Jedan od lokalnih komandanata Teritorijalne odbrane BiH tih je dana svjedočio ovom novinaru u kakvom su stanju on i njegovi vojnici zatekli stan Aleksandra Vasiljevića nakon što su ušli u njega.
Piše: Senad Avdić
Vidosav Stevanović, veliki srpski književnik, koji je nakon posljednjeg rata nekoliko godina živio i radio u Sarajevu, nedavno je gostujući na jednoj beogradskoj televiziji iznio zaprapašćujuće tvrdnje o spiskovima za likvidaciju protivnika i neistomišljenika, koje je formirao zločinački režim Slobodana Miloševića tokom 90-ih godina prošlog vijeka.
Na pitanje književnika Svetislava Basare, voditelja emisije, da li je čuo za postojanje spiska za odstrel na kojem su se pored njegaa, nalazili profesor Ivan Đurić, pisac Mirko Kovač i još neki intelektualci, njih tridesetak, Stevanović je rekao da je čuo za takav spisak, ali da ga nikada nije vidio, ali sam sa više strana čuo da se njegovo ime nalazi na njemu
Miloševićeva knjiga mrtvih
„Međutim 1999.godine, nakon Ćuruvijine smrti, ja sam u Parizu svojim očima vidio, jedan advokat mi je pokazao, drugi valjda završni spisak za likvidaciju. Na prvom mjestu je bilo Ćuruvijino ime, drugi je bio advokat Srđa Popović, treći je bio Đoka Balašević, a ja sam se nalazio na četvrtom mjestu. Druga imena nisam upamtio, mnogo je godina prošlo“.
Stevanović je rekao da ga je Miloševićev režim optuživao i teretio za najnevjerovatnije stvari koristeći se apsolutnim lažima. „Govorili su da sam prodao Kosovo Albancima, da su me Muslimani kupili za veliki stan u Parizu… A ja sam u Parizu iznajmljivao jednu sobu, uglavnom na periferiji“, kazao je u televizijskom razgovoru..
„No, uprkos svemu kroz šta smo prošli moja supruga i ja smatramo da smo dobro prošli kako je mogli biti“, zaključio je Vidosav Stevanović.
Vidosav Stevanović otkrio jezivu tajnu kolegi Svetislavu Basari
Kako rekosmo, Vidosav Stevanović sa suprugom Marijom dosedlio se iz Pariza početkom 2000-ih godina u Sarajevu gdje su živjeli narednih 5-6 godina. Stevanović je dobio posao kao savjetnik za kulturu sarajevskog gradonačelnika. On je u godinama prije rata imao status književnog klasika, bio je dobitnik NIN-ove nagrade i niza drugih najvećih priznanja tog vremena, bio je urednik ugledne izdavačke kuća. No, nakon što je na Osmoj sjednici Milošević porazio svoje konkurente predvođene Ivanom Stambolićem, počela je odmazda nad istaknutim kadrovima, intelektualcima, piscima, novinarima među kojima se našao i Vidosav Stevanović..
Nakon što ga je Miloševićev režim ostavio bez posla, vršeći medijski i politički linč nad njim i njegovim djelom, posao je dobio u Sarajevu, izdavačkoj kući „Svjetlost“ sa čijim je direktorom Gavrilom Grahovcem bio veliki prijatelj i koji je cijenio njegov književni talenat i uredničko-izdavačko iskustvo.
Tokom ratnih godina provedenih u izbjeglištvu u Parizu Vidosav Stevanović je bio oštar i dosljedan kritičar srbijanskog režima, sudjelovao je u brojnim manifestacijama podrške Bosni i Hercegovini i opkoljenom Sarajevu i njegovik građanima. Koautor je zapažene knjige u kojoj je opisao „lik i nedjelo“ Slobodana Miloševića. Nije isključeno da je i takav njegov dosljedan, intelektualni, antiratni i humanisitčki angažman, doprinijeo da ga Miloševićev režim prokaže kao narodnog neprijatelja i uvrsti na spisak za odstrel.
Ivan Đurić u dječijoj sobi šefa KOS-a
Priča Vidosava Stevanovića i spiskovima za likvidaciju protivnika režima Slobodana Miloševića koju je otvorio , vraća nas na sami početak rata u opkoljeno Sarajevo. U glavnog gradu Bosne i Hercegovine godinama prije rata živio je Aleksandar Vasiljević, visoki obavještajni oficir Jugoslovenske Narodne Armije. Kasnih osamdesetih u burnim vremenima koje je Slobodan Milošević u svojoj knjizi nazvao „godine raspleta“ Vasiljević se nalazio na čelu Kontraobjavještajne službe JNA(KOS). Sa mnogo razloga ga se smatra jednim od glavnih proganista pretvaranja JNA u srpsku, agresorsku i na kraju ratno-zločinačku soldatesku. Nije bilo niti jedne afere u predratnoj Jugoslaviji od „slučaja Janša“ u Sloveiniji, „afere Špegelj“ u Hrvatskoj, pa to oslobađanja Milana Martića koji je uhapšen u Bosanskoj Krupi, u kojoj neposredno nisu bili umiješani Vasiljevićevi i prsiti negovih suradnika. Zanimljivo je da je ui prvim danima rata i opsade Sarajeva tokom posjete glavnom gradu Vasiljević predlagao svojim domaćinima Aliji Izetbegoviću i ministru polcije Aliji Delimustafića da za šefa sektora Državne bezbjednosti MUP-a BiH, umjesto odbjeglog Branka Kvesića, imenuju pukovnika JNA Fikreta Mulimovića, bivšeg bliskog Vasiljevićevog suradnika. Nije čak ni sveznajući „Aca“ mogao pretpostaviti da će njegov dugogodišnji kolega u vojnim krugovima poznatiji kao „Fića“u budućoj bošnjačkoj vlasti, vojnoj, civilnoj, obavještajnoj, vjersko-prosvjetnoj, zauzeti mnogo odgovornije i važnije funkcije; sve do dana današnjeg!
Aleksandar Vasiljević
Aca, kako su Vasiljevića zvali podređeni oficiri i prijatelji, nekoliko nedjelja prije rata, iselio je svoju familiju (suprugu i kćerku) u Beograd iz vojnog stana u zgradi u Ulici Omera Maslića u Novom Sarajevu.
Jedan od lokalnih komandanata Teritorijalne odbrane BiH tih je dana svjedočio ovom novinaru u kakvom su stanju on i njegovi vojnici zatekli stan Aleksandra Vasiljevića nakon što su ušli u njega.
„Ničeg nije bilo, potpuno prazan stan, bez namještaja, kućanskih uređaja, sve, sve, sve je bilo odneseno. Samo u jednoj sobi na parketu stoje razbacane slike nekih meni nepoznatih muškaraca. Jedino sam od njih prepoznao onog beogradskog profesora Ivana Đurića, gledao sam ga na televiziji, najviše na YUTELU prije rata, a i često je dolazio u Sarajevu. Njegovih je slika bilo 5-6, raznih veličina od malih, do ogromnih formata. Baš lijep čovjek, k*o upis, kontao sam da Acina kćerka nije njegove slike skupljala k*o što su curice skupljale tih godina postere Čole, Loše, Bajage…“ Zatečeni fotografsko-grafički „plijen“ moj sugovornik je predao organima bezbjednosti.
Ivan Đurić, profesor iz Beograda, bio je lider Saveza reformskih snaga Srbije (stranke posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića) i kandidat za predsjednika Srbije na izborima iz decembra 1990. godine. Nakon izbornog poraza od Miloševića i neizdrživog ratnohaškačkog pritiska na njega, profesor Đurić je, poput pomenutog Vidosava Stevanovića, odselio u Francusku gdje je u predratno vrijeme bio angažiran kao predavač na nekoliko fakulteta. Tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Ivan Đurić je u medijima i drugim brojnim javnim istupima ukazivao na zločinački karakter i imperijalne ambicije Srbije prema susjedima, posebno naglašavajući pogibeljnu ulogu JNA.
Srpska inteligencija i opozicija u rovovima oko Sarajeva
Poznato mi je sve to bilo, pa ipak ostalo je neobjašnjivo zašto bi portrete takve osobe držao u svom stanu zapovjednik vojno-obavještajnog aparata JNA?!
Nešto više svjetla i logike na tu misteriju stiglo je mjesec dan kasnije nakon što je iseljena Komanda Druge armijske oblasti JNA. Poslije odlaska oficira i vojnika ( praćenog nasiljem u Dobrovoljačkoj ulici) napuštenu kasarnu na Bistriku „prečešljali“ su pripadnici MUP-a i Teritorijalne odbrane BiH. U jednoj od kancelarija pronađen je određen broj portreta najistaknutijih i tih nedjelja naglasnijih ličnosti beogradskog opozicionog intelektualnog života: pored fotografija Ivana Đurića, nalazili su se portreti Radomira Konstantinovića, Mirka Kovača, Vesne Pešić, njenog muža Nebojše Popova…i još nekih intelektualaca.
„Ono što je sa tim portretima bilo posebno zannimljivo jeste da su svi oni bili pogužvani i uprljani zemljom, blatom, prašinom. Jedini mogući zaključak je bio da su ti posteri već bili negdje na otvorenom , pa da su „sa terena“ doneseni, odnosno vraćeni u kancelariju u Komandi Druge Armije u kojoj je do njenog napuštanja sjedio jedna visokopozicioinirani oficir KOS-a“, komentirao je za „SB“ Munir Alibabić, dugogodišnji šef sektora Državne bezbjednosti Sarajevo i autor, pored ostalih, knjige „Bosna u kandžama KOS-a“.
Alibabić objašnjava da su mu prethodno dostavljene i ranije pominjane fotografije iz stana Aleksandra Vasiljevića, kao i one pronađene u Komandi Druge Armije JNA. „Moji suradnici i ja zaključili smo da su „prljavi“ plakati vjerovatno jedno vrijeme nalazili u agresorskim rovovima oko Sarajeva. Odnosno, da su bili podijeljeni snajperistima koji su sijali smrt po gradu“.
Prema riječima ovog iskusnog obavještajca, u prvim danima opsade Sarajeva iz Beograda su stizale najave da će predstavnici tamošnjih građanskih organizacija , mirovnih incijativa doći u Sarajevo i pridružiti se građanima koji su ispred Skupštine BiH demonstrirali i zahtijevali mir i prekid agresije. Osobe čije su fotografije „kolale“ po (napuštenim) vojnim stanovima i kancelarijama oficira JNA, Đurića, Konstantinović, Kovač, gospođa Pešić…bili si lideri antiratnih aktivnosti u Srbiji i njihov dolazak u Sarajevo bio bi ozbiljan udarac beogradskom režimu. Ali bi još strašniji udarac bila njihova likvidacija na sarajevskim ulicama. „Mnogo je indicija da su snajperisti, recimo oni sa Jevrejskog groblja, koji su tih dana pucali po narodu ispred Skupštine BiH dobili zadatak da ukoliko vide neku od tih osoba iz Srbije čije su fotografije dobili (od oficira JNA) da pucaju po njima bez milosti. Ne treba ni govoriti kakav bi jedan takav zločinački akt imao strašan efekat u onakvom košmaru koji se tih prvih ratanih dana odvijao na sarajevskim ulicama“, objašnjava Munir Alibabić. On na kraju kaže da nije poznavao sve ljude čije su fotografije pronađene u stanovima i kancelarijama pripadnika KOS-a:“nikad ranije, recimo, nisam vidio Vidosava Stevanovića, da bih mogao znati da li je i on bio potencijalna meta snajperista“.,
Sjećanje Vesne Pešić
U vezi sa ovim događajem prije nekoliko mjeseci smo razgovarali i sa profesoricom Vesnom Pešić, koja je bila jedna od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u Srbiji tokom agresije na BiH. Ona je, na žalost, i jedina živa od svih osoba čije su fotografije kružila po kasaranama i snajperskim gnijezdima oko Sarajeva.
„Ne mogu da se sjetim baš svega što se u tim prvim danima rata dešavalo unutar građanskog pokreta u Beogradu kojem sam pripadala. Ipak je prošlo trideset godina od tada. Ne mogu potvrditi da li je kod nekih od ljudi, mojih suboraca postajala ideja da se ide u Sarajevo. Mogu samo reći da smo cijelo vrijeme trajanja tog strašnog i sramotnog rata tražili i nalazili načine da se čuje naš glas, na ulici, medijima, međunarodnim konferencijama…Mogu vam reći i da je u poređenju sa današnjom kontrolom medija od strane vladajućeg režima u Srbiji, tih ratnih godina u našim medijima bilo mnogo više prostora za opoziciju i kritičke intelektualce da iznose svoje stvavove o Miloševićevom režimu i ratovima koje je pokretao“, kazala je ugledna profesorica i diplomatkinja.
Krvava glava Ivana Stambolića
No, tri godine kasnije u proljeće 1995.godine, na poziv Srpskog građanskog vijeća BiH u Sarajevo je iz Beograda, ali i iz nekih evropskih prijestolnica stiglo desetine uglednih srpskih intelektualaca, književnika, bivših političara, novinara, humanitaraca. Među ostalim, iz Pariza su tada doputovali Ivan Đurić, Žarko Papić, iz Beograda su preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske stigli Ivan Stambolić, Radomir Konstantinovića, Miladin Životić, Borka Pavićević…i mnogi drugi prijatelji Sarajeva BiH.Ova posjeta kao visokomoralan i hrabar čin nije obradovala samo njihove sarajevske kolege i prijatelje, nego je oduđevila najširu javnost u okpoljenom i zaboravljenom gradu.
Njihov dolazak avionima UN-a do Sarajeva osigurala je komanda UNPRPFOR-a, no nakon završetka Skupštine Srpskog građanskog vijeća, Vojska RS je izvršila nekoliko napada na Sarajevski Aerodrom, zbog čega su na nekoliko dana bili ukinuti svi polasci i dolasci aviona. Delegacija gostiju iz Srbije i drugih dijelova Evrope bila je prisiljena napustiti Sarajevo kroz jedinu vezu sa vanjskim svijetom, sarajevski Tunel spasa.
Književnik Abdulah Sidran koji se vraćao u Sarajevo sa nekog putovanja, čekajući na ulazu sa druge strane, iz Butmira, svjedočio je nadrealnom prizoru. „Rečeno nam je da sačekamo jer važni ljudi izlaze kroz tunel. Očekivao sam neke naše političare, oficire, a onda ugledam raskrvavljenog Ivana Stambolića kako izlazi iz tunela!? Nisam se kako treba ni pribrao od tog šoka, a iza njega se ukaza, sav blatnjav, veliki gospodin Ivan Đurić, ona njegova divna plava kosa sva umrljana krvlju. Laknulo mi je kad sam čuo da nisu ranjeni, nego su udarali glavama u plafon tunela koji je bio pravljen po mojoj, a ne po njihovoj mjeri“..
Ivan Đurić umro je dvije godine kasnije u Parizu u 40-oj godini života. Njegov imenjak Stambolić kidnapiran je i likvidiran u augustu 2000 godine. Njetovi posmrtni ostatci su pronađeni nepune tri godine kasnije u grobnici na Gruškoj Gori. Likvidirali su ga pripandici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, predvođeni Miloradom Ulemekom Legijom. Svi su oni, uključujući i Legiju tokom godina rata ostavljali krvave tragove širom BiH…
