Zoran Vuletić, lider Građanskog demokratskog foruma (GDF), te, kako je primijetio Dragan Banjac, “jedine građanske političke organizacije u Srbiji“, izazvao je dosta pažnje u svojoj zemlji i regiji izjavama u emisiji „Crveni Karton“ sa Svetislavom Basarom na TV Kuriru, a koje duboko propituju ulogu Srbije u posljednjih 30-tak godina.
Razgovarao: Faruk Vele
„Mi treba da napravimo analizu zašto smo mi bombardovani. Da li je rat počeo 1999. i tad se završio, posle tri mjeseca? Ili je Srbija 10 godina prije toga radila ono što danas radi Putin i njegov režim u Ukrajini? Da li bismo mi bili bombardovani da nije bilo Vukovara, da nije bilo Srebrenice, da nije bilo Sarajeva, koje je bombardovano skoro četiri pune godine, da nije bilo Dubrovnika…?. Da šest mjeseci prije toga protjerivanje Albanaca sa Kosova“, rekao je, uz ostalo, Vuletić.
Prema Banjcu, Vuletić za one izvan Srbije, u regiji djeluje – zaista nestvarno.
„Jer, vremenom su se gotovo svi u ovoj zemlji podvukli pod nacionalne (nacionalšovinističke) skute“, napisao je svojevremeno Banjac.
U veoma otvorenom intervjuu Vuletić govori o Srbiji danas, neophodnosti da se ta zemlja suoči s krvavom prošlošću i predstojećim izborima, Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku, ali i Draganu Đilasu, Vuku Jeremiću, Bošku Obradoviću i drugima koji su, kao, alternativa aktuelnom predsjedniku, primjećujući zabrinjavajuću podudarnost opozicije s aktuelnim politikama na vlasti…
Izlazak iz mraka
Radiosarajevo.ba: Vaša izjava izazvala je prilično pažnje u regiji. Zašto smatrate važnim da se Srbija pogleda u pogledalo, ali i da se generalno suočimo s pitanjima prošlosti u potrazi za odgovorima na pitanja današnjice i budućnosti?
Vuletić: Mislim da je jako važno, posebno je to važno za Srbiju da izađe iz tog nekog mraka, da li je to medijski ili namjerno guranje glave u pijesak, te da shvatati da dok ne riješi svoje najveće probleme, a to su odnosi u regiji, neće moći ni da dođe do te svoje zelene grane za kojom toliko čezne.
Mislim da je jako važno da krene nekako od početka, a početak su, svakako, devedesete godine… Srbija mora da se suoči s istinom o devedesetim godinama… Vidite, mi imamo 24. marta obilježavanje bombardovanja iz 1999. godine. Nećete čuti nijednu političku partiju, nijednog političkog lidera koji hoće da objasni građanima Srbije zašto smo bombardovani 1999. godine, a mislim da je to jako važno pitanje koje mora da se razjasni u Srbiji. Jer rat u Srbiji nije trajao samo ta tri mjeseca. S početkom u martu 1999. do juna iste godine. Moramo jasno da kažemo da Srbija deset godina prije bombardovanja napravila haos na prostoru bivše Jugoslavije intervencijom i agresijama. Ja sam i u toj emisiji na koju se pozivate i koju komentarišemo sagovorniku rekao da mora svakome da bude jasno da bombarodvanja ne bi bilo, da nije bilo Vukovara, koji je sravnjen sa zemljom, kao Mariopolje u Ukrajini danas, da nije bilo Dubrovnika, da nije bilo opsade Sarajeva skoro četiri godine, da nije bilo Srebrenice, gdje je za četiri dana ubijeno 8.500 ljudi. Dok te stvari ne budemo raščistili u Srbiji, nisam siguran da može svakome da bude jasno i zbog čega smo bombardovani…
Dodikova politika rasturanja Bosne
Radiosarajevo.ba: Ali zato se prave paralele između Kosova i bh. entiteta RS?!
Vuletić: Znate lako je ovdje sada reći mi smo bombardovani, nama se ovdje otima teritoriji… Ako je to razlog, onda povlačimo paralele sa RS-om. Ako mogu Albanci da imaju dvije države, onda mogu i Srbi da imaju dvije države na Balkanu. To je banaliozvanje i namjerna zloupotreba faktičkih stanja do kojih smo došli na različite načine.
Do RS-a se došlo 1995. godine u Daytonu, kada je pregovorima završen rat. Ali tu Daytonskim sporazumom nije stavljena tačka za narednih deset vjekova, da sve ostane tako kako je izdogovarano. Rat jeste zaustavljen, ali su napravljene pretpostavke da se reformama tih dokumenata i ustavnih reformi koje slijede dođe do normalne građanske države BiH koja je primjerena 21. vijeku i evropskom prostoru to je ono što ja podržavam iz sve snage, kao i i GDF.
To je razlog zašto smo podržali i odluke Valentina Inzka i novog visokog predstavnika Crhistana Schmidta koji je ambiciozno svoj madat započeo s inicijativama koje bi Bosnu morale da dovedu u takvo stanje. Problem je što to ovdje u Srbiji niko ne želi da vidi. Niko ne želi da na takav način vodi politiku. Još je veći problem što je naša medijska scena na takav način podijeljena da da mi o takvim temama nemamo debate ni u tzv. opozicionim medijima.
Ni u beogradskoj redakciji N1, ni na Novoj S… Takva pitanja političari neće dobiti. Ta pitanja povremeno dobiju Nataša Kandić i drugi. Mnogo je manje važno šta misle Nataša Kandić, Sonja Biserko ili Filip David, jer su ti ljudi rekli davno šta o tome misle. Već 30 godina isto misle na te teme.
Mi nemamo pitanja za ove koje bi da zamjene Vučića. Nemamo ta pitanja za Đilasa, Jeremića, Boška Obradovića. Ne! Tu je neka vrsta uravnilovke i tu je napravljen nacionalni konsenzus. Oni su svi zajedno čestitali Drašku Stanivukoviću pobjedu u Banjoj Luci. Ne sviđa im se Dodik zato što se druži sa Vučićem. Ali tu je stavljena tačka.
Nemaju primjedbu na Dodikovu nacionalnu politiku i rasturanje Bosne! Tu nemaju primjedbu. Oni čuvaju tu politiku, sviđa im se Stanivuković bez obzira što on nosi istu politiku. Mi imamo sistemski problem u Srbiji. To je nešto što će nas popuno uništiti ukoliko ne izađemo iz toga. Samim tim smo i problem za okruženje, jer Srbija je država koja je najodgovornija za devedesete. Ne kažem da je jedina kriva i jedina odgovorna. Ali je najodgovornija. Srpska politika se slomila na toj politici 1999. godine.
Srbija mora da sama sa sobom pogleda istini u oči, da krene od rješavanja najvećih problema. Kosovo je svakako najveći problem.
Da mi sebe nismo zatvorili lažima kroz kosovske rezolucije, kroz donošenje Ustava koji smo donijeli, mi danas ne bismo zavisili od ruskog veta u Savjetu bezbjednosti UN-a koje je potpuno besmisleno. To najveću štetu donosi Srbiji. Umjesto da Srbija ode i da se dogovori sa predstavnicima Prištine o tome kako ćemo dalje da nastavimo život. A sve to je završeno davne 1999. u Kumanovu. I to je svim političarima u Srbiji jasno. Ali ne žele da to konstatuju, a kamo li da traže podršku od građana Srbije za takvu politiku.
Prije ili kasnije će se pokazati da drugačije neće moći. Da li za četiri, pet, deset ili 20 godina, ali doći dan kada će to na kraju biti konstatovano. Ja bih volio da se to što prije da se desi, ali nisam siguran gledajući i posmatrajući našu medijsku i političku scenu.
„Kako je moguće da nas niko ne razumije?“
Radiosarajevo.ba: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kaže da „pokušavaju da nas uvuku u sukobe, dijelovi Podgorice, dio Zagreba, Sarajeva i cijela Priština“. Pritom britanski „Guardian“ upozorava da je mir ugrožen i da je Srbija Putinov trojanski konj? Šta mislite o tome?
Vuletić: Za mene je to jako opasno. Bez obzira što mislim da ne postoji potencijal ni u Srbiji, a ni u drugim okolnim državama za neke sukobe ili ratna dejtstva. Mislim da za takvo nešto ne postoji potencijal. Da su sva ta društva umorna, premorena od ovog zamrznutog konflikta koji traje 20 i kusur godina.
Ovo što radi Vučić sada, možda je malo izlizano reći da radi to u svrhu predizborne kampanje. To je samo djelomično tačno. On to radi svih 10 godina svoje vlasti. A to je radio 10-15 godina svoga opozicionog djelovanja. To je njegov politički stav i narativ na kom on gaji svoju politiku. Na kom opstaje. Ne vidi razlog da mijenja pošto mu to uspješno i ide.
Ono što je najveći problem građani ovdje ne vide da sa takvim narativom, sa kojim se, nažalost, ovdje osvajaju politički poeni – najviše gube građani. U krajnjem slučaju najviše gube Srbi. Oni s izgubljeni u vremenu i prostoru u kojem žive.
Ja sam siguran da je ovdje napravljena mala pukotina i šansa za Srbiju. Ali bi morali političari, ne samo vlasti nego i opozicije da zahtijevaju takav politički preokret koji bi Srbiju doveo do toga da kaže: „E, ljudi ne možemo više ovako. Nema više politike četiri stuba. Od te politike ćemo potpuno da propadnemo.“ I da se okrenemo napokon evro integracijama na pravi način.
Zamislite da neko izbije argument Kosova ruskoj politici. Evo nema potrebe da nas više branite u UN-u, mi idemo svojim putem. Ja vjerujem da bi Putin rekao: „Nemoj Kosovo da mi uzimaš, uvedi mi sankcije“. To su stvari koje je jako teško komunicirati ovdje u Srbiji. Mediji na žele da postavljaju političarima ta pitanja. Oni moraju da kažu šta će biti sa Srbijom narednih 5-10 godina. Sada se postavlja kontekst u Srbiji kakva će ona biti za 10 do 15 godina, ili se dobija nova šansa da napravimo bolji kontekst nego što ga danas imamo.
Dodik ništa ne radi bez Beograda
Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste Milorada Dodika. Kako vidite ono što član Predsjedništva BiH radi, koliko je to opasno za regiju i kakva je tu uloga Beograda?
Vuletić: Ja mislim da Dodik ništa ne bi mogao da radi kada ne bi imao podršku Beograda i Vučića, i to lično – za to što radi! Slušao sa sam Vučića koji kaže: „Šta smo mi, mi jednu ružnu riječ nismo rekli Bosni ili Crnoj Gori“. Lično možda sad nisi rekao. Ali ako se vratimo unazad jesi i lično si govorio…
Ali gdje ćeš veći govor od onoga kada podržavaš Dodika za sve što radi! Kad je Dodik ovdje prosto mi ne znamo da li je dio srpskog političkog establišmenta iz Srbije ili RS-a. On je ovdje non-stop. Njega nema samo na posljednje dvije manifestacije jer je dovoljno jak pritisak iz Evrope ka Srbiji da malo prestane sa tim.
To je razlog što ga nema u vozu od Beograda do Novog Sada, a nekada se to nije moglo zamisliti. Dakle, bez podrške Beograda i Vučića Dodik ne bi ništa mogao da radi to što po Bosni radi. Beograd je ključ svih tih problema. Ukoliko Beograd napokon želi da prizna i na svaki način da je Sarajevo glavni grad Bosne, da ne postoje dva glavna grada, Banja Luka i Sarajevo, dakle, sve do tada će i Dodik moći tako da se ponaša.
Onog trenutka kada izgubi tu podršku, neće moći tako da se ponaša. Ne samo Dodik nego bilo kojih sljedeći.
Nije taj odnos sa Bosnom samo Vučićeva instalacija i kreacija. Dodik je govorio na posljednjem mitingu Borisa Tadića 2012. u Areni. Dodik je govorio na svim mitinzima Vojislava Koštunice. Dodik je uvijek bio podržan od srpske politike, što onako fini dokaz da ovdje na političkoj sceni je čitav establišment, ipak, donio jedan nacionalni koncensus u odnosu na okruženje, u donosu na odbranu Miloševićeve politike koja je dala navodno neke rezultate kroz RS. Mi se borimo sa tim. Jako je malo političkih aktera koji hoće na malo drugačiji način da vide našu stvarnost.
Radiosarajevo.ba: Je li se Vučićeva politika otkriva kao licemjerna kada, recimo, ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin kaže u Bijeljini da „srpski svet“ nužnost ove generacije? Slično govori i Putin u kontekstu „ruskog sveta“. O čemu se radi?
Vuletić: Vulin je glasnogovornik Vučića. Od početka agresije Rusije na Ukrajinu Vulin se u srpskim medijima nije izjašnjavao. Možete da zamislite šta bi on sve govorio, kad bi imao dozvolu. Ta izjava koju je izrekao u Bijeljini je početak i kraj ovog momenta. Problem je što je svima jasno da je ta Vučićeva politika potpuno neiskrena.
On može da učutka Vulina za mjesec-dva dana i da moli Boga da što prije završi rat u Ukrajini da bi mogli da rade sve kao što su i radili do sada. Ne vide da se svijet promijenio… To čemu se oni nadaju, da će se moći nastaviti sve po starom, od toga nema ništa.
I ja mislim da je to dobro. Ističe vrijeme sjedenja na dvije tri stolice.
Srbija će morati da se opredijeli. Ja nemam problem. Nećemo u EU? OK, onda vidimo drugačiju politiku, i to je to. Ali moramo da se odreknemo svega. Ne možemo da koristimo evropsko tržište bez carina, preferencijala… Ne možemo koristiti evropske fondove. Ne možemo da idemo u EU, a da u svako prilici stajemo na suprotnu stranu u odnosu na politiku Unije.
Ujediniti zdrave snage regije
Radiosarajevo.ba: Mogu li se zdrave snage u regiji okupiti? Kako su pozitivinu energiju iskoristiti?
Vuletić: Ja mislim da postoji potencijal u svim okolnim državama. Mislim da postoje ljudi koji su svjesni svih naših tragedija, svjesni su svih rješenja koja su neophodna kako bi postali normalne države i društva u skladu s vijekom u kojem živimo.
Često sam gost u Podgorici, u Crnoj Gori je drugačija atmosfera. U Srbiji malo znaju da 70 odsto organizacija, političkog establišmenta tamo zapravo podržava politiku koja je u Srbiji endemska vrsta, koja je u Srbiji potpuno odbačena.
Tamo 70 odsto političkih aktera podržava evroatlanske integracije. Iz tog proizlaze, kako unutrašnje, tako i spoljno-političke odluke. Ja vidim potencijal i u BiH. Imao sa m priliku da upoznam gradonačelnicu Sarajevu Benjaminu Karić. Potpuno se razumijemo. Prvi put sam vidio gđu. Karić, a imao sam utisak da se poznajemo 10 godina.
Govorimo istim ili sličnim političkim i vrijednosnim jezikom, pogledom u budućnost. S iskrenim pogledom na našu prošlost 20-30 godina. To su ljudi koji daju nadu. Dosta pažnje je skrenuo moj razgovor za TV Kurir. Znate da Kurir ima sasvim drugačiji narativ posljednjih 20 godina u odnosu na ono šta sam ja govorio. Ono što me obradovalo 30-40 posto komentara na portalu Kurira je pozitivno! To mi je dalo dodatnu nadu. Postoji malo širi potencijal za normalnu politiku. A mislim da promovišemo najnormalniju politiku – koja želi da odvede ovu zemlju, Srbiju, u EU.
Nama se ne dozvoljava ovdje u Srbiji da progledamo i da razmislimo: „Izvinite, ali kako je moguće da mi imamo 30 godina imamo takav konflikt da nas niko ne razumije u okruženju?“ Mi sada optužujemo Crnogorce za opstrukciju. Optužujemo Bosnu za opstrukciju, a niko ne želi da pogleda sebe u ogledalo i da kaže: „Čekaj, da možda ja nisam kriv nešto?“
Trideset godina imam nerazumijevanje sa prvim susjedima i posljedica toga je da nemam razumijevanje sa razvijenim dijelovima svijeta. Hajde da pogledamo ko je kriv što smo mi 2008. godine predali čitav energetski sektor Rusiji kako bi nam branila propalu, izgubljenu politiku s Kosova 1999. godine? Za dvadesetak dana Putin i ta ruska politka su od Rusije napravili novu Sjevernu Koreju. Putin ne zna više gdje će i šta će, izolovan od čitavog svijeta razvijenog. Ali ono što je nesporno jeste da je Rusija u ovom trenutku jedna velika Sjeverna Koreja u odnosu na razvijeni dio svijeta.
(Radiosarajevo.ba)
