Zakonska zabrana pobačaja predstavljala bi katastrofu, ali sadašnje prilike imaju obilježja katastrofe neznatno manjih razmjera. Hrvatska i bez zakonske podrške – točnije: zakonu usprkos – već godinama primjenjuje današnji američki model degradacije žena i gaženja njihovih temeljnih ljudskih prava
Piše: Viktor Ivančić
Jeziva odluka američkoga Vrhovnog suda o ukidanju prava na pobačaj posijala je strah širom onoga dijela planete gdje su se udomaćili liberalno-demokratski poredci, pa tako i u Hrvatskoj. Zakuhale su rasprave, zaredale analize, živnule medijske platforme, slijedeći liniju zebnje – je li takvo što uskoro moguće i kod nas? Hoće li se konzervativna pošast proširiti i zahvatiti naše krajeve? Što ako se ovdašnji Ustavni sud povede za američkim Vrhovnim sudom i zabrani pobačaj? Treba li očekivati da će u izglednoj budućnosti žene iz Hrvatske odlaziti na zahvat abortusa u… Sloveniju?
Strah je, naravno, opravdan. Ako je u samoj “kolijevci demokracije” lakim potezom kršćanskih fundamentalista ukinuto pravo žene da samostalno odlučuje o vlastitom tijelu (izboreno prije više desetljeća, uz velike žrtve), što tek očekivati u demokratskoj zabiti, gdje ljudska prava ionako nisu na osobitoj cijeni i nose se s nelagodom, poput čira na dupetu, i gdje je konvencionalno shvaćeni bračni savez, namijenjen nesputanoj reprodukciji, ionako uzdignut u svetinju, uključujući brak između Crkve i Države. Pritom se, da stvar bude gora, čini da su Željka Markić i Nikola Bartulica zdravi, bodri i u dobroj kondiciji.
Liberalno orijentirani pravni stručnjaci, s druge strane, nisu potonuli u pesimizam. Skoro bez izuzetka poručuju da je američki scenarij u Hrvatskoj gotovo nemoguć, budući da je riječ o različitim ustavnopravnim sistemima. Za razliku od sudaca američkog Vrhovnog suda, koje na prijedlog predsjednika države bira Senat običnom većinom, članovi Ustavnog suda u Hrvatskoj biraju se dvotrećinskom većinom u Saboru, što – vele stručnjaci – prisiljava političke stranke da se dogovaraju o kandidatima, jer nadglasavanje ne bi imalo smisla, a to uvelike smanjuje rizik da netko s ekstremističkim stavovima dospije u visoko pravosudno tijelo.
Osim toga, posljednja anketa HRejtinga, provedena povodom “slučaja Mirele Čavajde” – kojoj je u Hrvatskoj bila uskraćena medicinska pomoć, te su joj pobačaj obavili liječnici u Ljubljani – pokazuje da se 80-tak posto građana izričito protivi zabrani abortusa. Argument, doduše, nije od naročite koristi, jer se i premoćna većina američkih građana protivi ukidanju prava na pobačaj. A i na staloženi optimizam pravnih stručnjaka, ako ćemo pošteno, nije se mudro osloniti, naročito u zemlji gdje između onog što je pravno realno i onog što je stvarno realno najčešće nema dodirnih točaka.
Stoga mi se čini da je kod nagađanja o tome hoće li se šokantno američko institucionalno nasilje nad ženama oživotvoriti i u Hrvatskoj, umjesto juristički utemeljenih mišljenja, bolje uzeti u obzir upravo jaz između pravnog i stvarnog, odnosno činjenicu da, kada se radi o Hrvatskoj, stvarnost u pravnom i stvarnost u stvarnom pogledu putuju različitim smjerovima. Tada se ključnim pokazuje sasvim drugo pitanje. Njegova ležernija varijanta glasi: Čemu nervoza?
Zaista, otkud tolika zebnja? Otkud takva panika? Treba li se uzbuđivati oko toga hoće li pobačaj u Hrvatskoj biti formalno zabranjen ako je pobačaj u Hrvatskoj, iako zakonom dopušten, faktički onemogućen?
U zemlji u kojoj većina ginekologa zbog “prigovora savjesti” odbija obavljati abortuse, u kojoj velike bolnice već decenijama rutinski uskraćuju tu medicinsku uslugu, u kojoj se pred žene što se odluče na prekid trudnoće postavlja cijeli niz prepreka kako bi ih se odvratilo od toga čina, uključujući javnu stigmatizaciju, takav bi rasplet nalikovao svojevrsnom administrativnom glancanju, dovođenju zakonske regulative u čvršći dosluh s postojećim stanjem stvari. Iz perspektive Katoličke crkve – čija je pozicija u hrvatskome političkom i javnom životu, zbog mučke zloupotrebe Božjeg imena i autoriteta, najbliža ulozi koju u biblijskim prozama ima Nečastivi – bio bi to tek očekivani završni udarac, zabijanje Đavla u lijes.
Nipošto mi nije namjera sugerirati kako zakonska zabrana abortusa ne bi predstavljala katastrofu – naprotiv, bila bi to katastrofa nad katastrofama – nego podsjetiti na činjenicu da današnje prilike imaju obilježja katastrofe neznatno manjih razmjera. Utoliko su i prezrivi pogledi prema SAD-u iz ove geografske rupe uvelike neosnovani. Hrvatska i bez zakonske podrške – točnije: zakonu usprkos – već godinama primjenjuje današnji američki model degradacije žena i gaženja njihovih temeljnih ljudskih prava.
Računa se da će, nakon odluke američkog Vrhovnog suda, barem pola od 50 saveznih država zakonom zabraniti pobačaj, što znači da će žene koje su odlučile prekinuti trudnoću, a žive na teritoriju pod vlašću republikanaca, biti prisiljene ići u države gdje im je ta medicinska usluga dostupna, ukoliko si to mogu priuštiti, dakako, dok ih u protivnome čeka rizik ilegalnoga medicinskog tržišta. Sva razlika između putovanja od Missourija do Californije i onoga od Splita – u čijoj bolnici se abortusi ne rade – do Rijeke ili Maribora, sadržana je u broju kilometara. Za građanke s manjom platežnom moći tu je i cinični bonus: ilegalne abortuse u Splitu, za razliku od onih u Missouriju, izvode liječnici koji u javnoj bolnici deklariraju “prigovor savjesti”.
Hrvatska godinama ima uvjerljivo najnižu stopu legalno obavljenih pobačaja u EU (dvostruko nižu od europskoga prosjeka, čak 50 posto nižu od predzadnje zemlje na listi), a u isto vrijeme i najnižu stopu učestalosti korištenja bilo kakvih kontracepcijskih sredstava (skoro deset puta nižu od Nizozemske, na primjer). To bi upućivalo na veći broj novorođenih, ali pogrešno: stopa nataliteta također je jedna od najnižih u ovome dijelu svijeta. Odbacimo li primisao o seksualnoj apstinenciji kao dijelu nacionalnog identiteta i uzmemo u obzir sve parametre – manje legalno izvedenih abortusa nego drugdje, manje kontracepcije, manje novorođenčadi – dobiva se statistički nemogući rezultat. Iza njega leži neosporna činjenica da su ovdašnje žene, isparivši iz statistike, prisiljene pobačaje obavljati izvan Hrvatske, ili u ilegalnim ordinacijama, rizikujući zdravlje i život.
Tisuće obespravljenih – i to sa zakonom zajamčenim pravima – nestaju dakle u provaliji između pravnog i stvarnog. Onda i rasprava o tome može li se Hrvatskoj “dogoditi Amerika” postaje na svoj način nestvarna, jer forsira govor o formi sve dok sadržaj potpuno ne nestane iz vidokruga, da bi forma preuzela njegovu cjelokupnu ulogu. Hrvatska je država, naime, konstruirana po modelu kofera s duplim dnom, sa zakonima koji su vrlo često neka vrsta demokratskih ukrasa bez stvarne funkcije i služe kao jurističke maske ornamentalnog dometa. Ima nekog dirljivog odsustva hipokrizije u zemljama poput Amerike, gdje pravne norme – tim više ako su nakaradne – podrazumijevaju stanovitu težinu.
Fenomen bi se možda mogao nazvati paranomijom. Dao bi se nizati lijepi broj primjera koji ilustriraju pojavu da zakoni zabranjuju ono što je u Hrvatskoj dopušteno, ili opet da zakoni omogućuju ono što je u Hrvatskoj zabranjeno, ili pak da zakoni uopće nisu potrebni da bi se nešto kategorično zabranilo i bez milosti prognalo iz društvenog pejzaža.
Ukrajinski parlament, primjerice, nedavno je dvotrećinskom većinom usvojio zakon kojim se zabranjuju ruska glazba i književnost, ponosno stajući iza tog profašističkog akta. Hrvatska vlast je tokom devedesetih, međutim, istu stvar provela bez i najmanjih tragova normativne blamaže, tiho, cinično, tajnim uputama i naredbama, uklonivši par milijuna nepoželjnih knjiga iz javnih biblioteka, obavivši monstruozno etničko čišćenje u polju kulture.
Ima opet slučajeva kada zakon postoji, ali njegova stvarna snaga leži u njegovoj suspenziji. Drugi primjer: treba li se doista brinuti oko toga hoće li Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (kojim se regulira i pravo na dvojezičnost) biti ukinut, čime bi se grozno srozali teškom mukom dosegnuti demokratski standardi, ako je ista ona vladajuća politička volja koja je zakon sastavila i usvojila istovremeno proglasila njegovu ništavnost u Vukovaru?
Naprosto, paranomija pruža nebrojene mogućnosti, dok god je cinično društvo zadovoljno samim sobom. Između ostaloga i to da se Katolička crkva pojavljuje u ulozi zakonodavca iz sjene. Hoću reći: zakon o zabrani pobačaja u Hrvatskoj možda neće stupiti na snagu, ali to ne znači da on neće važiti.
