Dragan Banjac
BEOGRAD, 7. aprila 2022. -U sarajevskom hotelu Europe pre tri dana održana je konferencija sarajevskog Medijacentra NOVINARSTVO KAO PRVI NACRT HISTORIJE – MEDIJI KAO DOKAZI I NOVINARI KA SVJEDOCI PRED HAŠKIM TRIBUNALOM.
Nakon uvodnog obraćanja ambasadora Kraljevine Holandije u Bosni i Hercegovini Jana Waltimansa i Bore Kontića ispred organizatora, sarajevskog Medijacentra, konferencija je nastavila rad u tri panela. Prvi – Iskustva ratnog izveštavanja iz BiH i regije o čemu su pore Kontića govorili Aida Ćerkez-Robinson, Mehmed Agović, Drago Hedl, Mehmed Halilović i Senad Pećanin i Dragan Banjac.
U drugoj sesiji – Mediji kao dokaz pred sudom – govorili su Duška Jurišić, Dragan Golubović, Rada Pejić-Sremac, Senka Nožica i Miralem Smajlović, a u trećoj – Novinari i novinarke kao svedoci pred Haškim tribunalom – Tihomir Loza, Alija Lizde, Florans Artman, Jacky Rowland, Anthoni Birtley, Zlatko Dizdarević i Sead Omeragić.
Kako je urednik Portala Forum jedan od učesnika ove konferencije u povratku malo svratio i u Istanbul izveštaj će, prema pravilima zanata malo kasniti, ubeđen da neće da izgubi ništa na značaju.
U uvodnoj napomeni Boro Kontić, nekad novinar i urednik u Radio Sarajevu, naveo je da je jedan od novinara koji je učestvovao u projektu Medijacentra i čak 11 puta svedočio pred Haškim tribunalom, kada je govorio o tom svom zadatku, trideset godina nakon zbivanja u Vukovaru, svoj intervju za Medijacentar Sarajevo „počeo je sa nevjericom: možete li zamisliti da će posle trideset godina taj grad biti u Evropskoj uniji a da London neće!“
Da nastavim tu vevjericu, da li ste mogli vjerovati da je prije trideset godina, kada počinje opsada Sarajeva i rasplamsava se rat u Bosni i Hercegovini da ćemo to isto vidjeti u zemlji koja je nekoliko stotina kilometara udaljena. Da bi taj osjećaj sličnosti, rekao je Kontić, bio isti jutros je BBC-ev novinar Džeremi Bouen (koji je četiri puta svjedočio pred Tribunalom o zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji) u Ukrajini govorio o ta svoja četiri svjedočenja i o mogućnostima da neko ponovo bude svjedok za zločine koji su počinjeni u Ukrajini. Sve je povezano i ništa se ne mijenja, rekao je Kontić.
On je istakao da je, prema podacima sarajevskog Medijacentra više od trideset novinara svedočilo pred Haškim tribunalom i da su oni u okviru jednog velikog projekta na ovu temu, snimli njih četrnaest „i što je interesantno, imali smo seriju od četrdesetak pitanja koja smo svima postavili, dobili smo četrnaest potpuno različitih odgovora“.
U haškom tribunalu korišćeno je više od 80.000 novinarskih tekstova i video uradaka, što je možda malo u odnosu na oko pet hiljada svedoka koji su govorili u Hagu. Ipak, medijski sadržaju su, kazao je Kontić, otvorili neke druge teme u našoj profesiji, a ono što su govorili sažeo je pominjani Džeremi Bouen u jednoj rečenici koji je jutros iz Ukrajine poručio: Mi smo novinari, svjedoci nečega što se desilo i zašto ne bismo svedočili i pred sudom!
RTV dom BiH – stalna meta agresora
Prvi je govorio Mehmed Agović, novinar nekadašnje TV Sarajevo koji je na početku rata bio na čelu Privremenog odbora i vodio tu kuću 1991. godine.
„Nedavno sam radio na jednoj knjizi, istraživao sam to vrijeme i zaključio da je ta tema još uvijek otvorena, da se stvari iz onog vremena ponavljaju i danas. Mi smo bili suočeni sa ratom bez iskustva i u hodu smo pokušavali da zadovoljimo interese javnosti u ratu. Specifičnost je bila da je zbog podijeljenosti bilo teško raditi. Ne treba zaboraviti da je naša kuća bila jedna od prioritetnih meta napadača. Trebalo ju je uništiti, ušutkati riječ koja dolazi iz te kuće, uništititi je, prije svega, nekim unutrašnjim razdorima, odlascima ljudi i napuštanjem tog posla… tako da je RTV dom bio stalna meta, čak je i najveća bomba na kraju rata bačena na Televiziju“.
Agović kaže da se valjalo nositi sa tim pritiskom i organizirati proizvodnju koja je bila neophodna u takvom vremenu. „Karakteristika tog organizovanja je bila da smo ostali desetkovani jer je veliki broj ljudi otišao na drugu stranu, u Radioteleviziju Radovana Karadžića, drugi (među kojima su bili i neki rukovodioci kuće) otišli diskretno a treći što su se bojali i nisu mogli da izdrže pritiske. Ipak, ostala je grupa istinskih profesionalaca i grupa novinara koji su započinjali karijeru i koji su, zapravo, iznijeli teret. Cijela kuća koja imala nekoliko televizijskih i radijskih programa svela se na jedan televizijski desk. Imali smo problem što je veliki broj naših repetitora, odnosno predajnika namjenski srušen, što bombardovanjem Jugoslovenske narodne armije, a drugi su okupirani, oteti i prvi radnik koji je ubijen na svom radnom mjestu na predajniku Vlašić bio je Bajram Zemuni koji se minut pre toga javio u program i rekao da vojska (JNA) dolazi i preuzima taj objekat“.
„Ostalo nam je da se borimo ne samo protiv pritisaka nego i progande i zaključili smo da je najbolje da govorimo istinu. To nije bilo jednostavno jer je trebalo doći do te istine. Bili smo onemogućeni da dopremo do centra grada gdje se sve dešavalo, da ne govorim o unutrašnjosti zemlje i oslonili smo na pomoć radio-amatera. Zanemarili smo tehnički kvalitet zvuka i javljali su nam se građani, a smatrali smo da je izuzetno važno da sarađujemo sa inostranim novinskim ekipama koje su radile u Sarajevu, i njima smo ustupali sve što su napravili naši ljudi. Konačno, vremenom smo pravili male mobilne ekipe, najčešće snimatelj i reporter koje su bilježile ono što se dešavalo, redovi za hljeb…“
Oslobođenje za primer
Ratni urednik Oslobođenja Mehmed Halilović na početku je rekao da rat u BiH njemu nije bio prvi rat. On je kao dopisnik ovog lista od 1978. do 1983. godine (Kairo) pokrivao teritoriju Srednje istoka. „Pratio sam početak i kraj rata Iraka i Irana i invaziju Izraela u Libanu. Ovaj drugi rat koji je došao kod nas devedesetih godina za mene kao novinara ni u kom slučaju se ne može porediti sa iskustvom koje sam tamo imao i pored toga što nisam ‘omirisao’ direktno front. Najbliže što sam se tome probližio bila je granica Libana i Iraka, što je bilo neuporedivo iskustvo novinara koji je došao s neke druge planete koji rat prati sa sigurne distance i koji o njemu svjedoči pomoću informacija do kojih u tom času može da dođe“.
Halilović kaže da tada niko nije mogao ni da pomisli da će svedočiti o ratu u „našim zemljama“, gde je počelo u Sloveniji, potom u Hrvatskoj sa najvećim posljedicama u BiH. Bilo je to potpuno novo iskustvo. „Tada sam bio jedan od urednika/kolimnista a urednik Oslobođenja je bio glavni urednik, prvi koji je izabran po želji i voljom novinara, redakcije. Bilo je to vrijeme kada se u BiH javljaju brojne afere, i bivšoj Jugoslaviji, ali posebno u BiH, vrijeme kada opada uticaj vlasti i Saveza komunista i vrijeme prvih demokratskih procesa i Oslobođenje je bilo prvi kolektiv u bivšoj Jugoslaviji koji je iskoristio tu šansu i urednika izabrala po vlastitom izboru. Kemal Kurspahić je u roku od dvije godine Oslobođenje od novine koja je u najvećoj mjeri bila pratilac društveno-političkih događaja kako smo ih tada nazivali, pstala novina koja je bila osnova informacija u b/h pa i široj jugoslovenskoj javnosti i dobila priznanje kao najbolja u Jugoslaviji!.
Oslobođenje je, kao i TV SA, bilo meta napada i prvi b/h novinar koji je stradao u ratu bio je Hašim Smailović još prije početka opsade Sarajeva. „Novina se organizirala tako da je svima (koji su se plašili) omogućilo da napuste novinu, a ostatak tima je podeljen u tri grupe. U prvoj je bio dežurni desk sa 24-satnim dežurstvom u atomskom skloništu zgrade. Smijenjivali su svake sedmice. Druga ekipa je bila u gradu u iznajmljenim prostorima gdje je skupljala informacije koje je dežurni vozač to nosio do dežurnog deska. U trećoj, manjoj, ekipi su bili kolumnisti, ljudi koji su radili koji su pisali na pisaćim mašinama i te tekstove donosili ili u redakciju u gradu ili ako su bliže – u dežurni desk“.
Kontić je ispričao i to da je TV SA u bivšoj Jugoslaviji bila u nekom budućem ratu predviđena „kao jugoslovenska radio-televizija ako neprijatelj dođe sa sjevera, iz pravca Mađarske, sa ruske strane. Nismo znali da će to biti – naši“, rekao je Kontić.
Časni Slavonac
Drago Hedl je rekao da organizator skupa nažalost nije mogao da neđe bolji tajming od ovoga s obzirom na situaciju u Ukrajini i s obzirom „da smo danas bombardirani mnogim vijestima koje stižu iz Kijeva, Moskve i Evropske unije i Bijele kuće iz Vošingtona“.
Hedl je podsetio na staru izreku da kada počne rat prvo strada istina i da su danas hrvatski mediji „obazrivi kada prenose informacije bilo da dolaze iz Kijeva ili iz Moskve i napominju da nemaju „službene potvrde“. Nekadašnji urednik Glasa Slavonije (jedine dnevne novine od Zagreba do Beograda u to vreme) govorio je o svojim iskustvima „kako izgleda rat“.
„Ja sam 1991. godine bio urednik tog lista i reći ću samo nekoliko crtica s početkom jula/srpnja 1991. godine neposredno nakon ubojstva osiječkog šefa policije Josipa Rajhla Kira. Taj je događaj odjeknuo u bivšoj zajedničkoj državi jer je bilo neobično da šefa policije u gradu ćetvrtom po veličini u Hrvatskoj ubije pripadnik iste te policije i da pobjegne za Australiju. Nekoliko dana poslije tog ubojstva koji se smatra prekretnicom između rata i mira jer je Rajhl Kir bio mirotvorac koji je htio pregovorima riješiti one prve prijepore koji su tada postojali između Srba i Hrvata na području istočne Hrvatske ali je postojala i druga, jača struja koje to htjela riješiti ratom“.
„Desetak dana nakon toga“, priča Hedl, „priadnici Zbora nardone garde (ZNG) sa dugim cijevima, predvođeni s našim opjevanim generalom (Branimir Glavaš – p.D.B.) koji je kasnije kaznu za zločine služio služio prvo u Zenici, potom u Mostaru, upali su u redakciju i istjerali mene i urednike, a drugi dan doveli svoga urednika“.
Kao glavni razlog Hedl navodi da su svi oni „koji nisu htjeli slijediti zvuk ratničkih truba“ nisu bili dobrodošli. „Meni je otvoreno rečeno da ne mogu da bude glavni urednik jer ne želim objavljivati informacije koje su, kako se tada govorilo, bile važne za podizanje morala, za jačanje obrambenih snaga Hrvatske koje su se tada već formirale. Meni su činjenice bile svetinja a komentari slobodni! Upravo su ta dva razloga bila presudna da napustim redakciju Glasa Slavonije. Bila je sreća da sam su me prijatelji angažirali kao ratnog reportera Slobodne Dalmacije u to vrijeme po mojoj skromnoj ocjeni najboljih dnevnih novina u Hrvatskoj i dao sam nekakav svoj obol, da u onome što pišem bude maksimum provjerenih informacija. Međutim, u ratu je veoma teško doći do točnih informacija, osobiti ako niste bili svjedok nego ste to čuli posredno ili je do vas došlo službenim kanalima“.
Kolega Hedl kaže da njegov naslednik nije imao tih problema jer je prihvatio da će objavljivati „činjenice“ koje od njega traži aktuelna lokalna vlast.
Tri osiječke crtice
Osiječki novinar je podsetio na tri crtice iz njegovog bivšeg lista koje na najbolji način ilustruju medijsko ludilo na svim prostorima bivše Jugoslavije. Jednog dana im je stigla (telefotom!) fotografija koja je prikazivala maturante iz Maribora. Protestirali su iz nekih razloga protiv mature! „Tjednima je stajala na mom stolu, nismo je objavili jer nije bila zanimljiva. Dobro je da sam je sačuvao jer se nakon mog odlaska pojavila u Glasu Slavonije sa zanimljivim potpisom (legendom) na kojoj je pisalo da mladi Osiječani oduševljeno dočekuju poziv na opću mobilizaciju“.
Druga fotografija ilustruje borbeni avion JNA koji je navdno srušen nad Osijekom a zapravo je to bio fotos MIG-a koji sam kasnije pronašao u listu Front. Neko je to isjekao i vrlo nevješto docrtao nekakav trag koji bi trebalo da predstavlja dim… U to vrijeme je puštena i informacija da je iz zoološkog vrta sa desne obale Drave (grad je na lijevoj) pobjegao lav i da se pojavila informacija o panici među četnicima.
O takozvanoj Krajini. „Kada sam napustio list koji sam uređivao strogo je propisano i pravilo koje se formulacije pa se uz spominjanje JNA moralo dodavati ‘srbočetničke nakaze’. Osobito težak grijeh bio je kada se spominje Republika Srpska Krajina uvijek se ispred toga moralo staviti tzv. Onaj koji bi se oglušio o to dobijao je otkaz. I onda se u Osijeku dogodio skup HDZ a oni vole da to začine pečenim volovima i guslarima a na tom skupu se pijavio i guslar koji se zvao Mile Krajina. Novinar je napisao da se na kraju tog skupa pojavio i guslar koji se zvao Mile tzv Krajina“.
Patriote i profesionalci
Bivši urednik Naših dana, kasnije nedeljnika Dani, Senad Pećanin rekao je da je bvše omladinsko glasilo raspadom Saveza socijalističke omladine BiH ostalo bez izdavača i da se ugasilo. „Nekoliko mjeseci prije rata iz neke svoje strateške pronicljivosti, kao mlad i nadobudni novinar uputio sam pismo tadašnjem ministru za informisanje BiH Mustafi Mujagiću i potpredjedniku Vlade BiH Rusmiru Mahmutćehajiću da bi, pošto ne postoji, trebalo osnovati međunarodni press-centar. Od toga nije bilo ništa, ali sam nekoliko mjeseci prije rata postao portparol MUP BiH…
Ubrzo smo se suočili sa „informacijama“ da je sin Radovana Karadžića (Saša) prešao u TO BiH a da Karadžić mokri u krevetu što sam odlučno odbio da objavim. To je bio ključni razlog da osnujem Dane 1992. godine. Ali, nekako pred izlazak prvog broja bila je obaveza svih medija da se akredituju kod Armije BiH. Tadašnji službenik je očekivao da ćemo prije izlaska Dana sve tekstove donijeti njemu na pregled a pošto to nije dobio uskratio nam je izdati akreditacije. Taj službenik će, mjesec ili dva kasnije, „junački“ otići iz Sarajeva i ostatak rata provesti u Parizu. To je Tarik Haverić. Dolaskom druge ekipe (SDA) to je nastavljeno i mi smo bili jedini b/h medij koji čitavo vrijeme rata nije imao akreditacije Armije BiH.
Imao sam, kaže Pećanin, sreću da sam radio sa ljudima koji se osjećali patriotama a još više profesionalcima. „To je značilo da mi nećemo, odbijamo falcificirati činjenice koje su svetinje za profesionalno novinarstvo.
Paralela sa Ukrajinom
Pećanin je napravio poređenje između snaga Ukrajine i Rusije i ustvrdio da je u pitanju „odnos naga JNA i Armije BiH u početku rata“. Ukrajina je, kaže, u poslednjih pet godina uložila pet milijardi u budžet za svoju odbranu. Šta bi se desio da je svijet reagovao prema Ukrajini kao što se odnosio rema BiH?! Podsjećam vas da je svijet, zapad ,nametnuo embargo BiH na naoružanje. a do danas je Ukrajini isporučeno više od 17.000 lansirnih rampi i protivtenkovskih punjenja“. Pećanin je mišljenja da nema mesta neutralnsti „kada se radi o sukobu dobra zla, kada se radi o sukobu JNA i srpskih snaga u BiH i branitelja njenih i ruskih snaga u Ukrajini i tamošnjih branitelja. Neutralnost je vještačka simetrija koja nanosi štete profesionalnom novinarstvu. To znači da – ako padne granata na Markale da novinari nemaju pravo povečavati broj žrtava, poginulih ili ranjenih. Kad govorimo o Markalama da kažem da je srećom opovrgnuta propagandna tvrdnja da se za to okrivi Armije BiH, odnosno vlasti u Sarajevu“.
Jedan od propagandista te sramne podmetačine, rekao je Pećanin bio je „ugledni novinar Miša Gleni“. On je, tvrdi Pećani, na vrlo važnim mjestima, i u UN i kao konsultant koji je dio rata proveo u Sarajevu, najčešće u rezidenciji UNPROFOR-a govori da ‘eto jesu Bosna i Bošnjaci žrtve ali da taj masakr jeste, u stvari, djelo sarajevskih vlasti. Da on ima dokaze ali zato što su Bošnjaci žrtve on ne želi da s tim izađe u javnost. Nekoliko godina poslije rata sreo sam ga u sarajevskom Domu pisaca i rekao mu da je sramno da se, poslije sramne, zločinačke propagande, usudio doći u Sarajevo. Drugo, ako ima dokaze rekao sam mu da ih da meni i da ću bez trunke razmišljanja i dileme odmah da ih objavim“.
To je tačka u kojoj profesionalno novinarstvo pada ili preživljava, smatra Pećanin. „To bih objavio jednako kao što bih objavio i zločine bošnjačkih snaga nad srpski i hrvatskim žrtvama u Sarajevu. Tada su Dani od čelnika vlast, Alije Izetbegovića do čelnika Ismamske zajednie Mustafe Cerića, bili četnički medij, neprijatelji, izdajnici i plaćenici, posebno nakon objavljivanja dosijea o Kazanima.
Pećanin kaže da bi sve isto radio i kada bi se sve ponovilo i da jedino žali što nisu radili video materijale i da novinri ne treba da se plaše da se nađu u dokaznim krivičnim postupcima za eventualne ratne zločine. Novinarstvo je globalno posrnulo sa ratom u Iraku, kazao je Pećanin, kada su američki novinari postali „puki propagandisti tog sramng rata“.
Tri ljubavna pisma
Aida Čerkez Robinson je radila za Asošijeted pres (AP) i pre toga, kako je u šali rekla, ništa nije napisala „sem radova u srednjoj školi i na fakultetu i tri ljubavna pisma poslije kojih su me sva trojica ostavili“. Sticajem okolnosti, kazala je Aida, zbog poznavanja jezika našla se u situaciji da bude u kontaktu sa stranim novinarima na čemu ju je angažovala informativna služba Teritorijalne odbrane (TO). „Sjedeći tamo primijetila sam da njima dođe tekst iz TO i oni to onda pretvaraju u neki tekst. Nigdje nisu išli nego su samo to prepisivali i čitajući to vidim da mi nikad nismo ništa izgubili. Samo smo dobijali! Shvatila sam ulogu informativne službe TO, da ona nije kuća koja treba da objektivno informiše. Poslije su dolazili neki strani novinari i njima sam organizovala intervjue da bi mi iz AP ubrzo ponudili da radim za njih. Najpre sam radila s njima kao tzv fikser što je značilo da radiš sve. Sa svim tim stranama obični čitalac izgubi interes i na početku sam se suočavala sa novinarima koji su kao padobranom pali sa nekog drugog ratišta. Sjedne pored tebe i – ko je ko…? Neki su dolazili s nekim „predznanjem“ i pitali me: Možeš li mi obezbijediti intervju sa tim Begovićem. Kojim Begovićem, pitala sam a oni kažu – pa taj Izet Begović (Alija Izetbegović – p. D. B.) i ti vidiš da je on kao nešto čit’o i ti to moraš ispravljati. Bolje da su došli kao tabula raza…
Kada je shvatila da objašnjava situaciju i govori novinarima s kim treba da razgovaraju, ode s njima na intervju, postavlja pitanja i prevodi im a oni samo na kraju to napišu… Aida je početkom 1993. godine objavila svoj prvi tekst na AP. „Iznad moje glave su, kako sam sve više objavljivala, bili ti ratni vukovi „jer su u to vrijeme svi koji su nešto znali nešto o ratu – poslani su u Sarajevo“.
Ubrzo je postala šef Biroa AP (početkom 1994) i „bez obzira što sam bila šef svakog dana kada je na radiju bio izvještaj o broju mrtvih morala sam preći (Biro je bio blizu Bolnice na Koševu) u mrtvačnicu i lično prebrojati, dizati čaršave i brojati“. Kada nije bila u prilici da (pre)broji u udaljenijim delovima grada Aida je pojašnjavala da se radi o „navodnom“ broju jer nikome nije verovala. Imala je kolege koje su radile sa Pala i obično su se ta dva izveštaja „kombinovala“ u jedan, s tim što se tražila i treća, tzv. neutralna strana i morali smo da zovemo UNPROFOR za svaku moguću informaciju a oni su obično prvi put čuli za to. „Bila sam jedno vrijeme jedina koja je bila domaća a radila za strani medij i na jednoj večeri sam se požalila Kristijani Amanpur, da imam tegobu da sam jedina odavde“. Govori istinu i ne traba o tome da razmišljaš, jer ako pokušaš, ako je bio masakr, da isti takav tražiš u Republici Srpskoj, nećeš ga pronaći, rekla joj je Amanpur. Ne treba da budeš neutralna, treba da govoriš istinu!
Na konferenciji u Sarajevu bio sam kao prvi novinar iz Srbije koji je u BiH, preko Budimpešte, Rima, Ankone i Falkonare stigao u Sarajevo tokom rata. Rekao sam da sam došao iz zemlje agresora i da su veliku ulogu odigrale moja novina (Borba) i Oslobođenje, prva jer je stala iza bosanske i sarajevske stvarnosti a druga jer je dala garancije da je novinar iz zemlje agresora – poželjan da dođem u BiH. (Više u intervjuu Radio Sarajevu – Sve nevolje dolaze iz Beograda)
Hag bitan ili politički sud
U drugoj sesiji koju je moderirala Duška Jurišić govorili su mr Dragan Golubović, rukovodilac digitalnih izdanja Medijacentra, Miralem Smajlović (SENSE), Rada Pejić (Međunarodni rezidualni mehanizam u Hagu), Senka Nožica, advokatica, bivša predsednica Halsinškog odbora BiH) i istoričar, profesor na Sarajevskom univerzitetu Husnija Kamberović.
Govoreći o „pogledu novinara“ na Tribunal, Golubović je naveo mišljenje dvojice iz BiH i dvojice iz Beograda koji su svedočili u različitim postupcima. Prvi su mišljenja da je Hag vredan, dok Beograđani smatraju da se radi o „isključivo političkom sudu“.
Najbolje je, kaže Golubović, rekla Florans Artman, bivša portparolka tužiteljice Karle del Ponte, izjavom „Hag je bitan zbog obilja građe“. Dosta je sporenja bilo oko toga da li novinari treba da svedoče pred Tribunalom. Sasvim drukčijeg mišljenja je Robert Blok (Indipendent), jedan od onih koji su svedočili. On smatra da su novinari i aktivisti Crvenog krsta jedini svedoci na terenu.
Miralem Smajlović navodi da samo SENSE ima nekoliko hiljada dokaza. On je kaže da su različiti delovi tela (ruke, glava, noge…) čoveka iz Srebrenice nađeni u četiri masovne grobnice i da to telo još nije kompletirano. Duška Jurišić je pomenula primer Martina Bela, koji je i ranjem dok je izveštavao i njegovo svedočenje na sahrani dece.
Karadžić pozvao britanske novinare da snime logore
Rada Pejić-Sremac je napomenula da u Mehanizmu (Hag) ima 200.000 predmeta i na milione stranica, i da predstoji još žalbeni predmet u procesu (Franko) Simatović i (Jovica) Stanišić. Ona je posebno istakla važnost audiovizuelnih priloga novinara sa terena i činjenicu da od ukupnog (dokaznog) materija 80 odsto pripada novinarima.
„Tokom jednog boravka u Londonu Radovan Karadžić je pozvao novinare da posete Prijedor i snime tamošnje logore. Karadžić se očito zaleteo s pozivom, novinari su došli i ubrzo nakon te posete logor Omarska je zatvoren. „Neću da vam govorim laži, ali istinu vam neću reći“, rekao je jedan od logoraša. Kao vredan materijal Rada Pejić Sremac je akcentovala snimke koje je napravio Zoran Petrović Piroćanac „na kojima se vidi odvajanje muškaraca i žena i odvođenje bošnjačkih zarobljenika“.
Advokatica Senka Nožica je mišljenja da je svedočenje novinara krucijalno. „Ako imate sliku i audiovizuelni snimak to stvara percepciju“. Ona je istakla da je neposredan povod za osnivanje Tribunala bilo ubitvo dece. „Mediji su pomogli da se utvrdi gdje se počinio zločin, ko ga je počinio i pod kojim okolnostima se to desilo. Novinari ne moraju da svjedoče pred Međunarodnim sudom“, rekla je Nožica i navela primer novinara koji je svoje odbijanje objasnio time da ne želi da živi sa opterećenjem da će za sve što bude radio morati da svedoči. Svedok je moj tekst, snimak i zašto da opet o tome govorim! – rekao je jedan novinar. Ipak, na je kraju rekla: „Da sam ja neko, sve bih profesore srpskog i istorije ovdje zatvorila i stalno im puštala snimke…“
Mladić: Muslimani su ološ koji je napustio srpsku vjeru
Istoričar Husnija Kamberović: „Trebalo bi razlikovati ono što su novinari govorili na suđenju, razlikovati šta je bila propaganda a šta istina. Ističem nekoliko primjera: jedan intervju u Ljiljanu gdje se kaže da su se Muslimani/Bošnjaci naoružavali nekoliko godina prije početka rata, što je Karadžić koristio u Hagu tokom svoje odbrane“.
Kamberović je rekao da je Ratko Mladić u intervjuu NIN-u rekao da su Muslimani „ološ koji je napustio srpsku vjeru“ i da je kasnije na sastanku u Sanskom Mostu govorio „znate šta se dešavalo na Markalama i zbog tog trpim velike kritike“.
Na trećoj sesiji koju je moderirao Tihomir Loza govorili su novinar Alija Lizde, Florence Hartman, Anthony Birtley, Jacky Rowland, Zlatko Dizdarević i Sead Omeragić. Čak petorica su bili svedoci pred Tribunalom u Hagu.
Dizdarević kaže da pripada „staroj gardi“ i da mu je vrlo zanimljivo „iz kojih uglova i sa kakvim predznanjem su novinari ulazi u novinarstvo“ i da je (iz bezbroj udžbeničkih definicija) „novinarstvo lako izučiti kao zanat a teže osvojiti nezavisnost“. Istakao je prvog stranog novinara koji je ušao u Srebrenicu (Anthony Birtley), novinara iz Mostara (Alija Lizde) koji je svedočio u predmetu Jadranko Prlić i ostali a bio je zatočenik u logoru Dretelj.
Za njega je Florans Artman primer profesionalca koji je osim terena poznavao i istoriju… za razliku od beogradskog novinara (Slavoljub Kačarević) za koga je Veselin Šljivančanin „vitez Vukovara“.
„Moja situacija je bila posebna“, rekla je Artman. „Ja sam iz novinarstva ušla u Tribunl kao portparol Tužilaštva. Pre toga sam bila u Beogradu i pokrivala ‘sve tri strane’, potom me je uhapsila Vojska Jugoslavije. Možda sam nekad imala pristrasnost ali slepost nikad!
Lizde je ispričao da je pri pokušaju bega iz logora Dretelj išao pod drugim imenom, ali ga je nesvesno odao drugi logoraš („Dobro je Lizde da si s nama, da jednog dana o ovome pričaš“) i nije ni slutio da će svedočiti protiv prvog komšije Prlića.
Dizdarević: Nirnberg sve završio za godinu dana
Rođeni Trebinjac koji u rodnom gradu nije bio trideset godina, Sead Omeragić svedočio je u predmetu Momčilo Krajišnik i Slobodan Milošević. Tokom iskaza u Hagu „Milošević me je optuživao da lažem, a onda je tužilac (Ričard Mej) tako jako lupio čekićem da se raspao. Nastao je muk i svi su počeli da sakupljaju dijelove čekića“.
Omeragić se tokom rata jednom prilikom dok je radio za Slobodnu Bosnu prerušio u telohranitelja Fikreta Abdića i kao „član delegacije“ išao u Bijeljinu. Dok su šetali Bijeljinom odnekud se, kazao je, pojavio Vlado Mrkić, reporter Oslobođenja koji je prišao Željku Ražnatoviću Arkanu, digao kažiprst i rekao mu: Da znaš, bićeš ratni zločinac i istorija će te osuditi! Arkan proverava Vladin identitet. Ti si Hrvat, rekao mu je, a Biljana (Plavšić) je objasnila „Ne, nažalost, Srbin“.
„Hag je beskrajno značajan. Ako ništa drugo zbog ogromne dokumentacije, ali nije postigao cilj zbog kojeg je osnovan – pomirenje“, kazao je Zlatko Dizdarević i naglasio da je sud u Nirnbergu sve završio za godinu dana. „Mi 30 godina imamo suđenja u Hagu, sve do Florans Artman koja je optužena zbog otkrivanja zatamnjenih delova u procesu Miloševiću. Novinarstvo je ismijano, smatra Dizdarević, uz pohvalu sarajevskom skupu, posebno zbog – sastava.
Boro Kontić ističe značaj medijskih tekstova „koji su najavili da će i ti ljudi, na najvišim rukovodećim mjestima, predsednici vlada stići u Hag“.
O značaju svedočenja novinara pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu ilustrativna je ocena pominjanog kolege Seada Omeragića: „Radovao sam se osnivanju Suda i pristao sam da svjedočim, ali ne mislim da je to bilo važno“, rekao je i ispričao anegdotu u kojoj nakon izbijanja velikog požara mrav nosi kap vode…
Da se zna na čijoj sam strani, rekao je mrav.
