Zlatko Dizdarević
Benjamin Netanyahu se nakon dvanaest godina neprekidnog “vladanja” Izraelom i kratke trogodišnje pauze, vraća na čelo izraelske vlade. Tako su odlučili birači na petim izborima u nepune četiri godine, vraćajući državu za ogromni korak u najgoru prošlost.
Predsjednik jevrejske države Isaac Herzog dao je u nedjelju mandat “Bibiju” da u roku od mjesec dana sa liderima koalicije ekstremnih desnih, religijsko cionističkih partija i njihovih frakcija sastavi do sada, po broju osvojenih glasova u Knesetu (64 od 120 članova parlamenta), jednu od najstabilnijih vlada što ih je zemlja imala minulih decenija.
Malo je analitičara i Izraelu i širom svijeta koji se ne slažu: Ova vlada biće ujedno i najradikalnija desna i neupitno religijska, od svih vlada u istoriji države. Reklo bi se, sve je slično kao i prije sada poražene šarene koalicije, ali nije. Presudni igrač za novu pobjedu nije Likud sa Netanyahuom, mada ima najviše mjesta u Knessetu (32). To su dvojica krajnje desnih igrača iz sjenke: Bazalel Smotrich sa “Religijsko Cionističkom Partijom” i posebno Itamar Ben-Gvira, sa strankom “Jevrejska moć”. Ta “moć” su uglavnom sljedbenici čuvenog cionističkog ultra-ekstremiste Meira Kahane i njegove partije Kach, oformljene 1971. a zabranjene 1994. zakonom o antiterorizmu u Izraelu. Pa tako i eliminisane iz Kneseta.
Koalicija dvojice cionističkih ekstremista (14 mjesta) na trećem je mjestu, nakon Likuda i do sada vodećeg Yesh Atida (24) sa premijerom Yair Lapidom. Ben-Gvir i Smotrich na scenu Izraela donose krajnju radikalizaciju do fanatičnog ultraštva. Ta linija vratit će neupitno na političku, zakonodavnu i društvenu scenu mnogo toga u mučniju prošlost. I za Izrael i Palestince, za cijeli Bliski istok ali, u novim geostrateškim tendencijama u svijetu i na širu scenu.
Netanyahu koji ne može sakriti ushićenje do egzaltiranosti ovakvim slaganjem karata u igri u kojoj je kao malo ko u svijetu pokazivao bolesnu strast ne bi li se vratio na mjesto premijera, dobio je što je tražio. Ipak, ne izgleda ni kao najbitniji ni kao najopasniji igrač u storiji sada neupitne radikalizacije Izraela. Lični prevažni aspekt njegove pobjede je svima očigledan: već tri godine je pod podignutim optužnicama za podmićivanje, prevare, zloupotrebe povjerenja…ali, dok je premijer, nema suđenja. Mnogi slute, da će mu najvažniji posao u mandatu – naravno slušajući i naloge dvojice najvažnijih iz koalicije što su mu stubovi vlasti – biti pokušaj da pomenutu klauzulu u zakonu nekako ukine. I konačno ode u penziju naslađujući se slobodom uživanja svega što je kapitalizirao do sada, silom i interesima moćnih. I pomalo idolom svima željnima vlasti. Usput, među prvima mu je na “izvanrednoj pobjedi” hitro požurio da čestita i Dragan Čović, uz “radovanje jačanju prijateljstva između naša dva naroda…”
Uz sve ovo, koliko god bio lukav, iskusan, i važan onima u Izraelu koji uzvikuju – “ili on ili niko drugi” – teško će mu uspjeti, i kad bi htio, ikakvo balansiranje sa Smotrichem i Ben Gvirom, kojima je debeli dužnik za pobjedu. A oni donose, zakonima i silom, ekstremnu radikalizaciju jevrejske države, primarno vjerske i cionističke.
Svijet pamti mnoge radikalne desničare u politici izraelskog “čišćenja” Palestine i brutalnog, nezaustavljivog širenja po tuđoj zemlji. A formalno najmoćniji zaštitnik u svemu ovome im je decenijama Washington, uz sve kobajagi “mirovne inicijative”. Kako to izgleda u stvarnosti, dovoljna su i samo dva eklatantna primjera. Prvi je, recimo, u samo jednoj rečenici koju je 2001. izgovorio u radio debati tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon pokazujući kako u stvarnosti izgleda kada se mit o vlastitoj sili pretvori u stvarnost: “Mi, jevrejski narod, kontrolišemo Ameriku, i Amerika to zna”.
Korak dalje u ponižavanju sile koja im je legla na rudu otišao je i Netanyahu kada je 2010. godine današnji predsjednik, a tada potpredsjednik SAD Joe Biden, bio u posjeti Jeruzalemu. Imao je zadatak da zaustavi usvajanje odluke u Knessetu o izgradnji 1.600 novih stanova u Istočnom, dominantno arapskom dijelu Jeruzalema. Naravno, uz sva “pripadajuća” protjerivanja starosjedilaca Palestinaca odatle. Nakon duge i oštre rasprave, Bidenu su domaćini obećali da će prijedlog povući, i on je zadovoljan otišao na popodnevni odmor. Na oproštajnoj večeri pred povratak kući, Biden je doživio dva beskrupulozna diplomatska poniženja: prvo je Netanyahu kasnio sat ipo “uvaženom gostu” na večeru, a ovaj ga je čekao. Potom je Biden saznao da je Knesset, dok se on odmarao nakon “uspješnog sastanka to prije podne, usvojio odluku o gradnji onih 1.600 stanova. Skandal je, naravno, procurio a prilika je poslije svega bilo mnogo da se vidi koliko u vrhovima Izraela doista živi uvjerenje koje je onako hladno, javno iznio Sharon devet godina ranije.
Snagama umjerenosti i pragmatizma u Izraelu, a takve postoje, sve ovo danas sluti na potpuni poraz. Takvima se pomenuti Ben Gvir minulog četvrtka otvoreno narugao: javno je odao počast Meiru Kahani i njegovoj partiji, nedvosmisleno poručujući ko mu je idol i u mandatu što uskoro počinje, a u kojem traži od Netanyahua mjesto ministra javne sigurnosti – odakle će moći što hoće, onako kako hoće. Zakonski.
Jasno je da će i ona minimalna mjera navodne realnosti, koju je Netanyahu pritisnut dodatno i optužnicom, nerado morao pokazivati u prethodnim mandatima zbog okruženja i “velikih” partnera u svijetu, sada biti pod ogromnim pritiskom. Pomenuti pobjednici nad njim su već najavili zakon po kojem će se na svaki bačeni palestinski kamen, molotovljev koktel ili bilo kakvo rušenje sa njihove strane, odgovarati isključivo oružjem. Dosadašnja zabrana ovakve reakcije, bez dozvole nadređenih, mora se ukinuti. Ili, najavljena je i mjera protjerivanja svima na teritoriji “koju pokriva Izrael” – dakle i na okupiranoj Zapadnoj obali – za one koji ne podržavaju jevrejsku državu. Minulih dana neki od izraelskih novinara podsjetili su javnost i kako je Itamar Ben-Gvir svojevremeno brutalno prijetio premijeru Yitzhaku Rabinu, nakon pregovora sa Arafatom u Oslu 1995. Samo tri sedmice nakon toga Rabin je bio ubijen. Atentator je Izraelac, ultra ekstremista.
Bazalel Smotrich, pravnik po struci, prema komentarima iz Izraela ali i iz upućenih medijskih i univerzitetskih izvora u SAD-u, predlagao je zakone i mjere protiv svakoga ko je protiv Izraela, protiv tražitelja azila, čak i za političke protivnike, ali i LGBT pristalice. Po njemu su i stranci opasnost, a treba “redefinisati” i prava žena.
Povratak Netanyahua, izvjesno, nije good news za Bidena. I prije tri godine, Američki predsjednik je glasno preferirao “desnog” Naftali Bennetta kao premijera, u uvjerenju da je ipak pragmatičniji i mudriji od Netanyahua, uz to i spremnog na koaliciju sa Yair Lapidom. I funkcioniralo je, kako tako. Dovoljno ipak Bidenu da može da relaksira svekoliko prisustvo na tom dijelu Mediterana i posveti se urgentnijim dijelovima Bliskog Istoka, uključujući Iran, Hezbolah ali i krupnije potrese sa Evropom, Indo Azijom, Kinom i Rusijom. Planovi su se rojili i prije Putina i Ukrajine. Ili baš zato. SAD-Izrael relacija, bez Netanyahua, bila im je zadovoljavajuća za tihi “status quo”. Teško će sada biti tako. Netanyahu i partneri zemljotres su za region, a Biden ima prečih problema. Ovako, otvara se ponovo Pandorina kutija na Bliskom istoku u kojoj su i neki novi, mladi Palestinci, drugačiji od odlazeće stare garde. Ponekad se pomislilo da se na Bliskom istoku, malo stišalo. Izrael i Liban eno i granice na moru pregovarali uz Ameriku. A onda izborima u Izraelu, slava prošlosti.
Protiv ultra rasizma Meira Kahane Izrael je nekada mogao zakonom. Tako je i učinjeno. Sa ovim, očito njegovim nasljednicima, opet isti premijer neće ni moći ni htjeti. Duh Barucha Goldsteina, teroriste koji je 1994. ubio 29 vjernika u džamiji u Hebronu, sa slike na zidu u dnevnom boravku sada “legalno” inspiriše Ben-Gvira da se njome hvali unaokolo. A puno sličnih fenomena, poput ovog u Izraelu, ubrzano se šire po svijetu.
Sluti na loše, za sve unaokolo.
(Izvor: tačno.net portal)
