno praktički prenio naš tekst sedam dana poslije u formi centralne teme broja, krajem prošlog tjedna dva utjecajna švedska dnevna lista – Aftonbladet i Svenska Dagbladet – svrstala su Plenkovića među šest-sedam trenutačno glavnih kandidata za preuzimanje spomenute dužnosti. Riječ je o ljudima koje se već spominjalo u nagađanjima (Ursula von der Leyen, Annalena Baerbock, Kaja Kallas, Mark Rutte, Klaus Iohannis…), a među kojima Plenković ne izgleda kao potpuni autsajder. Premijerovim eventualnim odlaskom u NATO tada su se pozabavili gotovo svi domaći mediji.
„On će sigurno ići na iduće izbore, dat će sve od sebe da osvoji još jedan mandat i taj će mandat odraditi do kraja. U to nema nikakve sumnje“, izjavio je neimenovani visokopozicionirani HDZ-ovac za Jutarnji list. „Stalno se govori o tome da će otići i tako nešto se očekuje u HDZ-u, no ma koliko pozicija glavnog tajnika NATO-a nije za odbaciti, on to sigurno ne bi prihvatio prije izbora“, rekao je drugi izvor iz HDZ-a za iste novine. Predsjednik Republike Zoran Milanović odgovorio je u subotu na novinarsko pitanje o toj temi: „Može se dogoditi da budemo taoci njegovih potreba i ambicija u smislu određivanja dana izbora. O glavnom tajniku se odlučuje sada, a mjesto se popunjava na jesen. Moguće je da će biti glavni tajnik NATO-a, ali tako častohlepnu osobu to ne zadovoljava. Ja ga ne vidim tamo, tamo moraš vezati konja gdje ti gazda kaže. A Plenkovićeva cijela karijera je – zabij nož u potkoljenicu onome tko ti je pomogao.“
Konačno, nakon uskrsne mise, oglasio se i sam Plenković. Nije htio komentirati napise švedskih medija, ali rado se osvrnuo na Milanovićevu izjavu, a iz tog osvrta nije teško shvatiti da ga je obradovalo spominjanje njegovog imena u kontekstu izbora novog glavnog tajnika NATO-a: „Meni se čini da su se švedski mediji zabunili, da su oni mislili na Milanovića budući da je on snažno podržavao Švedsku pri njenom ulasku u NATO. I da on inače zastupa vrlo jasne prozapadne, transatlantske stavove. Jedva ga čekaju u sjedištu Sjeveroatlantskog saveza u Bruxellesu.“ Dva dana poslije, nastavio je inzistirati na istoj „dosjetki“, ali opet nije dao odgovor na pitanje je li zainteresiran za položaj o kojem se govori. „Namjerno to radim, jer pratim reakcije oporbe i medija na tekst u švedskim medijima“, na kraju je ipak rekao zašto se ne želi decidirano izjasniti. Jasno je, zapravo, da Plenkoviću jako imponira što je u krugu kandidata i jasno je da želi da mu se svi u Hrvatskoj dive zbog tog postignuća, a da one koji ne pokažu dovoljnu količinu fascinacije i podrške optuži za djelovanje protiv hrvatskih interesa te da ih prokaže kao agente Rusije.
Ove izjave ujedno su neizravni demanti razmišljanja onih neimenovanih HDZ-ovaca u Jutarnjem listu: naravno da bi Plenković, ako bi došlo do toga, u listopadu preuzeo čelni položaj u NATO-u, kao što bi to učinio i svaki drugi europski političar njegovog ranga, biografije, političkog profila i ambicija. I nitko mu ne bi mogao uvjerljivo prigovoriti prihvaćanje takve ponude, što god se o tome mislilo u HDZ-u i kakve god posljedice iz toga proizišle za HDZ. Točno je da je funkcija glavnog tajnika NATO-a više koordinatorska i glasnogovornička nego upravljačka u klasičnom smislu, no osoba na tom mjestu ima direktan pristup najmoćnijim državnicima, uključujući i američkog predsjednika, a to podrazumijeva nezanemarivu političku moć. Osim toga, izbor aktualnog hrvatskog premijera za prvog čovjeka NATO-a sigurno bi u nekoj mjeri ojačao vanjskopolitičku poziciju Hrvatske i povećao vidljivost Hrvatske u međunarodnoj politici.
S druge strane, nema sumnje da karijerne kalkulacije Andreja Plenkovića bitno utječu na unutrašnjopolitičku dinamiku. Ako bi se u srpnju, na samitu NATO-a u Litvi, dogodilo da izbor padne na Plenkovića, pa da se on u listopadu preseli u Bruxelles, to ne bi moralo značiti prijevremene izbore, jer bi parlamentarna većina mogla prihvatiti drugog HDZ-ovog premijerskog kandidata, kao što je Jadranka Kosor prihvaćena poslije odlaska Ive Sanadera. Točnije, to je vrlo vjerojatna opcija, jer bi HDZ dobio gotovo godinu dana da se presloži i konsolidira do redovnih parlamentarnih izbora u ljeto 2024. godine. Jedan od mogućih scenarija predviđa da se Jensu Stoltenbergu produži mandat za još godinu dana, pa bi odabir njegovog nasljednika pao nakon hrvatskih parlamentarnih izbora, kad bi Plenković ispunio očekivanje HDZ-ovaca da predvodi stranku u pohodu na treći uzastopni mandat na vlasti.
Izbori su, međutim, rizik za Plenkovića kad je riječ o njegovim logičnim i legitimnim težnjama prema visokoj funkciji u europskim ili transatlantskim institucijama. Bez obzira na to što se HDZ trenutačno čini dominantnim na političkoj sceni i što opozicija djeluje nejako, izbori su uvijek rizik, naročito kad se ima u vidu HDZ-ov slabi koalicijski potencijal. A Plenković zna da se položaji na koje on puca uglavnom ne nude šefovima opozicije nego onima koji drže vlast.
Portal Novosti
