Boris Pavelić
Od vala represije koji je Milorad Dodik upravo pokrenuo u Republici Srpskoj – s vrhuncem u napadima na vlasnika i glavnog urednika portala 6yka.com Aleksandra Trifunovića i novinara Nikolu Moraču – gore je možda još samo to što cinično Dodikovo pozivanje na Europsku uniju – nije bez osnove. Zapanjuje, naime, paralelizam kojim na novinare istodobno nasrću vlasti u Republici Srpskoj i vlasti u Republici Hrvatskoj – vlasti navodno balkanske, i vlasti navodno europske. Dodik i Plenković, braća po represiji: ruku pod ruku Balkanac i Europljanin; nije šija, nego vrat; izvana gladac, iznutra jadac. U vrijeme kada se može steći dojam kako bivša Jugoslavija postaje poprište novog civilizacijskog sukoba Istoka i Zapada, jedino u čemu se njihovi istaknuti predstavnici mogu složiti jest, žalibože, represija prema medijima. Šaka jada, ništa drugo.
Neka, molim, samo nitko ne pokuša tvrditi kako izmjena Krivičnog zakona u RS nema ničeg sličnog s najavom izmjena Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku u Hrvatskoj. Motivi su isti, ciljevi isti; samo su formalnosti različite. Motivi: izbjeći kritiku; ciljevi: ušutkati novinare; formalnosti: Dodik izmjenama Krivičnog zakona kriminalizira klevetu, Plenković najavljuje izmjene Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku kako bi, navodno, spriječio kompromitiranje osjetljivih protukorupcijskih istraga “curenjem” informacija u medije. Čuj, “spriječio kompromitiranje istraga”; neće li prije biti – spriječio ugrožavanje onih koje se istražuje?
„Onaj ko o drugome iznosi ili prenosi neistine, što može štetiti nečijoj časti i ugledu, a znajući da je to neistina, kazniće se novčanom kaznom od 8 do 30 hiljada maraka“, sažeo je početkom ožujka ministar pravde RS Miloš Bukejlović smisao novog članka Krivičnog zakona RS. Vlada je proteklih dana usvojila prijedlog i proslijedila ga na usvajanje Narodnoj skupštini RS. Ali kako izgleda ta “čast i ugled” ovdašnjih bolećivih duša, pokazalo se vrlo brzo, i to na način koji ne bismo poželjeli nikome: u noći s 9. na 10. ožujka, praktički istodobno s kampanjom za kriminalizaciju klevete, u kojoj je Dodik klevetao novinare spominjući “novinarske spodobe”, oštećeni su automobili vlasnika i urednika neovisnog kritičkog portala 6yka.com Aleksandra Trifunovića te banjalučkog novinara Nikole Morače. Očito, kao upozorenje, ali ne samo njima: “Jutros je mlađa kćerka koju sam vozio u školu prva primijetila da je auto izgrebano, i naravno pitala me zašto su ogrebali baš naše. Ovo je vjerovatno jedan od najtežih momenata u mojoj karijeri koja traje više od 25 godina, da su neprestani napadi na mene prošireni i na moju porodicu”, napisao je Trifunović o tom napadu, koji je više od napada na novinare i njihove obitelji: to je napad na cijelu profesiju u RS i u BiH. Jer, ako mogu tako na Moraču i Trifunovića, jednoga od najuglednijih novinara na području bivše Jugoslavije, što sve ne mogu svakom drugom novinaru u RS-u?
Tako radi svaka diktatura: malo zakonom, malo batinom. Ohrabruje zato žilav otpor kolega u RS-u i u cijeloj BiH. Od sveg srca valja ih podržati. Moglo bi, na prvi pogled, zazvučati sentimentalno ako ovdje kažemo – “vaša borba je i naša borba” – ali nije tako, jer je posve moguće da će i novinari u Hrvatskoj vrlo brzo trebati pomoć kolega iz Bosne i Hercegovine.
Naime, baš kao što je Nikola Morača 24. veljače skončao u policiji jer su ga krenuli istraživati zbog itekako relevantnih informacija koje je objavio – uključujući i onu da osumnjičenik za silovanje nikad nije dobio pritvor – uskoro bi i hrvatski novinari mogli puniti policijske urede u Hrvatskoj, uspije li HDZ-ov premijer Andrej Plenković progurati svoju zamisao o izmjeni dvaju zakona kojima, kako reče, želi postići “da se ne događa da informacije iz spisa izlaze van i čine političke probleme, jer će to biti kazneno djelo”.
Dobro ste pročitali: “Da se ne događa da informacije iz spisa izlaze van i čine političke probleme, jer će to biti kazneno djelo”. Dakle, novinari rade svoj posao, ali to čini “političke probleme”, pa će biti “kazneno djelo”. Bi li i sam Vladimir Putin imao išta protiv takvog rješenja? Pa nije li to klasična definicija diktature: slobodno novinarstvo nije pokazatelj i uvjet demokracije, nego “politički problem” i “kazneno djelo”? To tim više ako se ima na umu kontekst u kojemu je Plenković najavio izmjene tih dvaju zakona: proteklih tjedana i mjeseci njegova je vlada doslovno preplavljena korupcijskim aferama Plenkovićevih ministara, o kojima su mediji objavili cijele knjige ozbiljnih indicija, dobar dio kojih su informacije iz neobjavljenih optužnica Ureda europskog tužitelja u Hrvatskoj, i prijepisi komunikacije državnih dužnosnika s šefovima državnih i javnih tvrtki, u kojima kadrovira Plenkovićev vladajući HDZ. Sve se to Plenkoviću nimalo ne sviđa, pa je raskrinkao vlastiti autoritarni impuls posegnuvši za ‘zaustavljanjem Reutersa’: tvrdi, naravno, da želi zaštititi integritet kaznenog postupka, ali javnost je uvjerena u suprotno: da želi zaštititi svoje ministre, a možda čak i samoga sebe. Kome biste vi vjerovali? Po istom, tek izvedbeno grubljem obrascu – jer Dodik je otvoreni nasilnik, a Plenković uljudni činovnik – Dodik tvrdi da kriminalizacija klevete treba građane zaštiti od neutemeljenih napada; javnost pak uzvraća da Dodik želi jednom zauvijek ušutkati medije. Pa, kome biste vi vjerovali?
Zapanjujuće je pobratimstvo političara kada treba spriječiti da se otvoreno govori o njihovoj politici i njihovim velevažnim ličnostima. Jer inače, Plenković upadljivo ignorira Dodika, ne pridajući mu ni zrnce pažnje više nego što povijesno, civilizacijski i politički kompromitirani šef manjeg BiH entiteta zaslužuje. Utoliko se Plenković naočigled razlikuje od čudnovatog i goropadnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji je svoju ulogu slona u bosanskohercegovačkoj staklarnici okrunio gotovo snishodljivim prijateljstvom prema grubijanu iz Laktaša. Ali, eto, kada je o osobnoj vlasti riječ, Plenković je spreman na politički mnogo opasniju operaciju nego što su bizarni Milanovićevi izljevi divljenja Dodiku i njegovoj politici: baš kao i Dodik, Plenković neće prezati ni od otvorene suspenzije demokracije ako treba ugušiti novinarske kritičke istražiteljske glasove, i pritom se neće obazirati čak ni na činjenicu da postojeći hrvatski zakoni, kako su ovih dana uvjerljivo argumentirali pravni stručnjaci, itekako omogućuju kažnjavanje neovlaštenog objavljivanja zaštićenih informacija – ako su uistinu “zaštićene”, i ako je njihovo objavljivanje uistinu “neovlašteno”.
Od takvog primjera nema goreg: ako se, naime, čak i Milorad Dodik, taj simbol protueuropejstva i političke pristojnosti, može pozivati na Europu – a očito može, jer Plenković slovi za Europljanina par excellance – jadna nam je Europa, jadno političko razlikovanje, jadna demokracija, i jadni uzori. Jer ako Dodik i Plenković zajedno, kao po dogovoru, nasrću na medije, gdje je tu Europa, a gdje Balkan? Gdje je demokracija, a gdje diktatura? Gdje sloboda, a gdje nesloboda? Očito, u ime Europe, moramo se boriti protiv Europe – takvo je vrijeme došlo. Pa dobro: znamo bar na čemu smo.
(tačno.net)
