Mario Kopić
Sve se biblijske religije, dakle judaizam, kršćanstvo i islam, zasnivaju na Pentateuhu, na petoknjižju, sklopu od pet knjiga Mojsijevih. One sadrže i deset božjih zapovijedi. Prva od njih glasi: Vjeruj u jednog samog Boga! Što znači ta zapovijed?
Kao i ostalih devet, i zapovijed o vjeri u jednog samog Boga jest zapovijed koju je naložio sam Bog, sam Jahve. Osim vjere u samoga sebe, sve su druge vjere zabranjene. Nijedna druga vjera, nijedna vjera u nekog drugog i drukčijeg boga, nije dopuštena. Inovjerci su krivovjerci. I tko se od prave vjere preobrati na drugu vjeru, zaslužuje smrt. Ima ga pogoditi smrtna kazna. To se dogodilo i samom Mojsijevu narodu.
„Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan – ta Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima – stade na taborska vrata i povika: ‘Tko je za Jahvu, k meni!’ Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. On im reče: ‘Ovako govori Jahve, Bog Izraela: Neka svako pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda’. Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. ‘Danas ste se posvetili Jahvi za službu – reče Mojsije – tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov’“.
Tako je zborio Mosjije i pozivao se na Boga, Jahvu. Paradoks, unutarnja kontradikcija jest u tome da je Mojsije prikazanim masakrom htio utemeljiti upravo bezuvjetno poštovanje deset božjih zapovijedi, uključujući i petu zapovijed: Ne ubij! Posrijedi su zapovijedi što ih je Mojsije dobio od samog Boga, zapovijedi zapisane na dvije kamene tablice. Na prvoj su tablici bile religiozne, na drugoj etičke zapovijedi, odnosno zabrane. Prva zapovijed, na prvoj tablici, glasila je: Vjeruj u jednog samog Boga! Kad se Mojsije nakon susreta s licem Boga vratio u tabor, vidio je da njegov narod pleše i slavi nekog drugog boga. Dakle, kršio je narod prvu, glavnu zapovijed, zapovijed da mora bezuvjetno, pod prijetnjom smrtne kazne, slaviti samo jednog, pravog Boga. Slavitelji, odnosno obožavatelji tuđeg boga, dakle krivovjerci unutar vlastite zajednice, toliko su ga razljutili da je obje kamene tablice, dakle i tablicu sa zabranom ubijanja, svom snagom razbio o stijenu. Mojsije je to razbijanje shvatio kao poništenje zabrane ubijanja, i zato je odmah prešao na čin masovnog ubijanja. U ime religije suspendirao je, dakle, etiku. Drugim riječima, u ime Boga počinio je masakr nad onima koji drukčije vjeruju, odnosno drukčije misle. Nakon masakra, ubojice će čak i blagosloviti.
S tim i takvim Mojsijevim činom danas ne bi bilo većih etičkih problema ako na biblijski tekst gledamo tek kao na dokument nekog arhajskog povijesnog razdoblja. No problem nastupa kad se na Mojsija i njegovog Boga započnu pozivati vjerski fanatici, religiozni fundamentalisti ove ili one biblijske religije: judaizma, kršćanstva ili islama. A još veći etički problem imamo kad neki teolog ili čak vodeći crkveni dostojanstvenik, kao što je bio pokojni kardinal Josef Ratzinger, odnosno papa Benedikt XVI., počne ne samo opravdavati nego čak i ovlašćivati ubijanje u ime Boga – samim tim Bogom. Tako da zapovijed o neubijanju podređuje prvoj zapovijedi i takvom je relativizacijom doslovno obezvrjeđuje. U skladu s tim obezvrjeđivanjem on neće kao zločinca proglasiti ubojicu u ime Boga, nego kršitelja zapovijedi o vjeri u jednog samog Boga. Budući da je, prema njemu, taj smrtno zgriješio protiv zapovijedi svih zapovijedi, on ne zaslužuje ništa drugo nego – smrtnu kaznu.
Takav crkveni učitelj, naoružan svojom monoteističkom logikom, zločincima neće proglašavati samo politeiste, odnosno heteroteiste, nego i ateiste. Masakr je, dakle, od sekundarnog značenja. Jer svekoliko krvavo djelo tek je posljedica prethodnog religioznog samoubojstva krivovjernika, odnosno bezbožnika. U skladu s biblijskim prijetećim geslom: ili »odaberi život«, to jest Život, mene, Boga, ili se pak pripremi na smrt: po svoj vjerojatnosti već na ovom, a zacijelo na drugom svijetu. U svjetlu teoloških tumačenja, kakvo nam je pružio pokojni kardinal Joseph Ratzinger: »Događanje je izraz činjenice da se onaj tko otpadne od Boga, onaj koji ne otiđe samo od zavjeta, nego otiđe i iz prostora života, uništava sam život i u tom je smislu već stupio u zonu smrti (Todeszone)«. Drugim riječima, počinio je samoubojstvo. Tako je Josef Ratzinger, papa Benedikt XVI., u knjizi razgovora pod naslovom Bog i svijet (Gott und Welt, Stuttgart – München 2005) komentirao prigovor svog sugovornika Petera Seewalda protiv Mojsijeva masakra: »Priča od deset zapovijedi dakle u biti započinje užasnim zločinom, koji je u neposrednoj suprotnosti sa zapoviješću broj pet: Ne ubijaj! Mojsije bi morao te stvari bolje znati.« No, prema mišljenju Ratzingera, nipošto nije tako, priča ne počinje tako.
Prema Ratzingeru, Mojsije je imao pravo i djelovao je posve ispravno. Istina je da je ubijanje zabranjeno, svako ubijanje, ali nije zabranjeno ubijanje po direktivi Boga. Jer priča s masakrom zapravo je započela već prije, tvrdi kardinal odnosno moralni teolog Ratzinger, »započela je zapravo zločinom protiv prve, nosive zapovijedi: Ne smiješ imati drugih bogova osim mene«. I nastavlja: »Čovjeku dobro ide tada ako Boga priznaje kao Boga i ako živi u štovanju Boga. No odmiče se u izopačenost (Verkehrung), u perverziju svojeg postojanja ako štuje ono što nije Bog – ako sam načini svoja božanstva i time na kraju krajeva štuje samog sebe. Taj temeljni zločin narod izgriza i iznakažuje (entstellt) iznutra. Narod se uputio u smjeru smrti. Otići od Boga, koji je izvorište života, znači, naime, otići iz života«. Masovno je ubojstvo, dakle, oblik kolektivnog samoubojstva krivovjeraca, odnosno bezbožnika. I zato je Mojsijev masakr nešto samo po sebi razumljivo.
Samo za unatrag ili pak za ovdje i za ubuduće? Jer taj Mojsijev masakr slovi kao nešto manje od zločina nad Zločincima, nad obožavateljima drugih bogova i time »ubojicama« pravog Boga, a kamoli nad bezbožnicima. Tim više što su sami »Levijevi sinovi«, neposredni izvršitelji Mojsijeva masakra, odnosno bratoubilačkog djela, pri afirmaciji dekaloga kasnije postali »svećenička kasta«. Prema tome, nastanak je klera i klerikalizma neposredno povezan kako s ubilačkim učvršćenjem monoteizma tako i s njegovom militantnošću. Čim je sredinom 4. stoljeća kršćanstvo postalo državnom religijom, a klerici državni službenici, započelo je proganjanje ne samo inovjernika, nego i tzv. heretika, vlastitih krivovjernika. To je proganjanje pomoću teorije o klerokatolicizmu teološki utemeljio sam sveti Augustin.
Sve tri monoteističke religije odnose se na istog Boga, izviru iz njegova »utemeljujućeg ubojstva«, iz utemeljujuće postavke monoteizma, što ga je, s gledišta pravovjernih, ne samo moguće nego i u određenim situacijama i nužno ponoviti. Dakako, po Božjoj volji, ne po volji pojedinačnih vjernika. Religiozno umorstvo naposljetku nije ovisno o pojedincima, sam nalog mora doći od Boga, a vjernik mora biti, kao što je bio Abraham, svagda na nj spreman.
Otuda nadalje sve je ovisno o tipu vjernika. Fundamentalist, neovisno kojoj religiji pripada, prije ili kasnije će čuti Božji glas, bit će uvjeren da čuje upravo Boga koji mu nalaže da se upusti u ubilački pohod.
Sa svakim nasilnim činom sve je više nasilja u svijetu. A što učiniti s nasiljem što ga nalaže sam Bog? Jedini izlaz je u promjeni samih pretpostavki biblijske civilizacije, odnosno ukidanju njezinih zločinskih ishodišta, uključujući pozivanje na ubilačkog Boga. Podloga, a time i kriterij koegzistencije religija, može biti samo univerzalna etičnost. Nije religija kriterij etičnosti, nego je etičnost, na čelu koje je apsolutna vrijednost nepovredivosti života, kriterij religioznosti. Postoji etika bez religije, ne postoji religija bez etike.
Od Kanta nadalje glavni cilj čovječanstva jest (svjetski, možda vječni) mir, ne pobjeda (nad drugim i drukčijim).
(Izvor: tačno.net)
