Gljivama se intenzivno bavim preko tri decenije. U njima sam našao tihe sagovornike. One nisu nikome jasne – to su tajne “zverke” od kojih se plešimo ili kojima se radujemo
Miraš Martinović
Godinama već pravim intrevjue za ART, dodatak dnevnog lista Vijesti. To činim sa onim rijetkim koji su mi bliski pjesnički, koji su ličnosti ili bolje reći pojave u ljudskom i pjesničkom smislu, koji su odvažni i hrabri u svom vremenu, koji imaju sud i stav, koji se izdvajaju. Ako bi sve te do sada objavljene intervjue prikupio u knjigu, što kanim uraditi, ona bi bez sumnje po mnogo čemu bila zanimljiva, intrigantna i značajna. Bili bi to porterti savremenika, onih koji su išli i idu svojim stazama, ostavljajući trag u vremenu.
Među takve svakako spada i Ibrahim Hadžić, čovjek i pjesnik koji je ostavio i ostavlja snažne pjesničke pečate u svom vremenu. Svaka njegova knjiga je poseban pečat na licu doba u kome živi, istovremeno i izvan vremena. Na mapi svog i našeg života do sada je upisao petnaestak autentičnih pjesničkih pečata – knjiga, pet proznih i deset knjiga o gljvama.
Odvano sam imao na umu intervju sa Hadžićem, ali pošto ne može ništa prije nego kada za to dođe čas i vrijeme, tako je i sa ovim intervijom. Putujući 11. avgusta ove godine od Podgorice do Berana sa Salkom Luboderom, Rožajcem, dobrim čovjekom, direktorom JU Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, pričali smo o Ibrahimu Hadžiću i mojoj nakani da sa njim napravim intervju. Hadžić je tada bio u rodnim Rožajama.
Kada mi je prvih oktobarskih dana Salko poslao dvije Ibrahimove knjige: Maternji jezik i Rječnik rožajskog govora, obje kapitalne, osjetio sam da je čas, da nije više za odlaganje. Tako je nastao ovaj intervju.
Maternji jezik je velika pjesnička knjiga, a Rječnik rožajskog govora lingvistička i naučna. Jezik je materija bez koje ne bi bilo poezije ni života. Bez jezika ne bi bilo pjesnika. Pjesnik je živ dokle je jezik živ.
U knjizi Matrenji jezik Vi ste sačuvali čitav jedan jezik, ali ste sačuvali i sebe kao pjesnika u tom jeziku. Riječi se mogu pogubiti, Vi ste ih spasili. I jezik može da umre i umire. Trajno je ono što pjesnik opjeva. Sada je Vaš maternji jezik na sigurnom mjestu – u Vašoj poeziji?
– Reči, pojmovi, to su upaljene sveće. Dok gore postoje. Vrlo sam sretan što sam more reči spasao od nestanka. Bile su na ivici ponora. Ja sam im bacio kolut za spasavanje. Navešću dve lekseme koje nigde nisu bile zapisane, a neobične i dragocene. No bile su na granici nestanka. To su povratni glagol izrimiti se, i imenica rim. Prva znači iskvariti se, postati dekadentan, dok druga znači mnoštvo, mnogo, puno. U detinjstvu sam čuo tu reč sa značenjem: Bješe se okupio rim naroda.
Pretpostavljam da ste obje ove knjige sačinili kao potrebu, kao nešto zavjetno i obavezujuće. Vaš Maternji jezik i poezija koju ste iznjedrili iz tog jezika ostavili su snažan utisak na mene i na recenzente koji su priložili svoje tekstove, ali i na čitaoce koji su imali u rukama ovu knjigu?
– U pravu ste. Ja sam to morao, kad tad, da uobličim. Reči prikupljam još od studentskih dana. Sakupio sam preko 5.000 leksema i objavio u Rječniku rožajskog govora, a iz tog rudnika iznedrilo se pedesetak pesama koje su čista esencija rožajskog govora, ali ne samo govora, već i života. Svaka pesma je crtica iz života običnog rožajskog čoveka.
Vaša poezija je stvarnost, često gola egzistencija, dignuta na stupanj pjesničkog. Volio bih da mi pojasnite Vaš odnos prema riječima, kao živom materijalu, maternjem, prije nego ćete ga uvesti u pjesmu. Dok sam čitao Vaš Maternji jezik imao sam osjećaj da je prajezik naša majka. Vi ste iskopali stare korijene koji su poeziji dali životvorni sok i dvostruku vitalnost?
– Neko je, a čini mi se da je to bioi gore pominjani Salko Luboder, moju poeziju nazvao esejima/crticama u stihovanom obliku. Moj odnos prema rečima je sličan odnosu majke prema deci, vrlo brižan. Kopao sam po svesti i izvlačio nezapisane reči na svetlost dana. Ja nisam imao pisani predložak poput nekog postojećeg rečnika iz mog kraja, ili literature koju bih iščitavao i iz nje odvajao ovo je zapisano, ovo nije zapisano. Bio sam lovac na skrivene ili izgovorene reči.
Vaši sagovornici su ljudi, ali i priroda u kojoj sve vidite i sa svima razgovarate. Proučavajući gljive i pišući knjige o njima, pronašli ste oko hiljadu novih vrsta na prostoru Crne Gore i Srbije. Otkuda taj pasionirani odnos baš prema tim predstavnicima pirorde? Šta ste to našli u njima. Konačno, otkuda i kakva je to veza između gljiva i poezije?
– Gljivama se intenzivno bavim preko tri decenije. U njima sam našao tihe sagovornike. One nisu nikome jasne – to su tajne “zverke” od kojih se plešimo ili kojima se radujemo. Jednom sam u šumi zatekao jednu stariju ženu s kojom sam zapodenuo razgovor. Ona mi je kazala: “Ja kad nađem pečurku ja joj se toliko obradujem, ne zato što ću je prodati i na njoj zaraditi neku paru već onako, milo mi, obradujem se što smo se sreli”. Isto tako i ja se obradujem kada nađem gljivu, naročito kada mi je nepoznata pa mi se nudi kao predmet za izučavanje. Gljive imam u svojoj dokumentaciji fotografisane, u otiscima spora i najzad odlivene u gipsu 1:1. Okružen sam specijalizovanim knjigama o gljivama na mnogim jezicima.
Pripremajući se za ovaj razgovor, listao sam i čitao neke intervjue sa Vama. U jednom ste kazali: “Ništa drugo, osim izučavanja gljiva, nije moglo, ili nije umjelo da me razveseli u ovom strašnom vremenu.” Takva dijagnoza vremena u kome živimo ima svoje zašto. Zašto ste ga tako dijagnosticirali?
– Mislim da sam na ovo pitanje odgovorio u prethodnom odgovoru, ali ipak, kažimo onako kako kažu moji zemljaci kada hoće da se distanciraju od zlog vremena: Bilo, ne povratilo se.
Ginu ljudi, bježe s malim zavežljajima i malom djecom, s domovinom u srcu I snovima. Veliki pokreti, deportacije, beskućnici… ono beživotno tijelo dječaka Ajlija Kurdija na plaži, optužujuća je slika koja ne ostavlja ravnodušnim. Šta tu mogu pjesnici?
– Pesnici su poput zategnute strune na nekom muzičkom instrumentu i bolje trepere od bilo koga drugoga.
Vaša pjesma Nepomenik, optužnica je vremena i vijeka, onog koji je prošao i ovog u koji smo ušli. U toj antologijskoj poemi na najbolji način ste oslikali duh vremna. Bog je mlitav, umoran i nezainteresovan, gradio je, stvarao je, pa se umorio. Đavo preuzima inicijativu i ulogu, kormilo i plovidbu. A zna se kuda đavo vodi i kako vodi. Sada već davne 2005. pripremili ste i objavili zbornik Hommage Milišiću. Ne mogu a da Vas ne pitam o velikom pjesniku i njegovoj tragičnoj sudbini. Družili ste se sa njim, pripadali zajedničkoj pjesničkoj generaciji. Kakav je bio Milan Milišić kao čovjek i kao pjesnik?
– Knjigu sećanja na Milana Milišića radili su njegovi prijtelji Donić, Hadžić, Čudić i Milanova supruga, slikarka Jelena Trpković. Milan je bio čovek visoke kulture, sjajan pesnik i briljantan prozni pisac. Odličan prevodilac sa englesog jezika. Tri puta je boravio u mojim Rožajama, što je dokaz našeg prijateljstva. Dopisivali smo se dok je živeo u Dubrovniku i Njujorku. Njegova smrt pogodila je njegove brojne prijatelje i poštovaoce njegovog dela. Ubila ga je srpsko-crnogorska vojska kada je granatirala Dubrovnik. Milan je prva civilna žrtva srpsko-hrvatskog rata.
I za kraj jedno, možda, ovještalo, no neizostavno pitanje: Šta Ibrahim Hadžić sada radi? Hoće li uskoro neka knjiga i koja?
– Među mojim objavljenim pesničkim knjigama imaju dve sa izborom pesama. Sada se spremam da štampam treću sa mojim angažovanim pesama. Knjigu sam nazvao Zbirka. To je izbor mojih pesama, zbir pesama, pa otuda Zbirka.
A kada je reč o mojim gljivarskim knjigama, završavam jednu sa neobičnim naslovom 84 pitanja i odgovora o gljivama. Verujem da će to biti kraj objavljivanja mojih knjiga. Ja sam na pragu osamdesetih godina života. Kažem neka nešto ostane za posthumno objavljivanje. Lep je primer brige o zaostavštini Danila Kiša Mire Miočinović, kao i Jelene Trpković o Milanu Milišiću.
I da završimo ovaj razgovor. Hvala Vam. Bilo je lepo i promišljeno.
